Riješili smo srpsko pitanje i Srba više neće biti 12 posto i šest posto Jugoslavena koliko ih je bilo. A tri posto koliko će ih biti, neće više ugrožavati hrvatsku državu, poručio je slavodobitno Franjo Tuđman na otvaranju ratne škole "Ban Josip Jelačić" u Zagrebu 1998., tri godine uoči prvog poslijeratnog popisa stanovništva koji će pokazati razmjere ratnih stradanja i demografskog inženjeringa njegove vlasti, temeljenog prvo na progonu, a zatim na sustavnom onemogućavanju povratka izbjeglih Srba.
Od 1991., kada ih je bilo 581.663 ili 12,2 posto, broj Srba u Hrvatskoj se do 2001. godine smanjio na 201.631, odnosno 4,5 posto. Unatoč povoljnijoj političkoj atmosferi od promjene vlasti 2000. te postupnim izmjenama zakonskog okvira kojima je u nadolazećim godinama potican njihov povratak, udio Srba u ukupnom stanovništvu nastavio je opadati i u narednom desetljeću. Visok mortalitet u nerazvijenim povratničkim sredinama, u koje se većinom vraćalo starije stanovništvo, siromaštvo, proces asimilacije i nastavak diskriminacije doveli su do toga da je 2011. Srba u Hrvatskoj bilo 186.633, odnosno 4,4 posto. Kada se podvuče crta, Hrvatska je u 20 godina ostala bez gotovo 400.000 građana srpske nacionalnosti, s očitom tendencijom daljnjeg smanjivanja toga broja, što će biti vidljivo na predstojećem popisu stanovništva.
Kada se podvuče crta, Hrvatska je do 2011. ostala bez gotovo 400.000 građana srpske nacionalnosti, s očitom tendencijom daljnjeg smanjivanja toga broja
Srpski egzodus iz Hrvatske postupno je počeo s raspadom Jugoslavije. Zemlju su prvi napustili Srbi iz Zagreba, Osijeka, Splita, Siska, Zadra, Karlovca i drugih urbanih sredina, u kojima su, nakon dolaska HDZ-a na vlast i samoproglašenja autonomnih srpskih područja uz blagoslov režima Slobodana Miloševića, bili označeni kao remetilački faktor. Prijetnje, otkazi, deložacije, što je uskoro preraslo u miniranja imovine, zatvaranja, fizička zlostavljanja pa i nekažnjena ubojstva, bili su im jasna poruka da im je odlazak iz dijela teritorija pod hrvatskom vlašću gotovo jedini način da spase živu glavu. Istodobno na području tzv. SAO Krajine, praktično identičnim metodama, dolazi do protjerivanja hrvatskog stanovništva. Prema podacima koje iznose sociolozi Dragan Bagić i Milan Mesić, u prvim godinama rata je oko 84.000 etničkih Hrvata protjerano ili pod pritiskom napustilo zauzeta područja, a procjenjuje se da ih je do ljeta 1995. na tom prostoru ostalo živjeti dvadesetak tisuća, odnosno deset posto prijeratnog udjela.
Pri kraju rata, prvi masovniji val iseljavanja srpskog stanovništva dogodio se početkom svibnja 1995. godine, kada je u akciji "Bljesak" s područja zapadne Slavonije, koje se do danas nije demografski oporavilo, izbjeglo oko 50.000 osoba. Bio je to uvod u akciju "Oluja", kojom su tri mjeseca kasnije hrvatske vojne i policijske snage uspostavile kontrolu nad zapadnim dijelom tadašnje Republike Srpske Krajine. Iz tog kraja izbjeglo je oko 250.000 lokalnih Srba, koji su uglavnom otišli u Srbiju i Bosnu i Hercegovinu, a prema prvim procjenama Ujedinjenih naroda, tada je u bivšem Sektoru Sjever ostalo 3500, a u bivšem Sektoru Jug svega 2000, uglavnom nemoćnih, starijih osoba. Iako su hrvatske vlasti na čelu s Tuđmanom pozvale Srbe da ostanu na tom teritoriju, njihov odlazak je bio dugo pripreman s ciljem da se njihova privatna imovina konfiscira i potom pokloni doseljenim Hrvatima. Kako je na sjednici Vijeća za obranu i nacionalnu sigurnost, održanoj 30. lipnja 1995., izložio ministar Jure Radić, glavni operativac izmjene etničke slike krajinskog prostora, Hrvatska će tako postati vlasnik više desetaka tisuća napuštenih kuća, vikendica i kompletnih imanja. "Vlada će stvoriti strategiju kako u te objekte, vjerojatno u ovome trenutku zbog međunarodnog prava uz privremena rješenja, ali i privremena koja će silom prilika i tijekom vremena postati trajna, dovoditi naše ljude, one iz BiH", poentirao je Radić.
