POSTČINJENIČNI SVIJET; paradigma koja sugerira poimanje svijeta u slogu beskrajnih potencijalnosti i alternativa, gdje više ne postoji ni minimum konsenzusa o razlici između onog što je istinito, a što ne, onog što počiva na dokazivim činjenicama, argumentima, praksama provjere i racionalnim prosudbama u usporedbi s onim što je rezultat tek vlastite proizvoljnosti, iluzije ili puke interesne makinacije pod krinkom ‘alternativnog’. Moglo bi se tezi o postčinjeničnom svijetu dosta toga možda i ‘oprostiti’ kada bi ostala na marginama postmodernističke slike svijeta koja implicira igru beskrajnih označitelja bez reference na označeno, ili unutar kliničkog nadzora i primjerenog institucionalnog tretmana šizofrenog poremećaja. Kako bi bili jasniji razlozi današnje popularnosti postčinjenične percepcije društvene stvarnosti, trebalo bi uzeti u obzir sistemske, političko-ekonomske i društveno-kulturalne kontekste rastakanja klasičnih vrijednosti u sferama politike, medija, znanosti, obrazovanja…, to jest krizu (kraj?) prosvjetiteljstva.
Za kapitalizam klasičnim praksama sebičnih, antisocijalnih impulsa vođenih tek pukim interesima zarade i profita, nastaju okolnosti pojačane alijenacije, općeg nepovjerenja u institucije sistema te se društvo, panično tragajući za alternativama u vremenu ideološki proizvedene sumnje i straha, okreće i ka postčinjeničnim verzijama svijeta i života. Kada se s pozicija najviše formalne moći na dokaze i činjenice hladno odgovori: možda su to činjenice, ali postoje i alternativne činjenice; koje se pritom ni ne pokušavaju utemeljiti racionalnim principima dokaza, argumentacije i njihove provjerljivosti, kao što to radi, na primjer, američki predsjednik Trump, e tada smo već suočeni s otvaranjem Pandorine kutije nakon čega više ništa, niti jedna tvrdnja ili praksa, uključujući i one najgore, nije nezamisliva i nemoguća, a percepcije svijeta ponovno poprimaju srednjovjekovna obilježja (Zemlja kao ravna ploča, teorije zavjere o cijepljenju, kemijskim trovanjima iz aviona itd.).
Ili kada, primjerice, redatelj poput Jakova Sedlara koristi lažnu arhivsku građu koja je pritom amaterski, golim okom vidljivo loše fotošopirana, da bi na tragu revizionističkih laži režimskih povjesničara ‘osvjedočio pravu istinu o trostrukom logoru Jasenovac’ – tada je to postčinjenična teza koja je direktno u službi reafirmacije ustaškog nacifašizma. Postčinjenični svijet je opasan jer u ime ‘beskrajnih alternativa’ negira jedino polje mogućeg dijaloga, a to je teren provjerenih činjenica, tvrdnji uspostavljenih na dokazima i jasnim metodologijama njihove provjere. A kada zakaže dijalog i logički dokaziva argumentacija, tada nastupa nasilje.
