Kostajnica: Sad je Hrvatska Kostajnica

Prijeratna Općina Kostajnica, danas Grad Hrvatska Kostajnica, imala je 1991. godine 14.851 stanovnika, od kojih 9343 Srba (62,9 posto) i 4295 Hrvata (28,9 posto). Uz odvajanje dijela teritorija, na kojem su sada općine Majur, Donji Kukuruzari i Hrvatska Dubica te uz odlazak Srba, 2011. je popisano tek 2756 stanovnika, od toga 1911 Hrvata (69,4 posto) i 690 Srba (25 posto). Broj Hrvata smanjen je više od dva puta, a broj Srba više od 13 puta. Samo mjesto Hrvatska Kostajnica imalo je 1991. godine 3480 stanovnika, od čega 1889 Srba (54,3 posto) i 1087 Hrvata (31,2 posto). Na popisu iz 2011. broj Srba je smanjen također 13 puta, na samo 148 (6,7 posto), a broj Hrvata povećao se na 1559 (73,5 posto).

Prije rata u Kostajnici je bilo zaposleno 4600 ljudi. Tekstilna industrija Pounje 1991. je imala 1400 zaposlenih, a 2019. imala je 23 radnika. Tvornica obuće Una 1990. je imala 485 zaposlenih, a danas ne postoji, kao ni grafičko poduzeće "Nina Maraković" koje je imalo 250 radnika. Drvna industrija i proizvodnja namještaja IPD Majur, koja je prije imala između 400 i 500 radnika, 2019. je imala 81 radnika, a predstavlja jedini industrijski pogon u Općini Majur. Bili su tu i pogon Željezare Sisak, dvije poljoprivredne zadruge, trgovačko poduzeće…

- Tada je u Kostajnici bila kompletna administracija, a općina se 80-ih probijala iz grupe nerazvijenih u polurazvijene. Pred rat je izgrađen i srednjoškolski centar s projekcijom da bi ga pohađalo 1200 učenika, među ostalim i oni iz susjedne (Bosanske) Kostajnice. U općini je bilo 120 visokoobrazovanih stručnjaka, Pounje je gradilo stanove za radnike, dok su za doktore građene Marles kućice za stanovanje jer su se tu mogli obaviti i specijalistički pregledi - priča Petar Samardžija koji danas radi u upravi Grada.

Početkom rata izbjeglo je hrvatsko stanovništvo, a došli su Srbi koji su pobjegli iz Zagreba ili Siska. Oštećenja na zgradama su bila mala, ali su uništene dvije katoličke crkve, uz pojedinačna ubojstva Hrvata koji su ostali. Zatim su u "Oluji" otišli skoro svi Srbi, a zločini se bilježe i tada.

- S vremenom se vraćaju ili stariji Srbi ili oni koji su nastojali prodati imovinu, tako da danas tu živi malo Srba. Na biračkom popisu je do 600 Srba, ali i to nije realno - kaže Samardžija.

Danas u Hrvatskoj Kostajnici ne radi skoro ništa, pa je najveći privredni subjekt drvoprerađivačko poduzeće s 15 radnika. U mjestu je sada ambulanta, a za sve se preglede mora u Sisak. Mještani ipak mogu obaviti većinu stvari u gradu, a i Općinski sud u Sisku ima stalnu službu u Kostajnici. Škola ima, ali sa sve manje učenika.

Općine Majur, Hrvatska Dubica i Donji Kukuruzari imale su na popisu iz 2011. zajedno 4908 stanovnika, od kojih Srbi u prve dvije danas čine četvrtinu, a u posljednjoj trećinu stanovništva. Donji Kukuruzari imaju i značajan broj Hrvata dosljednih s područja Posavine i Banjaluke. Nijedna od tri općine nije samoodrživa.

