SPEKTAKL; tranzicijska su društva, među ostalim, strastveno prigrlila i kulturu spektakla. Upravo u spektaklu pronalazimo elemente nepatvorene ideologije koja je karakteristična za epohu liberalne demokracije te neoliberalni potrošački kapitalizam druge polovice 20. i početka 21. stoljeća.
Spektakl pokazuje nevjerojatan aproprijacijski kapacitet, tendenciju ka apsorpciji kritičke, opozicijske kulture mišljenja i djelovanja, te njihovu transformaciju u profitabilnu komercijalnu robu. Takvim procesima čak i najradikalnija kritika biva pretvorena tek u još jedan novi životni stil i/li modnu gestu. Riječ je o poimanju i tumačenju spektakla kao zastrašujuće sile koja sakati ljudsku imaginaciju i potiče širenje stanja otuđenosti, fragmentacije i pasivnosti. U 1960-im će Guy Debord, autor ‘Društva spektakla’, razumjeti spektakl kao pseudofestival, uzurpaciju i krivo usmjerenje stvaralačkih energija i utopijskih želja ka komodificiranim i alijeniranim tržišnim formama, dok će mu Fredy Perlman dodijeliti – u vidu matrice koja proizvodi ‘predmete pasivnog divljenja’ – odgovarajuće mjesto i značaj u procesu neprekidne reprodukcije kapitalističkog sustava kroz otuđene radne i dokoličarske prakse svakodnevnog života.
U međuvremenu je medijski posredovan spektakl postao nezaobilazni puzzle u izgradnji ideološke srži postindustrijskog kapitalizma. Patetično zaodjenut aurom magnetno privlačnog glamura, blještavila, raskoši i besramnog luksuza, upravo spektakl simbolizira čistu, izvornu ideološku formu tzv. postideološkog, postpolitičkog i postpovijesnog vremena. Time svakodnevni život dospijeva pod invaziju kulture spektakla kasnog kapitalizma u kojemu je nemoguće obuhvatiti svijet u njegovoj neposrednosti, već tek preko niza apstrakcija i medijatiziranih predstava.
Posljedično, ‘poznati’ iz svih područja života, zabave, politike, ekonomije, sporta, znanosti, religije… (nitko nije izuzet iz svijeta realiziranog spektakla), uprizoruju fantazmagorično utjelovljenje kulture društvenog spektakla, a akceleracijska produkcija ‘slavnih’ postaje ultimativnim pogonskim načelom održanja, perpetuiranja i jačanja sustava konzumerističkog kapitalizma.
Svjedočimo vrlo slojevitom fenomenu s jasnom povijesnom genezom koji uključuje niz distinktivnih varijabli važnih za njegovo potpunije razumijevanje i kontekstualizaciju. To su, primjerice, pitanja o novim tipovima produkcije viška vrijednosti; procesima kapitalističke komodifikacije društva; komercijalizaciji javnog i privatnog/intimnog života; odnosu moderne i postmoderne; mjestu i tipu kulture u društvenom životu; sudbini tzv. velikih narativa i univerzalističkih ideja; usponu masovne popularne kulture; stalno promjenjivim obrascima stilova i identiteta…
