Prije desetak godina, Miloš Skendžić (71) i njegova supruga Bosiljka, iako vrlo dobro situirani u Rijeci, odlučili su se preseliti u Kašić, selo u zadarskom zaleđu, Bosiljkinom rodnom mjestu. Tako su započeli potpuno novi život, lišen gradske vreve, žurbe, trgovačkih centara i buke. U Rijeci su ostala djeca - kćer Danijela i sin Srđan. Nakon dugog premišljanja, Miloš i Bosiljka obreli su se jednog dana u Kašiću, na kršu Bosiljkinih djedova i pradjedova.
- Još prije rata preselili smo u Rijeku, ali smo svako malo dolazili u Kašić gdje smo provodili nezaboravne vikende. Od prvih posjeta ovom selu zavolio sam ovaj kraj. Dolazili smo i nakon rata u opustjelo selo, a kada su se počeli vraćati prvi žitelji koji su mjesto napustili u Oluji, stekao sam utisak kako će Kašić vremenom napredovati, razvijati se i naseljavati. To je bio jedan od razloga što smo se odlučili preseliti pod Velebit, ali danas vidim da ovo posljednje baš i nismo dobro procijenili. Koliko je Kašić imao stanovnika najbolje možete vidjeti 2. augusta na Svetog Iliju, kad se ovdje okupi staro i mlado iz cijelog svijeta. Stotinjak ljudi doputuje samo iz Australije. Par dana proćakulaju, zapjevaju, isplaču se, popiju, pojedu i odu. Opet Kašić opusti do sljedećeg Sv. Ilije – kaže Miloš.
S obzirom da je Miloš rođeni Ličanin iz Škara kraj Otočca, najprije je tražio nekakvo mjesto u Lici gdje bi se on i Bosiljka u mirovini tamo mogli skrasiti. Zanimalo ga je i opustjelo rodno selo u koje se do sada vratilo svega sedam mještana od 700 koji su tamo živjeli prije rata. Začudo, nitko nije htio prodati ni pedlja zemlje, pa se Miloš okrenuo Dalmaciji. Kaže, da se obistinila ona stara uzrečica: ‘Odakle si ? Tamo otkud ti je žena!’
Zemljište koje im se u Kašiću dopalo kupili su od Bosiljkinog ujaka. Miloš je zasukao rukave vlastitom ušteđevinom za nekoliko mjeseci podigao kuću.
- Razmišljao sam kako ću se ovdje baviti povrtlarstvom ili voćarstvom, jer su mi pred oči stalno dolazile slike Kašića od prije rata. Tu su bila ogromna plodna polja puna povrtlarskih kultura i velike površine pod breskvama, trešnjama, maslinama i drugim voćem. Sve je to imalo svoje kupce u Zadru i okolici, a po robu su stizali kamioni čak iz Cazina i Bihaća. Bio je to raj na zemlji za one koji su htjeli raditi. Eto, slika tog vremena mi se vrtjela po glavi kad sam odlučio preseliti u Kašić, ali danas vidim da to baš i nije bio dobar potez. Nasjeo sam na priče, i pozive, posebno one hrvatske vlade, o tome kako će ova područja i mjesta biti obnovljena, kako će svim povratnicima biti omogućeno sve što imaju ostali dijelovi zemlje. E, zanemarili su nas i prevarili – tvrdi Miloš Skendžić.
Sa 35 godina radnog staža, odrađenog u Sloveniji, Fužinama i Rijeci, Miloš je otišao u mirovinu. Ne bi ta mirovina bila dovoljna da se on nije prihvatio posla u polju. Na svom polju, Bosiljka i on sade sve vrste povrća koje se uopće mogu zamisliti, a u prostranom voćnjaku čak je četrnaest stabala svih vrsta i sorti. Nema čega nema.
- Ovdje bi uspio čak i uzgoj kave, a stari ljudi mi pričaju da su u Kašiću sadili i pamuk - dodaje Miloš. Upravo je sad vrijeme spremanja zimnice, pa se polako pune podrum i ostave. Četiri stotine čokota vinove loze daju 500 litara vina, što je dovoljno za Miloša, Bosiljku, goste i putnike-namjernike.
- Možeš ti ovdje u ovom kršu imati kuću na pet spratova. Možeš imati stan u Zadru ili Parizu. Možeš imati najnoviji Mercedes i jahtu u nekoj marini na obali. Možeš imati na bankovnom računu puste pare, ali ako u kući nemaš svog domaćeg vina za ponuditi ti si nitko i ništa, bijeda i sirotinja da veća ne možeš biti – pojašnjava Miloš svoju priču o 400 čokota vinove loze.
U Kašiću ima više od 100 praznih kuća koje vlasnici obilaze ljeti, malo ih dotjeruju, uređuju i u njima prespavaju nekoliko dana za Svetog Ilije, pa kuće opet opuste. Ali, zimi, kad zapušu bure s Velebita, Kašić izdaleka odaje sliku pustoši. Tek iz nekoliko starih fumara vijori se slabašan dim, znak da je netko još tu. Pitamo Miloša zašto smatra da je prevaren obećanjima vlade RH kako će se na ovom području voditi posebna briga o ljudima.
- O brizi za povratnike ovdje u Kašiću, nema ni govora. Evo, prije nepunih mjesec dana umro je vremešni Ilija Višić, čovjek koji je živio potpuno sam, a bio je i narušenog zdravlja. Nikada mu nitko nije ništa pomogao od onih silnih socijalnih službi i ustanova u Zadru i Zagrebu. Kad je tražio pomoć, rekli su da kuću i zemlju mora prepisati na državu. Radije je umro, a siguran sam da je umro gladan. Brigu o njemu vodili su jedino pripadnici nekakve crkve koji su mu dva puta tjedno donosli hranu i lijekove. Mislim da ga nitko tamo u kancelarijama nije imao niti u evidenciji. Ima još takvih Ilija ovdje – kaže Miloš.
Kad smo posjetili obitelj Skendžić, Bosiljka je upravo pekla paprike za zimnicu, a pomoći joj je došla susjeda Ružica Macura (80).
- Ovdje sam rođena, ovdje sam udana, ovdje ću i umrijeti. Kašić je za mene početak i kraj, to je moj život i sve što imam. U školu mi ćaća nije dao ići jer sam morala goniti ovce, goveda, konje, tuke i magarce. Eto, to ti je bilo moje školovanje. Ništa ne znam. Ovaj zadnji rat me otjerao u Bosnu, Srbiju, Italiju, pa čak i Australiju, ali nema ti života bez Kašića. Tu sam na svome, pa kako je, dobro je. Imam 600 kuna mirovine, moj muž Spaso 1.400 i preživimo bez brige. Kuću smo zatekli zapaljenu i srušenu, ali je obnovljena i živimo u njoj. Imamo svega osim druženja s ljudima. Malo nas je u selu – objašnjava Ružica Macura.