 

Vrginmost: Postao Gvozd

Nekadašnja Općina Vrginmost, u čijem sastavu su do rata bile i današnje općine Topusko i Lasinja, 1991. imala je 8082 stanovnika, od čega 94 posto Srba i dva posto Hrvata. U samom mjestu Vrginmost živjelo je 1570 ljudi, od čega 1403 Srba (89,4 posto) i 47 Hrvata (tri posto). Na popisu 2011. općina je imala 2970 stanovnika: 1976 Srba (66,5 posto) i 951 Hrvata (32 posto). Mjesto Vrginmost imalo je 1095 stanovnika, ali sada čak 755 Hrvata i samo 322 Srba, tj. četiri puta manje nego prije rata.

Posla je bilo u poduzećima na području tadašnje općine, ali i onima u Karlovcu. Uz razvijenu drvnu i tekstilnu industriju u Vrginmostu, u Topuskom je djelovala Tvornica istegnutih metala (TIM), koja je zapošljavala oko 500 radnika, a radio je i Centar za medicinsku rehabilitaciju, rekreaciju i turizam.

- Stanovnici Vrginmosta mogli su u općini obaviti sve što im je trebalo, od administracije do kupovine, a što se tiče kulturnog života, u tom je mjestu, kao i u Topuskom, postojalo kino - kaže nam Bogdan Rkman, koji je rodom iz tog kraja.

Zanimljivo je da su u posljednjem ratu prvi u egzodus krenuli Srbi. Kad je 3. jula 1991. hrvatski MUP ušao u Topusko, Srbi su izbjegli i vratili se u septembru iste godine, tri dana nakon što su se hrvatske snage povukle, ostavivši za sobom srušeno nekoliko zgrada lječilišta, između ostalog i onu gdje je 1944. održano zasjedanje ZAVNOH-a. Pet godina kasnije, za vrijeme "Oluje", najviše izbjeglica s ovog područja stradalo je u kolonama od Gline do Dvora. Na prostoru Općine Vrginmost u tom periodu nije bilo znatnijeg paljenja i uništavanja kuća, ali je napuštena imovina bila temeljito opljačkana, baš kao što je to nekoliko godina ranije bio slučaj s onom u vlasništvu Hrvata.

Nakon odlaska Srba u "Oluji" i doseljavanja Hrvata iz BiH, radikalno je promijenjena nacionalna struktura tog područja, a taj je proces obilježen i promjenom toponima Vrginmost u Gvozd 1996. godine. Općinsko središte nosilo je novi naziv do 2012., kad je inicijativom stanovništva ponovno preimenovano u Vrginmost, ali je naziv jedinice i dalje Općina Gvozd.

U Vrginmostu i Topuskom je i nakon rata postojala privredna aktivnost. TIM je privatiziran, a 2019. u njemu je bilo 40 zaposlenih. Neko vrijeme je radila i ciglana Blatuša s 65 radnika. Toplice, kao poduzeće Top Terme u vlasništvu Sisačko-moslavačke županije, 2019. su zapošljavale preko stotinu radnika.

- U samom Vrginmostu danas rade tek mali pogoni i obrti, uslužne djelatnosti i OPG-ovi. Djeluje dio javnih službi, ali lokalni stanovnici po većinu dokumenta moraju odlaziti u Karlovac ili Sisak - govori Bogdan Rkman i dodaje da zbog loše ekonomske situacije broj stanovnika na ovom području konstantno opada.

 

Petrinja: Dolazak Hrvata

Petrinja je predratni prosperitet zasnivala na blizini Siska kao industrijskog središta, velikom broju vlastitih pogona, pri čemu su mnogi mještani bili i kooperanti Mesne industrije Gavrilović. Nakon rata veliki broj pogona je opljačkan i fizički i kroz privatizaciju, pa zatvoren. Rat, egzodusi stanovništva, kako hrvatskog 1991. tako i srpskog 1995., a onda povratak i doseljavanja Hrvata, uz izostanak povratka Srba, drastično su promijenili etničku sliku Petrinje.

