S Borisom Budenom, istaknutim filozofom i publicistom, razgovarali smo o društvenoj dezintegraciji, ideološkim dimenzijama antivakserskih protesta i nužnosti radikalne društveno-političke promjene.
U protestima protiv epidemioloških mjera osnovni je lajtmotiv zazivanje slobode, iako se dobrim dijelom radi o ljudima koji inače nemaju problem s autoritarnom državom i ograničavanjem ljudskih prava nekim drugim skupinama ljudi. Što nam to govori o takvom shvaćanju koncepta slobode?
Prvo treba reći da je sloboda najpotrošeniji pojam suvremene politike i da više nema te političke prakse, pa ni one najmračnije, koja nije u stanju pokriti se njezinim značenjem. Jedino što možemo napraviti je da je razumijemo u njezinoj povijesnoj genealogiji. Danas se, primjerice, individualna sloboda shvaća u svojoj suprotnosti totalitarizmu. Ali uvjerenje da se individualna sloboda i totalitarna država međusobno isključuju rezultat je naše totalne impregnacije liberalnom propagandom kojoj smo izloženi već gotovo pola stoljeća. Tako smo na primjer zaboravili da Mussolini u vrijeme svog uspona na vlast poručuje da izvan individuuma ne postoji nikakva ljudska stvarnost. U to vrijeme je već osigurao podršku talijanskog krupnog kapitala. To što će kasnije ustvrditi da ne postoji nikakva stvarnost izvan totaliteta države nije za njega bila nikakva kontradikcija. O povezanosti individualizma i totalitarizma, konkretno fašizma, govorio je Marcuse. Za njega nacistički režim oslobađa pojedinca u njegovim najmračnijim instinktima i pretvara ga u sredstvo svoje represije. Za Karla Mannheima fašizam afirmira pojedinca kroz sistemsku dezintegraciju društva, oslobađa ga obitelji, zajednice i društvenih institucija, oslobađa ga za prihvaćanje totalne moći. U našim krajevima o toj sprezi individualizma i totalitarizma odlično je pisao slovenski sociolog Tomaž Mastnak. U zahtjevu antivaksera za totalnim individualnim slobodama odjekuje danas upravo taj fašistički instinkt.
Ono što danas automatski držimo autentično lijevo-liberalnim, primjerice emancipaciju žena, njezino oslobođenje iz privatnog kaveza građanske obitelji, pa dekriminalizaciju homoseksualnosti i slično, sve su to sproveli boljševici još 1917.
Konzervativna desnica već duže koristi tu PR strategiju da u lijevo-liberalnu retoriku pakira inicijative za ograničavanje prava i sloboda nekih drugih skupina ljudi. No čini se da se progresivni dijelovi društva još uvijek ne znaju nositi s tim cinizmom?
Ja imam problem s pojmom lijevo-liberalnog jer ideološki dehistorizira naše razumijevanje političke stvarnosti. Ono što danas automatski držimo autentično lijevo-liberalnim, primjerice emancipaciju žena, njezino oslobođenje iz privatnog kaveza građanske obitelji, pravo na javni društveni život, istu plaću za isti rad, pravo na rastavu braka, na abortus, pa dekriminalizaciju homoseksualnosti i slično, sve su to sproveli boljševici još 1917.
To emancipacijsko naslijeđe ponovno je oživljeno 1968. u studentskim protestima u cijelom svijetu i nastavljeno u novim socijalnim pokretima koji su se razvili iz tih pobuna. Kada, naprotiv, danas kažemo "lijevo-liberalno" onda zapravo mislimo na ideološki amalgam između neoliberalnih politika, oslobađanja takozvane nevidljive ruke tržišta od svih društvenih ograničenja, štoviše totalnog razaranja društva s jedne strane, i s druge emancipacijskog naslijeđa originalnog boljševizma odnosno novih društvenih pokreta koji se danas pojavljuju u formi antirasizma, multikulturalizma, feminizma, LGBT prava itd. Taj amalgam realpolitički utjelovljen je u projektu Novih laburista Tonyja Blaira, odnosno u politici Billa Clintona, a američka filozofkinja Nancy Fraser naziva ga progresivnim neoliberalizmom. Za nju liberalizam i fašizam nisu međusobno suprotstavljeni, nego su dvije strane jedne te iste medalje. Za nju je liberalizam – kao neoliberalizam – partner u fašističkom zločinu. Taj lijevo-liberalni ideološki amalgam politički je slomljen 2016. porazom Hillary Clinton od strane novog desnog populizma.
Sistemska nebriga za ljude
A strategije konzervativne desnice, kako se s njima nositi kada, primjerice, Željka Markić tražili radikalno ograničavanje ženskih i LGBT prava, a to naziva afirmacijom prava na život i obiteljskih vrijednosti?