Uskoro su na snagu stupili i propisi na osnovu kojih je Srbima oduzimano stanarsko pravo, a 1996. donesen je i Zakon o obnovi koji je sadržavao isključujuće kriterije po srpsku populaciju
U prvim danima nakon "Oluje", kada je iseljavanje preostalih srpskih civila bilo dodatno potaknuto zastrašivanjem, uništavanjem i krađom privatne imovine te brojnim, do danas neprocesuiranim ratnim zločinima, Tuđman i Radić detaljnije su razradili plan kompletne izmjene nacionalne strukture ispražnjenih prostora. "Moramo biti vrlo efikasni. Idemo s dodjelom imovine. U Lapcu jednostavno može dobiti (hrvatski doseljenik, op. a.) na poklon i zemlju i poduzeće ako treba i bilo što drugo. Čak ćemo morati platiti da se s tim krene", kazao je Radić Tuđmanu na sastanku održanom 22. kolovoza 1995. na Pantovčaku, čiji su transkript Novosti pronašle u spisima Haškog tribunala. Pritom mu se požalio da se dio hrvatskih povratnika i doseljenika boji da mu "neki Srbin ne bi sutra tu dolazio". "Mi ćemo morati tu s nekom uredbom ili s nečim malo oštrije ići da se ljude odvede tamo", nastavio je Radić. "Evo, ja kažem da platimo i sasvim sigurno možemo najmanje tisuću ljudi odmah dovesti zrakoplovima i brodovima, od Čilea, Argentine do Australije… Rekao mi je Gojko (Šušak, op. a.), da je 50 obitelji bilo u Paragvaju. Odmah ih treba dovesti", odgovorio mu je Tuđman, koji je u više navrata tokom sastanka inzistirao na doseljavanju ustaške emigracije. "Nisam ljepšu sliku vidio nego kada uđu Varaždinci i Splićani zajedno u Knin. U Kupresu na jednom zidu piše – 'Čedo, ne buš se vrnul.' To su oni događaji i to narod hoće, na tome moramo graditi ovo ispred nas", istaknuo je pri kraju Radić, na što se Tuđman nadovezao zaključkom: "I vratiti još ove godine 1000, pa do sljedeće godine 200-300 tisuća ljudi (Hrvata, op. a.), onda smo riješili i politički problem."
Njihovi planovi već su 31. kolovoza inkorporirani u Vladinu Uredbu o privremenom preuzimanju i upravljanju određenom imovinom, kojom se izbjeglim Srbima imovina oduzimala ako se ne vrate u roku od 30 dana. Kada je Uredba u rujnu 1995. pretočena u istoimeni zakon, rok je pod međunarodnim pritiskom produžen na 90 dana, no slijedila su zakonska rješenja koja su hrvatskim doseljenicima omogućavala trajno stjecanje srpske imovine. Uskoro su na snagu stupili i propisi na osnovu kojih je Srbima oduzimano stanarsko pravo, a 1996. donesen je i Zakon o obnovi koji je sadržavao isključujuće kriterije po srpsku populaciju. Unatoč svemu tome, na tisuće izbjeglih Srba javilo se sa željom da se vrate svojim kućama, no za njih su hrvatske granice ostale zatvorene. Od njih su se tražili dokumenti koje nisu posjedovali jer su godinama živjeli pod krajiškim vlastima. Elisabeth Rehn, specijalna izvjestiteljica UN-a za ljudska prava, koja je godinu dana nakon "Oluje" posjetila Knin i Korenicu, u svom je izvještaju napisala da do ožujka 1997. nijedan slučaj zahtjeva za priznavanje prava na imovinu, rješavanog pred lokalnim komisijama, nije doveo do toga da se vlasniku srpske nacionalnosti vrati u posjed ono što mu pripada. Naprotiv, hrvatska Vlada je u travnju 1997. osnovala Agenciju za posredovanje nekretninama koja je, kako se više ne bi radilo o konfiskaciji, otkupljivala imovinu izbjeglih Srba i potom je dodjeljivala doseljenim Hrvatima.