Godine 1991. nekadašnja Općina Petrinja imala je 35.565 stanovnika, a današnji Grad Glina 2011. imao ih je 24.671 ili za trećinu manje. Srba i Hrvata 1991. bilo je podjednako: Srba 15.969 ili 44,9 posto, a Hrvata 15.791 ili 44,4 posto. Godine 2011. broj Hrvata narastao je na 19.280 (82,3 posto), a broj Srba smanjio se gotovo šest puta, na 2809 (12 posto). Slično je samom mjestu Petrinji koje je 1991. imalo 18.706 stanovnika, od čega 8445 Srba (45,1 posto) i 7662 Hrvata (41 posto), a 2011. se smanjilo na 15.683 stanovnika. Pritom se broj Hrvata skoro udvostručio na 14.003 (89,3 posto), a broj Srba smanjio 7,5 puta, na 1125 (7,2 posto). Doseljenike uglavnom čine Hrvati izbjegli iz Bosne, koji su ovdje kupili ili od države dobili kuće.

Nakon borbi 1991. i zauzimanja grada od strane krajiških snaga izbjeglo je hrvatsko stanovništvo, a nakon "Oluje" 1995. srpsko. Uz ratna razaranja i zločine, za vrijeme krajinskih vlasti početkom 1992. srušena je i katolička crkva Sv. Lovre, ponovo sagrađena 2004. godine, dok se kasnije srušena pravoslavna crkva Sv. Spiridona gradi tek sada. Vlasti nisu ni prije potresa žurile s obnovom Petrinje pa su od sređenog centralnog trga već na kućama u prilaznim ulicama ostale vidljive rupe od metaka i ostala oštećenja. Nisu se obnavljala ni sela, pogotovo srpska.

U Gavriloviću u Petrinji je prije rata radilo 2503 ljudi, uz oko 6000 kooperanata, većinom s Banije. Gavrilović je 2019. imao 462 zaposlena. Slavijatrans, koji je 1991. imao 280 voznih jedinica i 1023 radnika, držao je do prije nekoliko godina još nešto linija, a danas više ne postoji, kao ni Ciglana Petrinja. U tvornici furnira i namještaja Finel od predratnih 800 radnika danas radi tek oko 40, a pogoni stradali u ratu nikad nisu obnovljeni.

- Prije rata bavio sam se tovom svinja i, kao i svi na Baniji, bio kooperant Gavrilovića. Mnogi su radili u Rafineriji i Željezari Sisak. Samo iz mog sela i do 80 ljudi išlo bi vlakom na posao u Sisak i Petrinju. Ljudi su završavali srednje škole i odmah se zapošljavali – kaže Nikola Janjanin iz Gornje Bačuge, dugogodišnji predsjednik Vijeća srpske nacionalne manjine Petrinje.

Danas se bavi uzgojem mliječnih krava i proizvodnjom mlijeka, a obrađuje i 160 hektara zemlje.

- Tko je mogao otići van, otišao je, ne samo zbog nezaposlenosti, nego i zbog malih plaća i loših uslova rada. Poljoprivreda postoji i djeluju brojni OPG-ovi, ali ih najviše postoji zbog poticaja. Ono što je dobro jesu međunacionalni odnosi. Incidenata je bilo odmah poslije rata, ali stanje smirilo, tako da je, s izuzetkom otpora braniteljskih udruga Festivalu ojkače, sve bilo mirno. A potres je zbog iskazane solidarnosti brojnih ljudi i zajedničkog nezadovoljstva potezima vlasti i sporom obnovom, možda i pojačao dobre odnose - kaže Janjanin.

 

Glina: Zamjena uloga

Tokom posljednjih 30 godina Glina je umnogome privredno propala, dobrim dijelom opustjela i radikalno promijenila etničku strukturu. Nekadašnja Općina Glina po popisu iz 1991. imala je 23.040 stanovnika, od toga 13.975 ili 60,6 posto Srba i 8041 ili 34,9 posto Hrvata. Današnji Grad Glina, koji obuhvaća isti prostor, na popisu iz 2011. imao je 9283 stanovnika, što je 40 posto od prijeratnog broja. Broj Hrvata pao je na 6468, ali sada oni čine većinu od 69,7 posto, jer je ostalo manje od petine prijeratnih Srba, njih 2549, što čini 27,5 posto. Samo mjesto Glina imalo je 1991. godine 6933 stanovnika, od čega 4831 Srba (69,7 posto) i 1448 Hrvata (20,9 posto). Godine 2011. imalo je 4680 stanovnika, pri čemu se broj Hrvata više nego udvostručio na 3733 ili 79,8 posto, a broj Srba smanjio se šest puta i spao na 747 ili 16 posto.

