Plitvička Jezera: Odlaze i doseljenici

Cijeli rat i "Oluja" su nas pomeli, mi više ne postojimo. Ne znam hoće li Srba biti i sedam posto na sljedećem popisu na području Korenice. Odavde odlaze i doseljenici iz Bosne. Nakon 2000. vratili su se starci koji su otišli na onaj svijet u ovih 20 godina. I mi ostali ćemo lagano u tom smjeru, govori Branko Cvjetičanin, šumarski tehničar u mirovini, koji je gotovo cijeli život i radni vijek proveo u Korenici, sjedištu današnje Općine Plitvička Jezera.

Do teritorijalne reorganizacije, Plitvička Jezera nalazila se u sastavu stare Općine Titova Korenica i 1991. su imala 6765 stanovnika, od čega 70 posto Srba i 22 posto Hrvata. Nacionalni sastav doslovno je preokrenut nakon rata, pa su od ukupno 4373 stanovnika, koliko ih je u toj općini bilo 2011., njih 3066, odnosno 70,1 posto Hrvati, a 1184 tj. 27,08 posto Srbi. Najznačajnije promjene vidljive su u Korenici gdje je 1991. živjelo 1716 stanovnika, od čega 88,5 Srba i 2,8 posto Hrvata, dok ih je 2011. bilo 1766, od čega 77,2 posto Hrvata i 19,8 posto Srba.

Od poduzeća u kojima su se Ličani s koreničkog područja zapošljavali, prije rata je, kao i danas, bio najpoznatiji Nacionalni park Plitvička Jezera. Cvjetičanin navodi da Korenica od Parka nikad nije imala prevelike koristi, jer je sav prihod sakupljen na jezerima išao u republičku blagajnu. Korenica je imala najveće cijene poslije Dubrovnika, dodaje, a to domaćem stanovništvu nikad nije odgovaralo.

- Imali smo šumariju, treću po jačini u Republici, jednu od najboljih štamparija u Hrvatskoj, kao i veliko trgovačko poduzeće. Svega je bilo, ugostiteljsko, komunalno i transportno poduzeće je također zapošljavalo na stotine ljudi. Bilo je u planu da se napravi Plivin pogon, napravljena je hala i taman su pred rat stigli prvi strojevi, ali to nikad nije zaživjelo. Kao općina smo imali najviše visokoobrazovanih po glavi stanovnika, ali nisu svi radili samo u Korenici, išli su u Rijeku, Zagreb i Beograd. Aerodrom Željava u blizini Ličkog Petrovog Sela imao je puno zaposlenih - priča Cvjetičanin.

Plodna lička zemlja davala je ječam, pšenicu, lički krumpir, kukuruz i ostalo. Cvjetičanin govori da je prije postojalo jedno pravilo: nitko ne vrijedi i nije toliko školovan da ne može pomagati u poljoprivredi, bio on direktor ili radnik. Od svega nabrojanog, ostao je samo Nacionalni park. Na mjestu štamparije danas je Macolin hotel i zoološki vrt. Drugi dio na kojem je bila štamparija sada je katolička crkva.

Prije rata u Korenici je cvjetala kulturna ponuda i društveni život je bio razvijen. U mjestu je bila kino-sala gdje su se dva puta tjedno prikazivali filmovi, a jednom mjesečno u Korenici bi se izvodile predstave, koncerti i nastupi folkloraša. Nadaleko je bio poznati korenički nogometni klub Partizan, kao i kuglački klub.

- Da nema turizma, ovdje ne bi bilo nikog. Mogli bi samo penzioneri preživjeti. A kako i da se vratiš kad nemaš više ni kuće ni posla. Meni je jedina radost u godini kad mi kćer i unuci dođu 20 dana na odmor - zaključuje Branko Cvjetičanin.

 

Donji Lapac: Trend se nastavlja

Nekada u Lapcu nije bilo nezaposlenih. Nije imao posao samo onaj koji nije htio raditi. Danas su ljudi željni posla, ali nemaju gdje zaraditi plaću, objašnjava 52-godišnji Srđan Bajić situaciju na području Općine Donji Lapac. Do 1991. godine je na lapačkom području bila razvijena drvna i tekstilna industrija, a dio stanovnika je radio u Likatransu koji je tada zapošljavao preko 200 ljudi. Veliki broj stanovnika općine bavio se poljoprivredom. Postupkom privatizacije uništena je i državna imovina: objekti Likatransa, DIP Plješevice, pogona Kamenskog, klaonice Boričevac.

