KLIJENTELIZAM; problematičan političko-socijalni fenomen s prikrivenom ekonomskom dimenzijom, iako se dotiče i drugih polja društvenog života. Riječ je o praksama osiguravanja političke podrške uz istovremeno davanje određenih beneficija, materijalnih i/li nematerijalnih, što klijentelizam čini fenomenom koji blisko koincidira s nekim drugim srodnim društvenim devijacijama o kojima smo ovdje već pisali (npr. korupcija) ili ćemo tek pisati (nepotizam).
Klijentelizmom se uspostavlja asimetričan odnos nadređenog patrona i niza podređenih mu klijenata koji mu osiguravaju i pružaju podršku za stjecanje ili održanje pozicije, moći i utjecaja, a u zamjenu za odgovarajuće protuusluge. Stoga je ispravnije – iako u percepciji javnosti obično figuriraju pojedinci kao nosivi simboli klijentelizma, koji s vremenom postaju zaštitni znakovi takvog društveno-političkog fenomena – o njemu razmišljati u kategorijama mreža, struktura i odnosa. Radi se o dugotrajnim procesima nastajanja klijentelističkih i koruptivnih hobotnica, struktura u kojima dekapitacijom samog vrha na taj način ustrojene interesne skupine započinje ‘cunami’, domino-efekt kojim padaju sve figure uključene u takvu shemu. Upravo tijesna isprepletenost – lojalnost započeta iz uzajamne koristi koja se pretvara u borbu za samoodržanje – drži interesno-klijentelističku mrežu na okupu i u grčevitom stisku, nastojeći svim silama održati ‘glavu iznad vode’ što je moguće duže.
Premda se ne radi o mladom društveno-političkom fenomenu, jer poznat je naime još iz vremena antičkog Rima, klijentelizam doživljava razmah u epohi moderne liberalne demokracije, odnosno političkog pluralizma. Na taj smo se način i mi suočili, i suočavamo se, s njime u razdoblju tranzicijskog višestranačja. U tom kontekstu klijentelizam ponajviše dolazi do izražaja na razinama lokalnih i županijskih politika, posebno u manjim sredinama, provincijama u kojima su ovisnosti o moćnicima jače, ali je i teže obraniti sfere javnih dobara od intervencija privatnih interesa premreženih stranačkom stegom, rođačko-ortačkim odnosima i tome slično. Iz tih razloga nije prenategnuta teza da su upravo problemi poput klijentelizma neki od ključnih kočničara provođenja, u Hrvatskoj nasušno potrebne, reforme javne uprave, te neophodnih mjera smanjenja neracionalno velikog broja općina s njima pripadajućim političko-administrativnim mastodontom.
No ni veće sredine nisu izuzetak. Dapače, vodeće političke garniture gotovo svih većih gradova u Hrvatskoj i regiji već desetljećima pokazuju klijentelistički model funkcioniranja koji je prepreka bilo kakvom suvislom napretku. Svojevrstan tip klijentelizma prisutan je i u postizbornim mešetarenjima, prelascima i mijenjanjima političkih tabora, odnosno u fenomenima stranačkih prebjega i praksi ‘preslagivanja’.
