Političke snage – stranke, strančice i nevladine organizacije – pozicionirane desno u odnosu na vladajuću, umjereno desnu, Hrvatsku demokratsku zajednicu konačno su dočekale da im u ruke padne koliko-toliko suvisao razlog za dizanje ozbiljnije bune protiv Vladinog upravljanja Covid-krizom. Taj razlog je uvođenje obaveznih Covid-potvrda – dokaza o preboljenju Covida-19 ili o dovršenom cijepljenju – za fizički ulazak u sve državne i javne institucije i ustanove na svim razinama, mada Sabor tek treba unijeti u zakon sankcije za nepoštovanje te obaveze. Kao zamjena za Covid-potvrdu zasad funkcionira i negativan korona-test ne stariji od dva ili tri dana, ali vlast je najavila da će testiranje od 4. siječnja 2022. prestati da bude zamjena za dokument o preboljenju ili o cijepljenju, ili – u blažoj opciji – test više neće biti besplatan ni za koga. Također, moguće je da će upotreba spomenutih potvrda biti proširena i na zaposlene u privatnim tvrtkama, na restorane, kafiće, frizerske salone, teretane, trgovačke centre... Koja je, dakle, argumentacija protiv Covid-potvrda, odnosno što je to prošle subote – barem načelno – dovelo na zagrebački Trg bana Jelačića dvadeset-trideset tisuća prosvjednika koje je predvodila koalicija ogorčenih poduzetnika, ekshibicionista željnih javne pažnje, neartikuliranih ekstremista, militantnih turboliberala koji misle da društvo ne postoji i ne treba postojati, obijesnih NDH-nostalgičara, vjerskih fanatika, ljutih poklonika urotničkih teorija, šarlatana raznih fela...?

Naravno da se Hasanbegović, Bujanec, Bartulica, Grmoja i ostali nisu uhvatili Covid-potvrda vođeni ljudskopravaškim i slobodarskim motivima: u onoj trećini odraslog stanovništva koje je čvrsto u odluci da ne primi vakcinu oni vide samo birače kojima valja podilaziti

Radi se o tome da je dokazano da se i oni koji su cijepljeni dvjema dozama mogu zaraziti, pa onda i prenositi zarazu. Problem je i to što su mnogi koji imaju važeću Covid-potvrdu cijepljeni prije više od šest-sedam-osam mjeseci, ili su imali bolest prije više od godinu dana, što znači da sada nisu zaštićeni ili su slabo zaštićeni. Utoliko, prema "borcima za slobodu" s Trga bana Jelačića i s Facebooka, Covid-potvrda na temelju vakcinacije daje lažnu sigurnost i predstavlja dozvolu za širenje bolesti, uključujući i prostore poput bolničkih odjela i umirovljeničkih domova, a pritom odbacuju testiranje kao alternativu cijepljenju jer se tom "invazivnom metodom" necijepljeni bezrazložno diskriminiraju u odnosu na cijepljene. Neka se testiraju i jedni i drugi, poručuju protivnici Covid-propusnica, ili neka se ne testira nitko. Prešućuju, naravno, da je mogućnost zaraze kod cijepljenih drastično manja nego kod necijepljenih, čak i do deset puta, kao što je onda drastično manja i mogućnost da cijepljeni prenesu infekciju, ali "slobodari" jesu u pravu kad tvrde da je pravi smisao sve šire primjene Covid-potvrda u tome da se što veći broj građana potakne ili natjera na primanje vakcine, pri čemu cijepljenje nije proglašeno i ozakonjeno obaveznim. I doista, gdje je granica kad legitimno i pohvalno poticanje na vakcinaciju prelazi u nezakonito ograničavanje ljudskih prava i u prisiljavanje na cijepljenje mimo demokratski donesene odluke da je cijepljenje obavezno, kao što je svojedobno bilo obavezno služenje vojnog roka i kao što je danas obavezno pohađanje osnovne škole? Gdje je točka kad se opravdani pritisak pretvara u političko nasilje i golu ucjenu, odnosno u ograničavanje prava i sloboda ljudi koji se ponašaju nerazumno ali ne i protuzakonito sve dok za odbijanje vakcine ne budu propisane zakonske kazne, ako budu?

U zemljama poput Hrvatske, u kojima vlast tokom gotovo godinu dana nije uspjela biti konstruktivna, organizirana i pametna te doći do 80 ili 90 posto imuniziranog stanovništva, epidemija će se na kraju, ako virus čudom ne iščezne, svesti na pitanje uvođenja ili neuvođenja zakonske obaveze cijepljenja, a to je jedan od crnjih scenarija koji su nas mogli zadesiti. Taj oštri konflikt može postati pogonsko gorivo dugotrajne društvene destrukcije. Jedno je kad se biračko tijelo rascijepi na dvije gotovo jednake polovine u pitanju izbora između Zorana Milanovića i Kolinde Grabar-Kitarović, ili Grabar-Kitarović i Ive Josipovića, a drugo je kad se stanovništvo podijeli, ili približno podijeli, oko poštivanja zakona, naročito kad je riječ o zakonu koji se tiče zdravlja i borbe protiv bolesti koja je u proteklih dvadesetak mjeseci u Hrvatskoj izravno odnijela više od deset hiljada i petsto života i nanijela ekonomsku štetu tešku nekoliko desetaka milijardi kuna. Pod uvjetom, dakako, da se premijer Plenković ikad odluči na mukotrpnu političku kampanju za izglasavanje obaveznog cijepljenja protiv Covida, a ovih dana govori da se to neće dogoditi nikad: ako se premijer ipak ne predomisli, to znači da nas Covid neće uskoro napustiti. Uzgred, Austrija je dosad jedina zemlja Europske unije koja je najavila zakonodavno uvođenje obaveze cijepljenja od 1. veljače naredne godine, a o tome se počelo javno govoriti i u Njemačkoj.

