Na popularnom YouTube kanalu "Marka Žvaka" prije kojih mjesec dana objavljena je redovita tjedna "epizoda" naslova "Čovek po imenu Cveće". Tema "epizode" bila je radna akcija pošumljavanja predjela Peštera, nekih devet kilometara od Sjenice u Srbiji. Radna akcija je zapravo bila dio umjetničkog projekta kojim se evocirala povijest jugoslavenskih radnih akcija i samo se pošumljavanje tretiralo kao svojevrsni umjetnički postupak. Napomenimo usput da se migriranje lijeve povijesti i motiva u kulturno-umjetničku sferu odvija istim i sličnim rutama već tridesetak godina i da se još čeka ispisana povijest suvremene ljevice suhoparnim bilježenjem prometa tim rutama. Doduše, iza ovog umjetničkog projekta ostat će stotine zasađenih sadnica crnog bora koji će u tom kraju, s obzirom na blizinu rudnika, imati značajnu ekološku i društvenu funkciju. Pred kamerom "Marke Žvake" prodefilirali su sudionici radne akcije koji su varirali od starih radnoakcijaša iz Jugoslavije preko stručnih šumarskih kadrova do ljudi bliskih kulturnim krugovima. Svi su oni iznijeli motive koji su ih doveli na Pešter i neposredne dojmove, a najživopisniji među njima bio je onaj koji ih je dočekao.
Mještanin, seljak, potpisan kao "brat Vele", poslužio je autorima priloga kao lokalni vodič i pripovjedač koji jamči autentični štih. Brat Vele pritom nije iznevjerio. Na upit snimatelja kako je primijetio dolazak ljudi s namjerom pošumljavanja, brat Vele je lakonski odgovorio predstavivši usput i oblik političke vladavine koji i dalje važi na tom prostoru. Ustanovio je da je goste naprosto vidio i da tu na Pešteru svaki seljak obavlja i ulogu policajca i ima pravo da "legitimira" goste. Pored još pokojeg detalja o obliku vladavine, brat Vele ju je na kraju sažeo i definirao antologijskom rečenicom, koja si nekim čudom još nije priskrbila viralni status, a glasi: "Nema tu demokratije, ovde još ljudi se pitaju!"
Uz povremene oscilacije, širom Europe izlaznost na izbore u padu je već tridesetak godina, a najzaslužnija za taj trend je radnička klasa
Velina rečenica na prvu zvuči kao ishod zabune u glavi čovjeka koji ne barata dovoljno dobro značenjem osnovnih političkih pojmova. Ne označava li demokracija vladavinu ljudi, vladavinu naroda? Da, udžbenički označava, ali Vele jako dobro zna na što je mislio. Možda i predobro, s obzirom na to da je nehotično razložio ključni, kako stvarni tako i percipirani, problem suvremenog političkog života. Kad radi distinkciju između "vladavine ljudi" i "demokracije", potonju poistovjećuje s institucijama i posredovanošću društvenog života. A institucije mogu biti i jesu inertne, korumpirane i neadekvatno opremljene za realizaciju ljudskih potreba i interesa. Maknemo li se s Velinog Peštera, institucije možemo proširiti i izvan standardnog im semantičkog domašaja. Pored samih "pravih" javnih institucija, možemo im pridružiti političke stranke, pogotovo tradicionalne, koje se više ne rukovode potrebama i interesima baze, već tržišnim ispitivanjima javnog mnijenja; mejnstrim medije koji neuspješno balansiraju između poslovnog modela zasnovanog na senzacionalizmu i patronizacije čitatelja zasnovane na kulturnoj hijerarhiji; ekonomiju kao takvu koja funkcionira kao navodno anonimna i autonomna sila koja se ne smije politički dirati kako ne bismo ostali bez ekonomije i svijeta kao takvog. Sve te institucije spadaju u Velinu "demokratiju", a raskorak između njih i "vladavine ljudi", radnog ili običnog naroda, čini prevladavajuću interpretacijsku optiku za razumijevanje rasta popularnosti ekstremne desnice širom Europe i sve izraženije sklonosti radničke klase toj opciji.
Pojednostavljena teorija kaže da se radnička klasa diljem Europe okrenula (ekstremnoj) desnici. Iznošeni razlozi okreta variraju. Možemo ih podijeliti u tri skupine, ovisno o političkoj pripadnosti onih koji ih iznose. Krenimo s onima koji misle da govore lišeni političke pristranosti, a naziva ih se liberalima ili centrom. Oni naprosto smatraju da se radi o deficitu političke pismenosti i ljudima kojima je lako manipulirati. Kao što su prije njima manipulirale stranke radikalne i socijaldemokratske ljevice, tako su danas izloženi manipulacijama ekstremne desnice. Postoji valjda kontinuirana neravnoteža u političkoj zajednici između onih koji su sposobni odlučivati i upravljati i onih koji su podložni praznim pričama i neuvjerljivim obećanjima o "vladavini ljudi". Ta se neravnoteža u određenim povijesnim periodima uspijeva maskirati, ali stalno prijeti, kao što je vidljivo iz teorija o dva totalitarizma koje danas definiraju horizont mogućeg političkog mišljenja. Unatoč brojnim upozorenjima analitičara i političara centra, rast ekstremne desnice se ne zaustavlja.
