EMANCIPACIJA; razvojna praksa i progresivan napor izveden s ciljem realizacije samosvjesne, autonomne egzistencije; pregnuće da se iskorači iz stanjâ podređenosti i nezrelosti te time izbori za društveno prepoznavanje i priznavanje, kao i tomu pripadajući dostojanstven i prosperitetan status.
Emancipacija kao program, složen i dugotrajan proces, neodvojiv je dio povijesnog obrata u vidu tzv. francuske buržoaske revolucije, to jest afirmacije prosvjetiteljske modernističke paradigme te iz nje proizašlih i realiziranih idejâ o ljudskim pravima. Motiv emancipacije najčešće se artikulira u politički lijevim, (neo)marksističkim partijama – recimo ideja o emancipaciji potlačenih kroz revoluciju – ili u liberalno-građanskim pokretima. Političko-ekonomski tip emancipacije u kontekstu Marxove teze o materijalističkoj koncepciji povijesti povezan je s pitanjem statusa sekularnosti i sekularne države kao prijelazne faze ka komunistički oblikovanom svjetskom društvu.
Svjedočimo različitim dimenzijama i tipovima emancipacije: socijalno-klasnoj, migrantsko-manjinskoj, spolno-rodnoj, kulturalno-identitetskoj, generacijskoj… O njoj je dakle moguće govoriti u klasično identitetskom smislu – rodnim, seksualnim ili alternativno-kulturnim emancipacijama koje čine odmak od represivnih i konzervativnih normi zajednice – ali i u kategoriji religijske emancipacije, na primjer protestantskoj reformaciji u odnosu na Katoličku crkvu.
U ‘Leksikonu’ zastupamo stav koji je često ideološki prijeporno mjesto u Hrvatskoj, ali i u tzv. regiji, a on glasi: u svim ključnim aspektima i etapama razdoblja naše tranzicije s kraja 20. i početka 21. stoljeća doživjeli smo emancipacijsku regresiju. Nekadašnji ekonomsko-socijalni i kulturalni prosperitet, realiziran u desetljećima jugoslavenskog samoupravnog socijalističkog progresa – riječ je o povijesnom razvojnom skoku od ‘sedam milja’, razvidnom kroz ubrzanu industrijalizaciju, modernizaciju i urbanizaciju države i društva od ranih 1950-ih do kasnih 1980-ih, kada je u svega jednoj generaciji napravljen iskorak iz kasno feudalne zaostalosti na razinu srednje razvijene europske zemlje – zamijenili smo novom srednjovjekovnom reminiscencijom konzervativno-religijskih atavizama i reafirmacijom etno-identitetskih nacionalizama.
Istovremeno neraskidivo povezano s time, zapravo naličje iste priče, jesu blješteće kulise ‘potrošačkog raja’ i patetični tranzicijski ushit konzumerističkim spektaklom – u stvari, za mnoge je to tek život s odgodom plaćanja – što ne može prikriti pošastne učinke kapitalističke neoliberalne destrukcije, a još manje može nadomjestiti produktivne strane stvarne, ali izgubljene emancipacije, one koja je u bliskoj prošlosti bila ostvarena kroz ideološki osnažen statusa rada i na radu temeljene identitete.