Glavna šteta koju čine prosvjednici i pobunjenici s Trga bana Jelačića i s Facebooka jest u tome što omogućuju Plenkoviću da ima na koga svaliti krivicu za posljedice vlastitih pogrešaka i sistematskog nečinjenja

E sad, naravno da se Hasanbegović, Bujanec, Batarelo, Bartulica, Grmoja i ostali nisu uhvatili Covid-potvrda vođeni ljudskopravaškim i slobodarskim motivima: u onoj trećini odraslog stanovništva koje je čvrsto, i izvjesno je da će ostati čvrsto, u odluci da ne primi vakcinu oni vide samo birače kojima valja podilaziti da bi se politički preživjelo bez velikog truda, i vide priliku da kakvim-takvim argumentima nanesu političku štetu HDZ-u. Oni su zagledani u svoje vrlo uske i gotovo privatne interese i oni su svoju sliku namjerno reducirali na ono što žele vidjeti iz kompleksnog Covid-mozaika, ali i slika koju vidi ili želi vidjeti Andrej Plenković samo je prividno šira. Štoviše, Plenković je od početka korona-krize činio sve da u političkom i stručnom pogledu maksimalno suzi upravljački krug u sudaru s epidemijom. Plenković se Saboru obratio samo zbog toga da bi Vladin i HDZ-ov Stožer civilne zaštite dobio zakonske ovlasti da donosi ograničavajuće mjere, a zatim je, umjesto težnje konsenzusu glavnih parlamentarnih opcija, isključio ili ignorirao opoziciju, predsjednika Republike i sve aktere koji nisu bili skloni da u epidemiji brinu ponajprije o interesima vlasti i vladajuće stranke. I premijer se onda najednom iščuđava i zgraža što ga opozicija i Zoran Milanović donekle ne podržavaju u metodama zaustavljanja zaraze, neovisno o tome kakvi su opozicijski i predsjednikovi motivi i argumenti.

Andrej Plenković (Foto: Željko Hladika/PIXSELL)

To zatvaranje protuepidemijskih aktivnosti u kružok odanih stranačkih ljudi poduzeto je iz dva razloga, uz onaj lažni argument o potrebi brzog i efikasnog donošenja odluka, što je u parlamentu navodno nemoguće: prvi je taj da se ni slučajno ne učini nešto što bi ugrozilo interese i rejting HDZ-a, to jest da bi se restrikcije i popuštanja mogli prilagođavati HDZ-ovim dnevnopolitičkim potrebama, a drugi je da se eventualni uspjesi u nošenju s infekcijom, za razliku od neuspjeha, ne moraju dijeliti s nekim izvan HDZ-a. Tako je Plenković sebi pripisao zasluge za relativno uspješnu turističku sezonu, za spašavanje gospodarstva proračunskim financijskim injekcijama i za nabavu dovoljnih količina cjepiva, dok su za jednu od najvećih stopa smrtnosti i za jedan od najnižih postotaka procijepljenosti u Europskoj uniji okrivljeni opasni virus, neodgovorni i nerazumni građani te politički protivnici HDZ-a. Na taj način ne može se steći povjerenje građana, ne može se računati da će građani slušati savjete ljudi koji ih skoro dvije godine zbunjuju i podcjenjuju, kasne i oklijevaju zarad svojih političkih i ličnih interesa, čak i kad su ti savjeti razumni i dobronamjerni.

Zlatko Hasanbegović (Foto: Marko Prpić/PIXSELL)

Ovakav otpor cijepljenju, dakle, nije pao s neba, nije se razvio ni iz čega, a sve se, rekosmo, na kraju svodi na pitanje cijepljenja. Ima tu ljudske tvrdoglavosti i duhovne zapuštenosti, političkog inata, izmanipuliranosti i moralne otupjelosti, ima predrasuda i iracionalnih strahova, sebičnosti i nezrelosti, ali odgovornost je, prije svega, na vlasti koja je zauzela stav da je kupovinom dovoljne količine cjepiva završila svoj posao. Da imamo posla s odgovornom i ozbiljnom vlašću, nabava cjepiva bila bi tek početak posla, velikog i trenutno najvažnijeg posla koji ima Plenkovićeva vlada i koji ima ovo društvo. Imamo, međutim, posla s premijerom koji je najviše zainteresiran za to da smisli kako će eskivirati donošenje odluka i kako će krivnju za teške neuspjehe i katastrofalne promašaje prebaciti na nekog drugog. Takav pristup, koji se bazira na stihiji, improvizaciji i skrivanju, garancija je da se hrvatski građani još zadugo neće riješiti muke s Covidom. Zapravo, glavna šteta koju čine prosvjednici i pobunjenici s Trga bana Jelačića i s Facebooka jest u tome što omogućuju Plenkoviću da ima na koga svaliti krivicu za posljedice vlastitih pogrešaka i sistematskog nečinjenja.

 

Neizbježna tema obaveznog cijepljenja

Dosad je u Hrvatskoj u potpunosti – dvjema dozama ili jednom u slučaju cjepiva Janssen – cijepljeno oko 56 posto odraslog stanovništva, odnosno oko 48 posto ukupne populacije. Očekuje se da će u iduća dva mjeseca – što zbog straha, što zbog Covid-propusnica – Hrvatska dosegnuti najviše 70 posto cijepljenih među odraslima ili oko 60 posto ukupnog stanovništva. To neće biti dovoljno za stavljanje epidemije pod kontrolu, pa će se neizbježno nametnuti tema obaveznog cijepljenja, bez obzira na današnje Plenkovićevo zaklinjanje da Hrvatska nikad neće pribjeći tom instrumentu.