Tranzicija prema raznorodnim modelima kapitalističkih društvenih formacija s kojima i u kojima živimo već desetljećima donosi nam stalno i iznova nova iskustva na svim poljima života i rada, to jest sveopće egzistencije. Takva su iskustva mutirajuća, kao što su promjenjive i forme koje su rezultat kapitalizmom određenih društvenih odnosa.
Područje koje me zanima ovom prilikom i kojem ću indirektno posvetiti ovotjedni fragment jest polje najšire shvaćenih praksi edukacije, odnosno problemski motivi bujanja različitih tipova formalnih i manje formalnih obrazaca obrazovanja, stjecanja uvijek novih kvalifikacija, radnih i stručnih prekvalifikacija, dodatnih usavršavanja i tečajeva, usvajanja novih kompetencija i nikad dovršenih specijalizacija. Pravilno, ciljano i usmjereno obrazovanje kao vječni trening, dio odgovornog načina života. Niču stoga i s tom svrhom po našim gradovima i gradićima raznorazni, nerijetko i bizarni fakulteti i privatna sveučilišta, da o centrima i ustanovama svakojakih tipova te vrste i ne govorimo. Takve su institucije nerijetko i generacijski određene, pa će se na primjer govoriti o ustanovama za obrazovanje odraslih ili o centrima razvojnog i kreativnog odrastanja. Jer je obrazovanje u kapitalizmu, kao i sve drugo, roba i stvar tržišta, a svi životni uzrasti su njegovi potencijalni konzumenti. Pa smo tako dobili paletu centara za "osobni rast", intelektualnu, duhovnu i tjelesnu obnovu i razvoj.
Obrazovanje je dio "rada na sebi", investiranja u sebe kao u stroj ili u softver čije je performanse uvijek moguće poboljšati. Proširio se i prostor primjene, te razumijevanja, pojma akademija. Danas to više nije isključivo neka znanstveno-obrazovna institucija. Svjedočimo tzv. digitalnim akademijama ili recimo yoga akademijama. U nedavnom mi je razgovoru jedna mlada učiteljica joge rekla kako se namjerava specijalizirati i usmjeriti ka jogi za najmlađe, fokusirati se na predškolski uzrast. To su djeca starosti od dvije do četiri godine. Na moju kontroliranu iznenađenost i primjedbu da nisam znao da postoje klijenti te dobi zainteresirani za takvu praksu, odgovorila mi je u stilu: o da, to je poprilično rastuće tržište. Saznadoh da je do statusa mladih roditelja dobacila generacija ljudi koji žele svoju djecu od najranijeg uzrasta svjesno i ciljano usmjeravati ka pravim tjelesnim aktivnostima, dobrim praksama, zdravom načinu života i prehrane. Vrag znatiželje mi nije dao mira pa sam priupitao kako takva joga izgleda u praksi. Kaže mi mlada joga učiteljica: malo su nestašni i trčkaraju, ali ipak se može s njima raditi. Kopao sam dalje. Upitah kako se na takvom satu, s tom malom djecom, izvodi osnovna praksa svake joge, primjereno disanje bez kojeg joga zapravo nije joga. Dopuštamo im da dišu na usta, umjesto na nos, reče mi.