- Glina je prije rata kao mjesto povoljno za život bila puna naroda. U centru grada bilo je teško dobiti stolicu na terasi kafića, a skoro nemoguće kupiti neko slobodno gradilište - priča Đuro Stojić, bivši srpski dogradonačelnik.

- Od oko 4000 zaposlenih, Pamučna industrija brojala je 1740 radnika, a radili su i pogon Željezare Sisak s preko 400 zaposlenih, Pliva - tvornica dječje hrane, drvna industrija i druga poduzeća. Imali smo kompletnu bolnicu sa svim odjelima i vrsnim liječnicima. U kinu su svake večeri prikazivani filmovi, sve su službe bile u gradu. Dakle, Glina je bila grad u ekspanziji u svakom pogledu - ističe Stojić.

Da razvoja više ne bude pobrinuo se rat. Tenzije su počele 1990., a otvoreni sukob odmah nakon proglašenja hrvatske nezavisnosti 26. juna 1991. Hrvatske vlasti držale su policijsku stanicu i crkvu na rubu grada, kao i hrvatska sela sjeverno od grada, a snage RSK ostatak Gline. Nakon mjesec dana one zauzimaju policijsku stanicu i predgrađe Jukinac, a Hrvati se sklanjaju u hrvatska sela dalje na sjeveru. S vremenom se linija fronta uspostavlja na Kupi – Hrvati su izbjegli, neki zarobljeni i mučeni, a njihove kuće srušene.

Situacija se mijenja u "Oluji" kada preko 90 posto Srba odlazi. U njihove kuće, pogotovo u gradu, useljavaju se Hrvati, a jedan broj srpskih kuća je spaljen i srušen, pogotovo na putu prema Dvoru i u selu Gornji Klasnić. Više godina nakon rata počinju se vraćati Srbi, većinom stariji ljudi, iako ima i mladih porodica.

- Povratak je trajao do 2003., nakon čega se ljudi vraćaju tek pojedinačno - kaže Stojić.

Doseljeno je hrvatsko stanovništvo iz okolice Jajca i Travnika za koje je APN otkupljivao srpske kuće, ali i one u dobroj mjeri stoje prazne jer je dosta tih ljudi iz Gline otišlo za poslom. Danas u Glini djeluje nekoliko poduzeća. Drvni centar Glina, u sastavu Šerif grupe, zapošljava 500 radnika. Postoje i dvije male elektrane na drvni otpad, a jedan od najvećih poslodavaca je Kaznionica u Glini. Uz tri manja drvoprerađivačka pogona, u Glini djeluje i tvornica dječje hrane Vivera, sada u sastavu koncerna Hipp. Ti pogoni nisu stradali u potresu.

- U gradu je sada samo Dom zdravlja, pa se za svaki specijalistički pregled mora ići do Siska ili Petrinje, dok se ostale javne službe drže, naravno, uz sve manji broj učenika u školama. U nekadašnjoj bolnici otvoren je dom za starije s 30-ak zaposlenih, ali korisnici su sada raseljeni i zgrada čeka obnovu od potresa – kaže Stojić, dodajući da danas svi, i Srbi i Hrvati, napuštaju Glinu.

