Državni zavod za statistiku je dan prije proslave 30. obljetnice međunarodnog priznanja hrvatskoj državi isporučio čestitku u obliku prvih rezultata prošle jeseni provedenog popisa stanovništva. Rezultati su u granicama očekivanja demografa i o njima se već danima razglaba. Hrvatska je u deset godina izgubila 396.360 stanovnika. O kakvom je sunovratu riječ jasno je iz toga da su tri velika grada – Split, Rijeka i Osijek – prema popisu stanovništva iz 2011. zbrojeno imala 414.774 stanovnika. Dakle, u deset godina Hrvatska je izgubila gotovo cijeli Split, Rijeku i Osijek.
Usprkos padu broja stanovnika i u velikim gradovima, uključujući i Zagreb, oni nisu glavni gubitnici proteklog desetljeća. Podaci o najvećim gubitnicima, gledano po županijskoj razini, također su poznati. To su redom Vukovarsko-srijemska, Sisačko-moslavačka, Brodsko-posavska, Požeško-slavonska i Virovitičko-podravska županija na prvih pet mjesta. Ni u jednoj pad broja stanovnika nije manji od 16 posto. Prevedeno u apsolutne brojke, to znači da je Virovitičko-podravska županija izgubila svakog šestog stanovnika, a Vukovarsko-srijemska svakog petog. Zašto je gubitak najveći upravo u tim županijama postaje jasnije pogleda li se BDP po stanovniku na razini županije. Riječ je o pet županija u kojima se stvara najmanji BDP po stanovniku i one na toj ljestvici zauzimaju posljednjih pet mjesta. Sve županije u kojima je BDP po stanovniku manji od 50.000 kuna godišnje ili tek nešto veći od toga, u prvih su pet mjesta po postotnom padu broja stanovnika. Peta najlošija županija po BDP-u, Sisačko-moslavačka, ostvaruje nešto više od 59.000 kuna godišnje. Koliko je ta statistika porazna razvidno je zna li se da je prosječan BDP po glavi stanovnika u Hrvatskoj oko 92.000 kuna. Dakle, četiri županije ostvaruju BDP od otprilike 54 posto prosjeka Hrvatske, a ona nešto manje siromašna, Sisačko-moslavačka, na 64 je posto. Posljedica niskog BDP-a su i skromne plaće koje ni zaposleni u javnom sektoru ne mogu približiti državnom prosjeku. Najniže prosječne plaće u Hrvatskoj su u Virovitičko-podravskoj, Vukovarsko-srijemskoj, Brodsko-posavskoj i Požeško-slavonskoj županiji, a tek nešto manje loše plasirana, na 13. mjestu je Sisačko-moslavačka županija. Sve su te županije ispod republičkog prosjeka plaća, nijedna nije dosegnula ni 92 posto ionako ne baš izdašnog prosjeka države. Govorimo li pak o prosjeku plaća u državi u usporedbi s prosjekom županija, indikativno je da su samo u Zagrebu i Zagrebačkoj županiji plaće iznad prosjeka i da republički prosjek pumpa Zagreb gdje je plaća oko 20 posto iznad prosjeka.
U 30 godina Hrvatska je izgubila gotovo cijeli Zagreb, a Slovenija povećala broj stanovnika za deset posto
Županija koja donekle narušava tvrdnju o niskom BDP-u i visokoj stopi smanjenja broja stanovnika je Krapinsko-zagorska. Ona je na 13. mjestu po padu broja stanovnika, a po BDP-u na 16. mjestu. U ovom slučaju vjerojatno se radi o blagotvornom utjecaju Zagreba, odnosno o tome da brojni stanovnici te županije rade u Zagrebu i doprinose njegovom BDP-u. Dio stanovnika također radi u susjednoj Sloveniji, a među Zagorcima ima i solidan broj ljudi koji su prije pola stoljeća i više otišli raditi u Njemačku pa danas primaju njemačku mirovinu.
Korelacija postotka smanjenja broja stanovnika i BDP-a po županijama pokazuje razinu propasti kontinentalnog dijela Hrvatske. Sve županije koje ostvaruju BDP manji od 70.000 kuna po stanovniku su kontinentalne, osim Ličko-senjske. U njoj, razumno je pretpostaviti, postoji razlika između razine BDP-a koji se ostvaruje u ličkom dijelu, a koji je skromniji, i u jadranskom dijelu, a koji je zbog turizma ipak nešto viši. Isključivo jadranska županija s najvećim smanjenjem je Šibenska, koja je u deset godina izgubila svakog devetog stanovnika.