Ideologija funkcionira na razini spontanosti, ljudi je doživljavaju kao nešto prirodno, zdravorazumsko. Utoliko ne mislim da ti ljudi imaju neku razrađenu strategiju, da cinično govore jedno a misle drugo. Mislim da su oni autentični, da Željka Markić doista duboko vjeruje da je abortus ubojstvo, iako vjerojatno ne bi imala ništa protiv da vrijedi samo za Srpkinje. Od psihoanalize smo naučili da je ljudska psiha izuzetno otporna na proturječja, da suprotstavljeni stavovi u njoj žive u harmoniji, na jednoj spontanoj razini koja je opasna upravo zato što je autentična. Ljudi koji podržavaju svaku vrstu državnog nasilja prema migrantima istovremeno su spremni čak nasilno braniti svoje pravo na apsolutnu slobodu kretanja, na primjer bez Covid-potvrda i u tome ne vide nikakvo proturječje.
S druge strane, dio političara, mislim prije svega na Most, nastupa otvoreno pragmatički i to u jednom moralno odvratnom smislu. Za svoje političke karijere doslovno su spremni gaziti preko leševa, odnosno preko zadnjih ostataka društvene solidarnosti. Spremni su cijeli teret ove pandemije natovariti na leđa jednog izrazito tankog sloja zdravstvenih radnika uključujući i moralni teret trijaže koja se, uvjeren sam, prešutno već primjenjuje, ako ne izravno na one oboljele od Covida, onda na one kojima su potrebne druge zdravstvene usluge. Koliko je starih i bolesnih kojima bi se još moglo pomoći, ali za njih sistem više nema slobodnih kapaciteta.
Ne treba naravno zatvarati oči pred manipulacijom vlasti, pred činjenicom da nikada nije postojala konzistentna epidemiološka politika, da su dijelovi društva, već prema političkim interesima bili izuzeti od mjera, pred činjenicom jedne sistemske nebrige za ljude. To je svakako doprinijelo protestima. Razloga za njih ima više nego dovoljno, no taj se protest artikulira na razini spontane ideologije neoliberalnih, antidruštvenih, profašističkih politika.
Ovo što se sada zbiva u Srbiji potvrđuje politički karakter borbe za preživljavanje. Tim ljudima je jasno da ih neće spasiti nikakva zelena tehnologija, da im nikakav Rio Tinto neće osigurati ekonomski prosperitet, ali i da se na političke elite ne mogu osloniti
Kaže se da su antivakserski protesti zapravo izrazi bijesa i frustracije nedosljednošću i kalkulacijama političara, kao i postojećim političko-ekonomskim sistemom. S druge strane, oni nikada ne traže, primjerice, da se zdravstvo ne privatizira ili da se ukinu licence na cjepiva?
U tome je i jedan povijesni problem. Oni ne artikuliraju te zahtjeve i zato što instinktivno osjećaju da je povratak u socijalnu državu blagostanja, kakva je bila izgrađena u razdoblju industrijske moderne, nemoguć. U tom ideološkom vakuumu činjenica da im to ne pada napamet ima na neki način objektivni karakter. Otišlo se u jednom smjeru tako daleko da je danas unutar postojećih nacionalnih država u kontekstu globalnog kapitalizma nemoguće zamisliti društvo s univerzalnom zdravstvenom zaštitom odnosno socijalnom zaštitom radničke klase. Globalizacija je otišla predaleko. Unutar granica nacionalnih države, koje više nemaju nikakvu ekonomsku suverenost, nemoguća je suverena socijalna politika. Tim granicama upravlja globalni kapital, za koji su one sasvim propusne, dok on ljude kroz njih propušta, odnosno ne propušta prema svojim trenutnim potrebama. Dakle postoji moment objektivne nemogućnosti da se unutar nacionalnih država, njihovih parlamenata, bez obzira na to koliko oni bili demokratski ili socijalno osviješteni, artikulira neka druga politika. Mi možemo žaliti za institucijama društvene solidarnosti, ali osim te nostalgije nema artikulirane politike koja bi iskoračila u neki novi prostor u kojem bi društvena solidarnost ponovo dobila neki realni smisao.
Ljevici se ponekad zamjera da podržavanjem mjera staje na stranu režima, da ponavlja povijesne greške prepuštajući narod desnici i da ne vidi u tim protestima navodno revolucionarni potencijal za podrivanje kapitalizma. Kako to komentirate?