 

Dvor: Sve manja većina

Općina Dvor jedna je od površinom najvećih u Hrvatskoj, a i ona bilježi drastičan pad stanovništva – na trećinu prijeratnog broja. Etnički preokret ipak se nije desio jer su Srbi ostali većina, iako s daleko manjim postotkom. Godine 1991. popisano je u Općini Dvor 14.555 stanovnika, od toga 12.591 Srba (86,5 posto) i 1395 Hrvata (9,6 posto). Godine 2011. na istom je prostoru živjelo samo 5570 ljudi, od čega 4005 Srba (71,9 posto) i 1440 Hrvata (25,8 posto). Dok je broj Srba pao ispod prijeratne trećine, broj Hrvata je malo i porastao. Samo mjesto Dvor imalo je 1991. godine 2351 stanovnika, a 2011. godine 1406 stanovnika. Broj Srba smanjio se sa 1993 (84,8 posto) na 790 (56,2 posto), a broj Hrvata povećao sa 135 (5,7 posto) na 573 (40,8) posto, čime je nacionalni sastav bitno izmijenjen. Pritom je najveća kategorija stanovništva starijeg od 60 godina.

Dobro povezan, pogotovo prugom, s Kostajnicom i Siskom s hrvatske strane te s Novim i drugim mjestima u BiH s druge strane, Dvor je bio i industrijsko mjesto.

– Prije rata u Dvoru je bilo sedam pogona i jedno trgovačko društvo, s ukupno zaposlenih 1750 radnika, ne računajući tu zaposlene u zdravstvu, policiji, školstvu, upravi i drugdje - kaže načelnik Općine Dvor Nikola Arbutina i uspoređuje to sa sadašnjim stanjem.

Danas tu djeluju dvije pilane i pet obrta, što zajedno s uslužnim djelatnostima i državnim i javnim službama čini samo 350 zaposlenih.

- Nezaposlenih je oko osam posto, s tim da se tu radi o starijim ili nekvalificiranim ljudima, a mnogi su svoje zaposlenje našli u drugim dijelovima Hrvatske ili EU - dodaje.

Prijašnji pogoni nakon rata su privatizirani, opljačkani i zatvoreni, a zgrade su im pretvorene u ruševine. Pokušalo se revitalizirati Drvnu industriju Šamarica koja je u Dvoru proizvodila namještaj, zapošljavajući 650 ljudi, ali o njenom nekadašnjem postojanju svjedoči samo gomila zarđalog krša na periferiji. Nije uspjela ni revitalizacija pogona Željezare Sisak, a iako je bila pokrenuta proizvodnja u tvornici keramičkih pločica u Rujevcu, i ona je 2009. otišla u stečaj. Lokalnu privredu spašava veliki broj OPG-ova te jedna peradarska farma.

Stanovnici Dvora nisu ipak do kraja uskraćeni u pristupu državnim i javnim službama.

- Mještani Dvora tu mogu obaviti sve, osim što su sud i zemljišno-knjižni odjel prebačeni u Sisak. Istina, nekad se u Dvoru moglo obaviti 90 posto pregleda jer su dolazili specijalisti iz Siska. Danas Dvor ima tri tima obiteljskih liječnika, dva tima stomatologa i ekipu hitne pomoći T2 bez liječnika.

U velikoj mjeri zamrlo je i školstvo. Umjesto sedam osnovnih škola uz brojne područne, danas postoji jedna osnovna škola u Dvoru, a zatvorena je i zadnja područna škola u Rujevcu. Do "Oluje" je postojala čak i Ekonomska škola, no sada srednjoškolci gravitiraju Hrvatskoj Kostajnici. Od 64 naselja, u četiri ih više ne živi nitko, dok deset naselja ima po manje od deset stanovnika.

Iako sam Dvor nije bio poprište borbi, tokom ljeta 1991. vodile su se borbe za većinom hrvatska sela uz Unu iz kojih su se Hrvati morali povući prema Kostajnici. U "Oluji" su se morali povlačiti stanovnici Dvora, jer su tih dana kroz mjesto prolazile kolone ljudi s Banije i Korduna kako bi prešle preko granice. Tada je izvršen zločin nad 12 srpskih civila, osoba s invaliditetom ostavljenih u holu osnovne škole u Dvoru.