Po popisu stanovništva iz 1991. tadašnja Općina Donji Lapac imala je 7952 stanovnika, od čega 7854 Srba (98,8 posto) i 44 Hrvata (0,6). U samom Lapcu te je godine živjela 1791 osoba. Otežani povratak srpskog stanovništva, teška gospodarska situacija koja i djelomična teritorijalna reorganizacija općine doveli su do toga da je na njenom području 2011. zabilježeno 2113 osoba, od čega 1704 Srba (80,64 posto), četvrtina manje nego ranije, i 397 Hrvata (18,79 posto). Većina preostalih stanovnika živi u mjestu Donji Lapac, koje je prema posljednjem popisu imalo 946 stanovnika. U preostalim selima, kao što su Dnopolje, Dobroselo, Doljani i Oraovac, u kojem je u septembru 1995. ubijeno nekoliko srpskih civila, danas većinom živi staračko stanovništvo.

Bajić govori da je drvna industrija zapošljavala oko 500 ljudi, a da je nekadašnja autoprijevoznička firma Likatrans posjedovala između 60 i 70 kamiona.

- Nakon rata u Lapcu se počelo nešto aktivirati oko drvne industrije i uzgoja junadi, ali to je sve propalo. Prije svega zato što su to bile privatne firme, izmijenilo se par vlasnika koji su digli povoljne kredite i ubrzo nestali odavde. U Lapcu nema proizvodnje. Nešto ljudi radi u komunalnom poduzeću, u Lika cestama, HEP-u i Općini, ostali u poljoprivredi - objašnjava Bajić, koji se u rodni kraj vratio 1998.

Kuća mu je bila zauzeta još dvije godine od njegovog povratka.

- Mladi nam odlaze, mogu oni raditi u poljoprivredi, ali nema društvenog života, nema sadržaja za njih. Mi smo vezani uz Bihać, moja djeca su se tamo išla zabavljati do početka korone, sad nema ni toga - govori Srđan Bajić.

Na pitanje o popisu stanovništva i prognozama za njegovu općinu, Bajić odgovara da tu neće biti prevelikih iznenađenja, trend se nastavlja. Jedan od pokazatelja smanjenja broja stanovnika je i ugostiteljska ponuda. Prije rata je u Lapcu bilo preko 20 ugostiteljskih objekata, a danas postoje tri. Najčešći gosti su granični policajci koji čuvaju ovu pograničnu zonu ispražnjenu od ljudi.

 

Udbina: Odumiranje sela

Općina Udbina nekad je bila dio Titove Korenice. Godine 1991. imala je 4628 stanovnika, od čega samo mjesto Udbina 1162. Prije rata je u Udbini živjelo 934 Srba (80,4 posto) i 73 Hrvata (6,3 posto). Broj stanovnika općine je u 2011. pao na 1874, dok ih je u mjestu Udbina živjelo 960, ali sada drukčijeg nacionalnog sastava: 659 Hrvata (68,6 posto) i 239 Srba (24,9 posto).

Tatjana Čanković, voditeljica Prosvjetinog pododbora u Udbini i općinska referentica, za Novosti govori da se u ratnom periodu od 1991. do 1995. broj stanovnika u ovom dijelu Like rapidno povećao. Tada su u Udbinu izbjegle mnoge porodice iz Gospića, Zagreba i drugih gradova. U "Oluji" su svi otišli put Srbije. U selu Komić početkom avgusta 1995. ostalo je devetero ljudi. Selo je 12. avgusta zapaljeno, a preostali mještani su ubijeni. Preživio je samo jedan muškarac, tada 20-godišnjak.

O prijeratnom vremenu Čanković priča s puno nostalgije. Ona je bila studentica u Zagrebu, otac je radio u Centru za kulturu u Korenici, a majka u tvornici Invaplast. Kaže da se ne sjeća da je u Udbini bilo nezaposlenih, to joj je, govori, bio sasvim nepoznat pojam.

- Udbina je prije rata imala tendenciju razvoja, gradile su se stambene zgrade, u školi je bilo po 400 đaka. Radila je bolnica, veterinarska ambulanta, nogometni klub... Malo tko nije htio ostati ovdje. Ako su negdje išli na školovanje, svi su se vraćali. Prije je bilo po 20 ili 30 djece u jednoj zgradi, sad ih nema toliko u cijelom naselju Udbina - govori Čanković.

Radnih mjesta bilo je u izobilju. Radila je tvornica samoljepljivih traka, zapošljavalo se u Invaplastu, Likaplastu, u pilani i poljoprivrednom dobru koje je bilo u sastavu Nacionalnog parka Plitvička jezera. U Udbini je bio stacioniran poznati Zavod za rehabilitaciju osoba s invaliditetom. Ljudi sa sela radili su u tvornicama, ali svoja polja nisu napuštali, paralelno su brinuli o imanju, prisjeća se Čanković.