Ja također podržavam te mjere i ne vidim u ovim pokretima nikakav antikapitalistički naboj. Ideološki ne postoji više ta crno-bijela logika kojom bi se stvari mogle tako pojednostavniti. Rosa Luxemburg je svojedobno pozvala ljevicu da, bez obzira na svoju kritiku parlamentarizma, stane u njegovu obranu kada ga napadne profašistička desnica. Očigledno je da parlamentarna demokracija današnjih nacionalnih država nije u stanju riješiti globalne probleme, no to ne znači da bi ljevica trebala podržavati ove desno populističke proteste.
Borba za opstanak je politikum
Protivljenje cijepljenju, kao i ranije negiranje klimatskih promjena, tumači se i kao svojevrsno antiprosvjetiteljstvo, pad povjerenja u racionalnost i znanost. Slažete li se tim?
Sada se javljaju ti nostalgični prosvjetiteljski motivi, građanske liberalno-lijeve elite inzistiraju na poštivanju autoriteta znanosti, no to je naivno. Znanost nije nevina, ona je bila aktivno uključena u sve katastrofe 20. stoljeća, ljudi su slani u logore smrti ne unatoč, nego s podrškom takozvane nauke o rasama. I uništavanje prirode zbiva se u prosvjetiteljskom kodu. Pa što je nego moderna znanost omogućilo efikasno iskorištavanje prirode, neograničenu ekstrakciju njezinih resursa, neokolonijalizam, globalno zatopljenje? Ljudi to također osjećaju. Znanost nikada nije bila to što naše liberalne elite sanjaju, nekakva izvanpolitička platforma, neko po sebi politički neutralno uporište s čijeg oslonca možeš utjecati na politiku. To je iluzija. Moderna znanost je politička u svojoj strukturi, u načinu proizvodnje i verifikacije takozvanih znanstvenih činjenica. Takva je nastala još u 17. stoljeću i od samog početka je imala politički karakter. To se ne odnosi samo na podjelu na discipline nego i na njihove metode i oruđa kao što su primjerice institucije eksperimenta, laboratorija ili takozvane zajednice istovrijednih znanstvenika koji vladaju disciplinama. Moderna znanost je ne samo u krizi, jer je izložena novoj kompleksnosti globalnog svijeta za koju nije spremna, već je i sukrivac za ove probleme koje imamo. Dakle, nema podgrijavanja prosvjetiteljstva, ne postoji nikakvo izvanpolitičko uporište da se može reći – evo ovo su objektivne znanstvene činjenice, neka ih politika poštuje. Danas kada su akteri koji sudjeluju u proizvodnji znanja nadišli čovjeka kao takvog, kada su se proširili u nove posthumane prostore, to pozivanje na provjerene, objektivne znanstvene činjenice je jedna obična kičasta nostalgija. Ali ona pomaže našim građanskim elitama da izgledaju progresivne bez odgovornosti za politički stav, koji je uvijek partikularan jer nema bezinteresne politike.
Isto je s takozvanim zelenim tehnologijama koje se nameću kao rješenje za klimatske promjene da se ne bi poduzele radikalne političke promjene?
Kad govorimo o radikalnim politikama, mi smo prebrzo bacili preko palube pojam revolucije kao radikalne promjene. No čini mi se da ipak dolazi do svijesti da sat otkucava tolikom brzinom da se više ne možemo oslanjati na ideje kao što je promjena mentaliteta, pa ćemo jednog dana, za 20 ili 30 godina, kad ljudi počnu odvajati otpad spasiti čovječanstvo. Stvari su otišle predaleko. Mislim da ovo što se sada zbiva u Srbiji upravo potvrđuje politički karakter borbe za preživljavanje, činjenicu da je čista borba za opstanak danas postala politikum. Da je tim ljudima također na spontanoj razini jasno da ih neće spasiti nikakva zelena tehnologija, da im nikakav Rio Tinto neće osigurati ekonomski prosperitet. Ali oni znaju i da su političke elite totalno korumpirane i da se ne mogu na njih osloniti. Ljudi su na čistini, ali činjenica da su spremni na radikalne zahtjeve je jedino što u ovoj situaciji obećava. Dakle, s jedne strane imamo antivaksere s individualnim slobodama i crnim košuljama u njihovoj ideološkoj spontanosti, ali imamo i ideološku spontanost onih kojima je jasno da im globalni kapitalizam neće donijeti prosperitet i da ih njihove političke elite neće spasiti. Goli opstanak je danas postao stvar otvorene političke borbe koja je potpuno neizvjesna. Na scenu se vratila povijesna kontingencija, totalna neizvjesnost budućnosti. Radikalne promjene su ne samo moguće, nego i nužne, ali otvoreno je pitanje na koju će stranu prevagnuti.