U "Oluji" je izbjeglo oko 250.000 lokalnih Srba (Foto: Vreme)
Rezultati takvih politika bili su vidljivi na prvom poslijeratnom popisu stanovništva, čiji su glavni nalazi sažeti u istraživačkom projektu "Raspored naseljenosti i kretanje srpskog stanovništva u Hrvatskoj" autora Svetozara Livade, Vladimira Cvjetićanina i Nikole Lunića. Na području Like, Banije, Korduna i dalmatinskog zaleđa, regija u kojima je 1991. živjelo 232.366 pripadnika srpske narodnosti, 2001. godine ostalo ih je samo 46.951, odnosno petina. Veliki pad broja Srba zabilježen je i u najvećim gradovima, Zagrebu, Splitu, Rijeci i Osijeku, gdje su 1991. živjela ukupno 87.752 stanovnika srpske narodnosti, a 2011. njih 35.239. "Srbi su 1991. godine bili većina u 19 gradskih naselja Hrvatske. Od tih 19 naselja 2001. godine samo u njih tri ostali su apsolutna većina i to u Borovu, Moravicama i Plitvica Selu. Srbi su bili 1991. većina u 11 tadašnjih općina (Donji Lapac, Vojnić, Knin, Dvor, Gračac, Titova Korenica, Vrginmost, Obrovac, Kostajnica, Glina, Benkovac) u kojima je ukupno živjelo 144.260 pripadnika srpske narodnosti, da bi 2001. godine u njima živjelo samo 27.015 Srba", sumirali su autori.
Iako je Tuđmanova vlast, po pritiskom međunarodne zajednice, krajem 1990-ih djelomično ublažila restriktivni zakonski okvir, vrhunac povratka izbjeglih Srba trajao je od 2000. do 2003. godine, u kontekstu još uvijek zauzete imovine, nepostojanja osnovne komunalne infrastrukture u opustošenim sredinama i sveprisutnog straha među povratničkom populacijom. Pozitivnije ozračje nastupilo je nakon usvajanja Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina 2002. i postupne izmjene pratećih akata, donesenih u vrijeme pretpristupnih pregovora za ulazak u Europsku uniju. Potom je, u periodu koalicijske vlade Ive Sanadera, u kojoj je bio i SDSS, ubrzan i proces obnove razrušenih kuća te je provedena reelektrifikacije većeg broja sela. No kako relaksaciju atmosfere u društvu i djelomičnu infrastrukturnu obnovu povratničkih krajeva, koji su se većim dijelom i prije 1991. isticali gospodarskom zaostalošću i demografskom regresijom, nije pratila održiva razvojna politika, temeljena na poticanju poljoprivrede i ponovnom pokretanju nekadašnjih industrijskih pogona, u njima se većinom zadržalo staračko stanovništvo. Istraživanje UNHCR-a, objavljeno nedugo nakon provedenog popisa stanovništva u 2011., pokazuje da se dotad u Hrvatsku vratilo 132.922 Srba, od čega ih se 48 posto zadržalo u zemlji. Premda je stanovništvo povratničkih područja još 1991. bilo znatno starije od onog u ostatku Hrvatske, neodrživ povratak utjecao je na dodatan rast starosne strukture tih sredina, a posljedično i na veliki pad nataliteta. Danas prosječna starost Srba iznosi 53 godine, što je za 12 godina više od prosjeka ukupnog stanovništva, a osobe starije od 65 godina čine trećinu srpskog stanovništva.
Uz mali priraštaj i veliki mortalitet, demografskom padu na tim područjima značajno je doprinijelo masovno iseljavanje u zapadnoeuropske zemlje od ulaska Hrvatske u EU. Prema podacima Državnog zavoda za statistiku, od 2013. do 2019. godine zemlju je napustilo najmanje 230.000 građana, a prema nekim procjenama ta brojka seže i do 300.000. Očekivano, najnegativniju migracijsku bilancu imaju krajevi koji se do danas nisu opravili od ratnih razaranja, a u gotovo jednakoj mjeri ih napuštaju mlađi Hrvati i Srbi. Na samom vrhu po iseljavanju tako se nalaze gradovi Petrinja, Knin i Vukovar, dok su od općina među njima Gračac, Dvor, Okučani, Vojnić, Vrginmost, Obrovac i Kistanje. Dodamo li tome da je u periodu od 1. siječnja 2019. do 25. svibnja 2020. registrirano svega 17 novih povratnika i da je u prvim mjesecima nakon potresa Sisačko-moslavačku županiju napustilo oko 3000 ljudi, izvjesno je da će na nadolazećem popisu biti zabilježen nastavak izumiranja ionako opustošenih naselja. Unatoč svoj sili ispaljenih metaka i demografskih prekrajanja.