Danas Udbina nema gotovo ništa od toga. Kronično im fali zanatlija i obrtnika. Frizerski salon otvoren krajem 2020., prvi nakon nekoliko godina, nedavno je opet zatvoren. Vlasnica je otišla u Njemačku. Kome treba krojač, postolar ili frizer, mora u Korenicu ili u Gospić. U mjestu Udbina postoji tvornica Moderator za proizvodnju peleta. Radi pilana i tvornica za pakiranje hercegovačkog duhana. Sve te tvornice su privatne i zapošljavaju mali broj ljudi.

Masovniji povratak izbjeglih Srba bio je početkom 2000. Čanković govori da je tad bila bolja klima u Hrvatskoj, ali i u samoj općini. Odnosi između Srba i Hrvata na području Udbine su i više nego dobri, međutim, ljudi je sve manje.

- Na sljedećem popisu će biti zabilježeno manje stanovnika u našoj općini. Od 2011. je mnogo ljudi umrlo, a nije se puno rodilo. Porodice su se iselile u zadnjih nekoliko godina, sela oko Udbine izumiru, to nije čak pitanje godina, već mjeseci - zaključuje Tatjana Čanković.

 

Vrhovine: Sad je kasno

Općina Vrhovine, nekad dio stare Općine Otočac, 1991. imala je 2844 stanovnika, od čega u samom mjestu Vrhovine 873 stanovnika. Bilo je 85 posto Srba, 7,4 posto Hrvata i 2,7 posto Jugoslavena. Broj stanovnika Vrhovina 2011. bio je upola manji: na prostoru cijele općine, koja obuhvaća osam naselja, bilo je 1381 stanovnika, a u mjestu Vrhovine 465, od toga 70,1 posto Srba, 23,4 posto Hrvata i 6,5 posto ostalih.

Milorad Bogdanović (67), inženjer poljoprivrede u mirovini, do 1982. je radio u Poljoprivrednoj zadruzi Vrhovine. U ratu je otišao u Njemačku, a u selo se vratio krajem 1990-ih. Za svoje prvo radno mjesto u Vrhovinama ima samo riječi hvale.

- Imali smo vune, krumpira, žita, sjena, teladi, janjadi, svega. Riječka banka nas je financirala u otkupu, nije bilo zastoja. Mlijeko smo prodavali Mljekari Zadar. Bili smo poznati po proizvodnji sjemenskog krumpira, uvozili smo sjeme iz Holandije, pa smo ga ovdje umnožavali. Imali smo oko 200 hektara zemlje, a bilo je 60 zaposlenih - prepričava Bogdanović.

Drvna industrija je zapošljavala 300 ljudi, bila je jaka šumarija, a na željezničkoj stanici je uvijek bilo živo. U planu je bilo da se u Vrhovinama napravi postrojenje za proizvodnju ljekovitog bilja. Da nije bilo rata, to bismo sigurno realizirali, uvjeren je Bogdanović. Nakon rata, kada su se ljudi pomalo počeli vraćati, htio je ponovo pokrenuti poljoprivrednu zadrugu, ali nije uspio. Imovina zadruge prebačena je u vlasništvo Poljoprivredne zadruge Otočac, zatim je to stavljeno pod hipoteku, digli su se krediti i ušlo u dugove. Na kraju je sve propalo. Drvna industrija je bila preprodavana nekoliko puta od kraja rata, a danas tamo radi svega 12 ljudi. Bogdanović situaciju u Vrhovinama sagledava u širem kontekstu. Smatra da je većina ruralnih krajeva u zemlji besperspektivna. Izlaz ne vidi u turizmu, barem ne u otvaranju smještajnih kapaciteta kakvih već sad ima u Vrhovinama, s obzirom na to da se općina nalazi na zapadnoj strani Nacionalnog parka Plitvička jezera.

- Prije svega moramo imati prehrambeni suverenitet, organizirati proizvodnju prema svojim potreba, a za izvoz ako pretekne. Devastirali smo poljoprivredu i gospodarstvo, ta poticajna sredstva su čisto prilagođavanje europskom tržištu - smatra Bogadanović.

U njegovom zaseoku ostala su samo dva domaćinstva od 15 kuća koliko ih je bilo nakon rata. Objašnjavam nam da je uvjet za otvaranje ambulante u Vrhovinama prije nekoliko godine bila kvota od 500 prijavljenih pacijenata. Milorad misli da na sljedećem popisu u općini neće biti toliko stanovnika koliko je upisanih kod doktora opće prakse.

- Meni neki govore: Ti samo pričaš, treba raditi. A ja pitam: Kod koga i za koga? Mogu samo za sebe, fizičke poslove ne smijem raditi, a moja struka nikome ne treba. Sve je jasno, ali kasno - zaključuje Milorad Bogdanović.