Tvrdnju o povezanosti BDP-a i smanjenja broja stanovnika donekle demantira i Primorsko-goranska županija. Po visini BDP-a ona je treća u Hrvatskoj, ujedno posljednja u kojoj se ostvaruje BDP veći od 100.000 kuna po stanovniku, ali je po padu 12., ujedno posljednja u kojoj je taj pad veći od deset posto. Međutim, i u Primorsko-goranskoj županiji postoji dihotomija između bogatije obale i siromašnog, gorskokotarskog zaleđa. Pogleda li se cijela Hrvatska, stvari su prilično jasne: Slavonija i županije središnje Hrvatske (Sisačko-moslavačka, Karlovačka, dijelom Ličko-senjska) veliki su gubitnici, a jadranske županije, županije sjeverozapadne Hrvatske i Zagreb su manji gubitnici. Dobitnika nema. Nije to više ni Zagreb u kojem je BDP po stanovniku 85 posto iznad prosjeka države. I on bilježi brojčani pad jer je prirodni prirast negativan, a bazeni stanovništva u Hrvatskoj ili Bosni i Hercegovini koje bi Zagreb eksploatirao su ili presušili ili se većina preorijentirala na iseljavanje u inozemstvo. Kontinentalne županije koje se oslanjaju na poljoprivredu, a nekada su se oslanjale i na industriju, ubrzano propadaju, jadranske županije koje se oslanjaju na turizam propadaju sporije. I bit će da nije grijeh u poljoprivredi, nego u tome kako država tretira kako nju tako i krajeve kojima je osim proizvodnje hrane i staraca još malo toga preostalo.
Pad broja stanovnika za 9,25 posto u posljednjih deset godina posljedica je nečega što je započelo prije 30 godina, a to su rat, posljedice rata po stanovništvo (broj Srba je devedesetih smanjen za 2,7 puta, što se itekako odrazilo i na broj stanovnika u Hrvatskoj) i način na koji je provedena tranzicija. Hrvatska je među postsocijalističkim zemljama, danas članicama Europske unije, tamo gdje je i inače – pri dnu. Od 1991. godine Hrvatska je izgubila 895.736 stanovnika ili gotovo cijeli onodobni glavni grad. Zagreb je tada imao 933.914 stanovnika, što nije usporedivo s njegovim današnjim brojem stanovnika jer je bio za više od tisuću četvornih kilometara prostraniji. Postoci odražavaju težinu tog pada – Hrvatska 2021. ima 18,7 posto manje stanovnika nego što ih je imala prije tri desetljeća. Otprilike toliko smanjenje stanovništva bilježi i Rumunjska. U 30 godina izgubila je oko četiri milijuna stanovnika, danas ih je nešto više od 19 milijuna ili 17 posto manje. Bugarska je neuspješnija od Hrvatske i ona je izgubila gotovo svakog četvrtog stanovnika (23,1 posto) i danas ih je oko 6,5 milijuna.
Velik gubitak stanovništva bilježe i tri pribaltičke republike – Estonija, Litva i Latvija. No u njihovu slučaju to je uvelike i posljedica raspada Sovjetskog Saveza i nacionalističke, proturuske politike. Apsolutni rekorder je zapravo Latvija koja je izgubila više od 770.000 stanovnika, a broj Rusa manji je za 420.000. Litva bilježi pad od 18,7 posto, ukupni minus nešto je manji od 550.000, a dvije trećine minusa otpada na smanjenje broja različitih nacionalnih manjina. Najviše, za više od 200.000, smanjen je broj Rusa. Estonija se "suzila" za 15 posto, za 235.000 stanovnika (dvije trećine otpada na Ruse), ali ta država posljednjih deset godina bilježi blagi demografski oporavak. Manje stanovnika bilježi i Mađarska, i to za šest posto. Postoje države iz te grupe koje pokazuju da tranzicija i još prije nekoliko desetljeća očekivani demografski trendovi izazvani starenjem stanovništva ne moraju završavati u ponoru. U Poljskoj danas živi onoliko ljudi koliko ih je otprilike živjelo i pri kraju socijalističkog razdoblja. I Češka i Slovačka bilježe porast, prva za nešto više od dva posto, druga za 3,3 posto. Apsolutni prvak je susjedna Slovenija koja je broj stanovnika otkako je tranzicije i samostalnosti povećala za deset posto.
