Benkovac: Srba manje 11 puta
Grad Benkovac, odnosno nekadašnja benkovačka općina, na popisu 1991. imao je 26.255 stanovnika, a 2011. svega 11.026 stanovnika. Šire benkovačko područje bilo je izrazito nacionalno mješovito, dok je u samom mjestu Benkovcu, koje je imalo 3776 stanovnika, Hrvata bilo 749 (19,84 posto), a Srba 2780 (73,62 posto). Danas je stvar obrnuta. Prema popisu iz 2011. bilo je 2866 stanovnika, pri čemu se broj Srba smanjio za 11 puta, na svega 256 ljudi (8,9 posto), a broj Hrvata utrostručio na 2568 (89,6 posto). Nakon odlaska Srba u "Oluji" u grad su doseljeni Hrvati izbjegli iz BiH koji danas čine većinu stanovnika grada. Slično je i u ostalim naseljima u sastavu Grada Benkovca. U selu Gornje Biljane 2011. je živjelo 170 stanovnika od prijeratnih 1056, u Islamu Grčkom 150 od 1139, u Donjem Kašiću 63 od 765, u Donjim Ceranjama 22 od 295.
Gligorije Rnjak, nekadašnji rukovodilac Razvitka, jedne od najvećih poljoprivrednih zadruga, koji se iz izbjeglištva vratio 1997., ističe da se u samom mjestu Benkovac od 1995. godine nije rodilo nijedno srpsko dijete.
- Ovo je kraj staraca, nepokretnih sa štapom, jadno i bijedno. Kažu, da tamo gdje nema mladosti, nema ni budućnosti. To nije slučajno, to je tako planirano visokom državnom politikom. Oduzimanje stanova, miniranje kuća, otimanje zemlje, dočekivalo je sve Srbe koji su željeli živjeti na svom ognjištu. Poznat po šovinističkim izjavama, Branko Kutija, bivši gradonačelnik Benkovca koji je vladao više od dvije decenije, sve do 2017., odmah je na početku mandata poslije "Oluje" rekao da neće uložiti ni jednu kunu u srpska sela. Zaista, održao je riječ. Otpor povratku Srba bio je jak i nedvosmislen - ističe Rnjak.
Dubok trag na povratak, život i opstanak Srba ostavila je decenijska udružena uzurpacija poljoprivrednog zemljišta, upakirana je i ozakonjena "Programom raspolaganja poljoprivrednim zemljištem u vlasništvu RH", koji je 2002. godine izradio Grad Benkovac, a suglasnost dalo Ministarstvo poljoprivrede. Na temelju toga raspisivani su natječaji za zakup zemljišta na 20 godina, a u velikom dijelu obuhvaćaju čestice čiji su vlasnici građani srpske nacionalnosti.
- Vladalo je razmišljanje da Srbima treba oduzeti zemlju i dati je Hrvatima. Kao obilježje u prostoru, u Biljanima Donjima niknulo je neobično odlagalište opasnog otpada, crno brdo od otpadne troske iz šibenske Tvornice elektroda i ferolegura. Više od deset godina zagađuje gusterne vode srpskih, ali i hrvatskih sela u kojima se potencira ekološka poljoprivreda - navodi Rnjak.
Obrovac: Prepolovljeni grad
Po popisu iz 1991. tadašnja Općina Obrovac imala je 9069 stanovnika, od čega 65,5 Srba i 32,5 Hrvata. Dvadeset godina kasnije, Grad Obrovac spao je na 4323 stanovnika, pri čemu većinu u njemu sada čine Hrvati kojih je 2841, odnosno 65,7 posto, dok je Srba 1359, odnosno 31,4 posto, što je četvrtina prijeratnog broja. U samom mjestu Obrovcu, koje je 1991. imalo 1660 stanovnika, a 2011. 996, od prijeratnih 1253 Srba (75,5 posto), do 2011. ostalo ih je 151 (15,2 posto), odnosno osam puta manje. Izrazitu većinu sada čine Hrvati, a takav obrat dogodio se i u Karinu Gornjem, gdje je 1991. bilo 97,1 posto Srba, a sada je 81,7 posto Hrvata. Pritom se selo doseljavanjem Hrvata povećalo sa 876 na 1125 stanovnika. Slične su promjene u Bilišanima, Golubiću, Kaštelu Žegarskom i Nadvodu.
Prije rata predvodnici privrednog života Obrovca, pored uslužnih djelatnosti i poljoprivrede, bili su tvornica trikotaže TRIO i rudnik boksita. Poslije "Oluje", neuspješnom pretvorbom i privatizacijom, obrovačka privreda egzistira na skromnoj i siromašnoj poljoprivredi Bukovice koju održavaju malobrojna staračka domaćinstva.
