Mora da sam odrastao u paralelnom svemiru, jer prvi put sam za lutku Barbie čuo u odrasloj dobi. Moja sestra imala je mnoštvo lutaka, ali ne samo da nijedna nije bila Barbie, nego od nje i njezinih prijateljica nikad nisam ni čuo da lutka takvog imena postoji. Bilo je to u prvoj polovici 70-ih godina prošlog stoljeća u socijalističkoj Jugoslaviji, kada su iz inozemstva dolazile razne senzacionalne lutke u (takoreći) prirodnoj veličini i s govornim sposobnostima (na gumb), ili na primjer lutka s likom popularne Pipi Duge Čarape, ali Barbie nisam vidio. Tek 80-ih sam shvatio da postoji i da je naj-lutka ikad, ali nisam znao zašto.
Kažu da je bila revolucionarna kao prva lutka koja je utjelovila odraslu osobu (mladu djevojku, odnosno ženu), ali i lutke moje sestre bile su djevojke ili barem starije djevojčice, nijedna nije bila "beba" na kojoj su curice vježbale ulogu majke. Posebno u skorije vrijeme taj navodni feministički aspekt se naglašavao, pa su nam prodavali priču kako je Barbie zapravo proizvod za osnaživanje žena (što je išlo u paru s proširivanjem palete njezinih zanimanja i njezine rasne pripadnosti).
To korporacijsko agitiranje bilo je podjednako uvjerljivo kao i priča o "Seksu i gradu" kao par excellence feminističkom proizvodu. Doduše, ako je feminizam (i) inzistiranje na zasebnom generalnom ženskom senzibilitetu i njegovim učincima (npr. famozno "žensko pismo"), ako je on promoviranje "ženskastosti", posebno u kontekstu više srednje klase kao dominante, onda to doista jesu feministički proizvodi, samo je riječ o vrsti feminizma koja je jako daleko od progresivnosti na koju se poziva.
Uglavnom, u sklopu kapitalističko-korporativnih djelatnosti u svjetska, pa tako i naša kina stigao je "ženski" film o slavnoj lutki, "Barbie", u paru s "muškim" filmom o "ocu atomske bombe" Oppenheimeru, pri čemu se oba hvale kao uratci ekstraordinarne kvalitete. Jedan je smrtno ozbiljni "art" priznatog "genija" (Christopher Nolan), drugi razigrana ironična camp slikovnica "inteligentnog" podteksta koju redateljski i koscenaristički (sa suprugom Noahom Baumbachom, jednim od heroja američke indie produkcije) potpisuje navodno silno talentirana Greta Gerwig.
Ta "muško" – "ženska" kombinacija savršeno se uklapa u prevladavajuće viđenje svijeta sastavljeno od dvaju monolita zvanih muškarci i žene, viđenje koje, nažalost, podjednako podržavaju i (neformalni) maskulinizam i (prevladavajući) feminizam. Sukladno njegovoj "muškosti", "Oppenhaimer" biva shvaćen ozbiljnije, odnosno, usprkos svim priznanjima, "Barbie" ipak dobiva nešto niže ocjene. Iako bi trebalo biti obrnuto – filmovi su podjednake kvalitete, ali "Barbie" je izvedbeno svježija i znatno bolje ostvaruje imperativ svog konteksta, tj. zabavnost (pop-moderne), nego što "Oppenhaimer"ostvaruje svoj imperativ – ozbiljnost (visokog arta).
"Barbie" započinje ironizacijskom usporedbom razvoja lutkarskih igračaka s razvojem čovječanstva u Kubrickovoj "Odiseji u svemiru", a poslije još zabavnije prikazuje matrijarhat Barbielanda gdje su Kenovi, dakle muškarci, svedeni na puku ukrasnu funkciju, a posebno je zabavno suočenje Barbie i Kena sa stvarnim svijetom u kojem vlada obrnuta, nevješto prikrivena logika patrijarhata.
Potom se, nakon Kenova povratka, slika nametanje patrijarhata u Barbielandu koji Barbike odjednom svesrdno podrže, da bi u konačnici, nakon povratka same Barbie, bila afirmirana lijepa poruka o potrebi spolno-rodne ravnopravnosti. Ali svijet stereotipnih žena (Barbika) i stereotipnih muškaraca (Kenova), svijet snažne dihotomije opstaje i sržno se ne dovodi u pitanje, i to je ono što "Barbie" na značenjskom planu čini jako ograničenim ostvarenjem. Oblikovno, umješno je i dopadljivo izveden, no s takvim budžetom i tehničkim mogućnostima i nismo smjeli dobiti manje.
