Od kada su preci Vitomira Gulića doselili u Zapužane, selo na samoj sjeveroistočnoj granici Ravnih Kotara, povrh Zadra, prošlo je ravno 500 godina.
Malo toga se izmijenilo u načinu i poimanju života ovog osebujnog pedesetpetogodišnjaka, ali i ostalih rijetkih stanovnika ovog prorijeđenog sela.
Poneka smokva i maslina, nekoliko trsova loze, ovce i koze, štednja dragocjene vode i težak rad u sušnom polju otetom od drače, sve se jednako nastavlja i ponavlja već stoljećima. Ipak, događa se nešto što se prije nikada nije događalo. Bilo je u tih 500 godina na ovom području podosta ratova, bitaka, zbjegova i majki u crninama. Prolazile su svakojake vojske kroz negostoljubivi kraj. Redali su se Mlečani, Turci, Austrijanci, Italijani, Nijemci i drugi, paleći i uništavajući za sobom. Ipak, nakon svakoga rata, mještani bi ponovo zasukali rukave i kretali iz početka. Pokopali su mrtve, obnovili kamene kuće, zametnuli stoku i nastavljali živjeti. U tim, nekad kraćim, nekad dužim periodima mira nitko ih nije uznemiravao niti dirao. Sve do sada. Posljednji rat završen je prije više od 20 godina, a oni rijetki, uglavnom vremešni povratnici, još uvijek strepe i na meti su najrazličitijih provokatora i bitangi, koji im ni danas ne daju mira.
Redoviti su policijski obilasci područja gdje uglavnom žive povratnici srpske nacionalnosti. Pozivam sve da svaki slučaj zastrašivanja prijave, a mi ćemo odmah izaći na teren - kaže Elis Žodan, pu zadarska
Uz čašicu lozovače i pjat suvih smokava pričat će o tome, ali nikako ‘za novine‘, jer, kako kažu, vrag nikada ne spava i sve čuje. Vitomir Gulić iz Zapužana, tek nam je malo odškrinuo vrata kroz koja se mogu sagledati današnji problemi mještana, uglavnom Srba, u ovom dijelu Dalmacije.
- Vidiš, prijatelju, moja žena Katica je rodom od Gline, pa smo neposredno pred rat otišli kod njenih, kako bismo bolje živjeli. Prodavao sam voće i povrće na tržnici, prije a i za rata. Kad je došla Oluja, nisam htio otići. Nikakvo zlo nisam učinio i smatrao sam da ne trebam bježati iz Gline. Odluka se pokazala ispravnom. Nitko me nije dirao i uskoro sam se zaposlio kod UNPROFOR-a kao vozač kamiona, jer govorim engleski. Prolazile su godine, ali srce je sve više vuklo prema Dalmaciji, a duša mi se odavno tamo preselila. Kad sam saznao da mi je u Zapužanima umro otac, pala je odluka - vraćamo se u rodne Zapužane. Prvi dani bili su teški, preteški - prisjeća se Vitomir.
Zasukao je rukave, pribavio nekoliko košnica, zasadio masline i vinograd, te su Katica i on radili od izlaska do zalaska sunca, bez ikakvih primanja, ali sa puno vjere u opstanak.
Usput je Gulić probudio u sebi neke uspavane umjetničke crte. Počeo je izrađivati suvenire, raditi slike, restaurirati stare predmete, ukrašavati domaćinstvo, zasvirati u gusle, a danas njegovo dvorište i unutrašnjost kuće više liči na etno muzej nego na objekt za stanovanje. Usprkos oslabljenom srcu i ugrađenim premosnicama, Vitomir naporno radi i uživa u poslu, uvijek raspoložen i dobre volje. Svojim restauriranim predmetima, slikama i suvenirima ponovo obilazi tržnice sve do mora, pa i do otoka. Na prvi pogled, Vitomir je zadovoljan, no kada ga upitamo da li je tako, zaškilji očima i zastane.
Kaže da se ne boji rada, da svaku neimaštinu i nevolju on može prevazići, ali da ima nešto što ga mori i pritišće, zbog čega je nezadovoljan i nesretan, ali to nikako ‘nije za novine‘. Nakon nekog vremena, ipak se malko otvorio.
- Vidiš, reklo bi se da je sve u redu, ali nije. Naime vrlo često ovdje nas netko uznemirava i straši. Kao da želi da odemo odavde. Svako malo, uglavnom noću, pred kućom se zaustave neki dripci, pjevaju ustaške pjesme, znaš one o Bobanu i Staroj Gradiški, uzvikuju ‘dođi Čedo da te koljemo‘ i slično. Kad upalim svjetlo, oni ulete u auto i pobjegnu. Tako su mi plašili i oca dok je bio živ, posjekli su mu vinograd, ubili psa ispred kuće, psovali i vikali, i tako sada rade i meni. Mnogo puta sam to prijavljivao policiji, no čini se da su noćni provokatori neuhvatljivi. Ne kažem da se policajci ne trude, ali još nema rezultata. Ja sam potpuno siguran da mi to rade zbog nacionalnosti. Ja mislim da to zna i policija, ali bez dokaza oni ništa ne mogu. Prvo ih trebaju pohvatati. Znam da netko želi da napustimo svoja ognjišta, ali, vidiš, ja više ovdje volim pojesti šaku šparoga, nego pet kila janjetine negdje drugdje. Ja odavde ne idem, a oni neka pjevaju koliko hoće. I nisam ja jedini, svim povratnicima se to ovdje sustavno događa, ali neće da kažu, boje se - objašnjava Vitomir.
Sve što nam je ispričao Vitomir Gulić, potvrdili su i drugi mještani u susjedim selima, uz veliku molbu da njihova imena ne objavljujemo, jer, kažu, nije se s time igrati. Može biti i gore. O svemu što smo čuli u Zapužanima, zatražili smo objašnjenje glasnogovornika Policijske uprave Zadarske, Elisa Žodana.
- Znamo za samo one slučajeve uznemiravanja mještana u podvelebitskim selima koje su ljudi prijavili. Svaku dojavu građana policija shvaća vrlo ozbiljno, službenici izlaze na teren i utvrđuju činjenične navode. Ukoliko sumnjamo da se radi o kaznenom djelu, izvještavamo Državno odvjetništvo. Osim toga, redovite zadaće djelatnika policijskih postaja u Zadarskoj županiji su obilasci područja od posebne državne skrbi, gdje uglavnom žive povratnici srpske nacionalnosti. Prema našoj evidenciji oni koji provociraju i uznemiruju mještane tih područja uglavnom su maloljetnici. Nažalost, većina stanovnika ih ne prijavljuje, ili barem ne na vrijeme, pa uglavnom nismo u mogućnosti identificirati ih. Pozivam sve da svaki slučaj zastrašivanja ili uznemiravanja odmah prijave, a mi ćemo odmah izaći na teren - poručuje Elis Žodan.
