Javni prostor napunio se ovih dana osvrtima na finalni izgled prijedloga Zakona o prijevozu u cestovnom prometu kojim će se regulirati i odnosi među taksistima. Naravno, riječ je prvenstveno o sukobu između Ubera i klasične taksi-službe koji je prije nekoliko tjedana kulminirao protestnim okupljanjima i fizičkim obračunima. Ubuduće neće biti takvih napetosti, glasi maltene jedinstveni zaključak, jer će se zakonom urediti taksistički ambijent u kojem će biti posla za sve šofere dobre volje. Ali, evo, slobodni smo ustvrditi da će napetosti svejedno i dalje biti, osim što će se eventualno potisnuti u manje vidljive sfere, a to ipak nikad nije dobro rješenje.
Kao što smo pisali već prilikom najave dolaska Ubera u Hrvatsku, znajući dosta o njegovoj mračnoj reputaciji u svijetu, problem ove vrste uopće nije nastao tek s Uberom. Nije u prvom redu sporno to što imamo posla s informatičkom tvrtkom koja uzima četvrtinu zarade od vožnje posredstvom jednostavne mobitelske aplikacije za povezivanje putnika-konzumenta i vozača-nezaposlenika s nametnutim dampinškim tarifama. Nije ni to što Uber izbjegava plaćanje poreza i skriva se iza zastarjelih legislativa pomoću tehnološki inovativnog poslovnog aranžmana te zauzvrat nudi manji prijevozni komfor.
Problem je nastao prije Ubera, još s prethodnim otvaranjem tržišta koje su monopolski držali klasični taksisti-obrtnici s visokim cijenama vožnje iz kojih se dobrano namirivala i država. Kad se u tržišni meč ubacio Cammeo, recimo, bilo je očito posrijedi najbrutalnije obaranje cijene rada u povijesti toga ogranka industrije usluga. Njegovi šoferi dan-danas rade po 12 sati dnevno i šest dana tjedno, ali Uber je te relacije zaista uspio pomaknuti korak dalje, tj. niže. Njegovi davatelji usluge prijevoza su ostavljeni sasvim na brisanom prostoru – kako u Hrvatskoj tako i drugdje – bez ikakvih doprinosa iz firme, s vlastitim automobilima i servisiranjem o svom trošku. No ovdje, za razliku od većine zapadnih država, na to se gleda isključivo iz pozicije sretnog potrošača i samo su njemu istinski posvećene medijske kampanje u korist Ubera. Ostalo se može pročitati jedino u odvojenim žalopojkama o egzodusu hrvatskih građana prema življim tržištima rada ili o potrebi rijetkih sektora u Hrvatskoj za uvozom radne snage. A na koncu će i veći dio Uberovih vozača, baš kao na Zapadu, činiti imigranti koji su na usluzi za bagatelne iznose i koji ne znaju za spavaću sobu izvan radnog vozila, samo zato da ne poremete miran san domicilnog konzumenta.