- Mi koji smo se vratili, vratili smo se kao slonovi u svoj kraj, da tu umremo. Sa nama odumire i selo. Nekada je u Žegaru živjelo 2300 mještana, danas ih je svega 200. Osnovnu školu u Žegaru koju je prije rata pohađalo 900 đaka, sada pohađa pet učenika. Nekada je iz Obrovca svakodnevno prometovalo 15–20 autobusa prema Žegaru, Kruševu, Karinu, sada je dostupan samo školski autobus – kaže penzionisani učitelj Ljubomir Milić iz Žegara, koji vjeruje da za desetak godina više nitko neće tu živjeti, iako se u blizini nalazi i pravoslavni manastir Krupa iz 1317., dokaz o trajanju pravoslavnog stanovništva kroz vjekove.
Karin, mjesto uz more koje je poslije "Oluje" administrativno podijeljeno na Gornji Karin koji pripada Obrovcu i Donji Karin koji pripada Benkovcu, odaje dojam zapuštenosti. Krajem 1990-ih srpsko je stanovništvo, iz straha da se neće moći vratiti, prodavalo kuće na obali za 10.000 - 15.000 njemačkih maraka, a danas se iste, bez kune ulaganja, prodaju za 70.000 eura naviše. U nekada većinski srpskom Karinu, niknulo je Novo naselje gdje su doseljeni Hrvati iz Slavonije i Bosne, čime se drastično izmijenila nacionalna struktura.
Gračac: Blokirani razvoj
Gračac, teritorijalno najveća općina u Hrvatskoj, prema popisu iz 1991. imala je 11.167, a prema popisu iz 2011. godine 4690 stanovnika, od čega u samom Gračacu 3063. Do rata su većinu činili Srbi kojih je bilo 8371, odnosno 82,7 posto, dok je Hrvata bilo 1697 ili 16,8 posto. U napuštenu imovinu Srba, koji su s gračačkog područja protjerani u "Oluji", u drugoj polovici 1990-ih doseljeni su Hrvati iz BiH ili su smješteni u novoizgrađena naselja, što je drastično promijenilo nacionalnu strukturu. Posljednji popis dokazuje da je taj omjer značajno promijenjen: Srba je 2011. bilo četiri puta manje, odnosno 2118 (45,2 posto), a broj Hrvata narastao je na 2528 (53,9 posto).
Prije rata u Gračacu je radilo 13 velikih tvrtki, među kojima Šimecki, Kamensko, Prvi maj i Kožara Gračac. Zbog aktivne Unske pruge željeznica je zapošljavala 600 ljudi, a mjesto je tada imalo bolnicu i hotel. Srebrenica, Una, Talija i Ličanka bile su tvornice smještene u Srbu, mjestu drugom po broju stanovnika u Općini Gračac, koje je 1991. imalo 1454 ljudi, a 2011. samo 472. Većina od ostalih 30-ak sela u ovoj općini danas je gotovo prazna: u Kijanima je 1991. bilo 222 stanovnika, a 2011. 56, u Brotnji 125 pa 47, u Otriću 142 pa 15, u Cerovcu 36 pa tri, a u Vučipolju 66 pa samo jedan.
- Prije je u Gračacu bilo zaposleno više od 3000 radnika, a danas nema ni 300 zaposlenih i nemamo nijednu tvornicu. Danas nemamo ni 3000 mještana – kaže Nikola Bolta, koji je od 2005. do 2009. bio prvi poslijeratni načelnik Gračaca srpske nacionalnosti.
- Gračačka industrija nakon "Oluje" je opljačkana, spaljena i sahranjena. Najinteresantnije je da su te firme za vrijeme rata i izolacije zapošljavale ljude, uspijevale osigurati uslove za proizvodnju i opstajale. Nije mi jasno zašto nova vlast nije zaštitila te tvornice od masovnih pljački. Jer ako su jedni otišli, došli su neki drugi koji su trebali samo nastaviti proizvodnju. Bez privredne baze, nema ni kritične mase ljudi potrebne za život nekog mjesta. Danas su naša sela pusta. Vjerujem da kad bi se otvorilo radno mjesto pravnika da bi ga teško našli - navodi Bolta i napominje da je krajem devedesetih i nakon 2000. godin bilo zaleta novog života.
- Bilo je koncentracije ljudi, bilo je nade i energije koja se potrošila u vođenju hrvatske državne politike prema našim mjestima i raznih pritiska na naš narod. U Općini Gračac imali smo 20 pripremljenih projekata koje smo nudili za realizaciju, ali sve su blokirali. Bivše tvornice sada su u ruševnom stanju, bez krovova, opasne po život. Vetrenjače nečije mržnje stalno se i uporno potenciraju. U periodu između izbora, u srpska sela se ne ulaže ništa. Pogotovo je to vidljivo u Srbu i okolnim selima - dodaje Bolta.
