‘RAD NA SEBI’; zdravorazumska fraza čija je društvena upotreba do te mjere uvriježena u zadnjih tridesetak godina da ju je moguće tretirati i kao oznaku za neke znakovitije karakteristike tranzicije, odnosno kao važno obilježje njene socijalno-kulturalne dimenzije ili psihološko-individualističku inačicu strukturnim, ekonomsko-političkim trendovima modernog kapitalizma.
Kao i na primjeru nekih drugih pojmova koji su već uvršteni u ‘Leksikon’ (primjerice projekt), ova naizgled benigna, spontano samorazumljiva minisintagma, postala je sastavnim dijelom tranzicijskog vokabulara. Bitna socijalna paradigma kapitalističkih društava – individualizam – kreirala je kolektivno općeprihvatljivo stanje stvari po kojemu ‘rad na sebi’ predstavlja ne samo pretpostavljeni standard i normativ već, štoviše, i oblik individualne odgovornosti u epohi kasnoga kapitalizma. Nikada se ne zadovoljiti dosegnutom razinom, investirati u sebe, dorađivati se i nadograđivati, neprekidno se usavršavati, biti spreman za prekvalifikacije, stalne promjene i iznova nove reforme… neki su od imperativa 21. stoljeća.
U tom kontekstu, zamišljeno ‘ja’ samo je zadana ideološka platforma za konstruiranje poduzetno odgovorne osobe, plazmičnog čovjeka sadašnjosti i pretpostavljene budućnosti. To je suvremeni subjekt koji je nadišao logiku trajnosti i postojanosti te anticipirao duh tekuće stvarnosti, bez čvrstih okvira, garancija, sigurnosti, bilo kakve stabilnosti. ‘Ja’ je naprosto investicija, potencijalno utrživa roba, projekt koji se nikada ne završava. Ne odgovoriti na takav ukaz – oglušiti se na njegov zov, ignorirati ga – može biti pogubno, isključiti vas iz ‘igre’.
Usporedo s investicijsko-ekonomističkom stranom ‘rada na sebi’ razvija se, zapravo je s njome nerazdvojivo isprepletena, kulturalna dimenzija ovog fenomena: moje malo ‘ja’ kao narcistički kultivirana predodžba sebstva, afirmativni subjekt novog doba (new age), postmoderno jastvo obilježeno kulturalnim obrascima suvremenog urbanog života. Čovjek oboružan ‘znanjima’, preferencijama i kompetencijama da izabire proizvode, usluge i prakse s nepreglednog menija ‘zdravog života’, prikladno ih PR-ovski pakira u etički i estetički prihvatljive forme te isporučuje na uvid (ali i divljenje, pa i zavist, zašto ne?) drugima.
Ukoliko mu/joj pritom ponestane znanja, domišljatosti i kreativnosti, na raspolaganju su – uvijek po prikladnoj tarifi, to jest cijeni satnice stručnog znalca-eksperta – ‘životni treneri’ (life coach), savjetodavni gurui ‘obučeni’ za takve djelatnosti. No tek za one među nama čija socijalno-klasna pozicija omogućuje takav luksuz.