Godine slabljenja sindikalnog pokreta, kompozicijske promjene na tržištu rada i milijarde utrošene u ideološki rad depolitizacije ekonomije naprosto su pokidale nekad prilično čvrste političke veze između radnog mjesta i parlamentarnih izbora
Što kažu na samoj ekstremnoj desnici? Kako oni vide navodnu sklonost radništva toj političkoj opciji? Pa smatraju je prirodnom i povratkom u normalne povijesne kolosijeke. Prvi korak u uspostavljanju kriterija normalnosti je transformacija klasne pripadnosti u socijalno-kulturnu. Ne radi se dakle o radnicima, već o običnim ljudima i njihovim frustracijama. Ekstremna desnica navodno te frustracije prepoznaje i daje im pravo političkog glasa koje im je, kažu, već desetljećima uskraćeno. A među uskraćena prava spadaju tako opušteni seksistički ispadi, uznemiravanje ljudi drukčije seksualne orijentacije, rasističke opaske i sve ono što je nekad davno bilo dio kulture i običaja, a sad je predmet cenzure "woke" elite, koja se tako želi profilirati kao naprednija od narodnih masa. Ekstremna desnica, eto, samo želi vratiti to "pravo na normalnost" koje se običnim ljudima uskraćuje.
Na ljevici pak s tim smo trendom na sto muka. Za potrebe ove skice možemo te muke reducirati na dva, donekle karikirana, pristupa. Prvi kaže da u pozadini trenda stoje legitimne frustracije i da se radi o krivo usmjerenoj "ljevičarskoj energiji". Dakle, sve je već tu i samo treba ispravnu energiju kanalizirati u pravom smjeru. I pritom ne valja biti previše uplašen parafernalijama: usputne šovinističke opaske ili politike nisu relevantne ako se vrati primat klasnoj borbi. Mora se slušati što narod govori ili autentičnost kopni, a potencijali za politički uspjeh hlape. Dakle, ljevica bi trebala samo osluškivati bilo naroda, kao da to bilo nije već politički oblikovano, pogotovo u detektiranoj krivo usmjerenoj energiji. Drugi pristup skloniji je prihvaćanju privremenog političkog poraza i traženju novih klasnih saveza. Naprosto je radništvo isuviše "kontaminirano" desnim utjecajem i bilo kakva suradnja donosi srozavanje prava neke druge društvene skupine, kao da su prava, ljudska i radnička, dio nekakve igre nulte sume koju je čovječanstvo otkrilo u drugoj polovici dvadesetog stoljeća i za to dobilo Nobelovu nagradu, a ne ishod specifičnih političkih borbi. Oba se pristupa ne mogu otrgnuti uspostavljenoj hijerarhiji autentičnosti unutar radničke klase prema kojoj bijeli, muški manualni radnik, makar i u penziji, predstavlja središnji kriterij političkog djelovanja: bilo da se radi o procjeni uvjerljivosti castinga serije na Netflixu, bilo o učincima zelenih politika. Pogotovo ako žive u deindustrijaliziranoj provinciji. Glas bi im u tom slučaju trebao valjda vrijediti dva.
Osnovni problem s tezom o okretu radničke klase prema ekstremnoj desnici jest njena empirijska nedorečenost. Podaci pokazuju da se većinski stav radničke klase prema političkoj ponudi, odavno lišenoj presudnih razlika kad su ekonomski programi posrijedi, svodi na apstinenciju. Uz povremene oscilacije, diljem Europe izlaznost na izbore u padu je već tridesetak godina, a najzaslužnija za taj trend je radnička klasa. Također, uvjerljivosti teze o zavodljivom pjevu desnice za radništvo pridonosi rast njene popularnosti u već spomenutoj deindustrijaliziranoj provinciji. Problem s tom procjenom leži u zanemarenom klasnom sastavu podrške desnici u tim krajevima: rast je prisutan, ali najzaslužnija je sitna buržoazija. Svi oni sitni obrtnici, majstori, vlasnici i vlasnice različitih salona i trgovina, baza su nove desnice. Međutim, pored navedenih "metodoloških" problema, trend je svakako prisutan i treba ga objasniti, a da se pritom ne zapadne u "klasizam" liberala, osloni na prirodnost desnice ili prikloni nestrpljivosti ili strahu ljevice koja što prije želi pronaći pobjedničku formulu bez obzira na (ne)održivost analitičkih premisa.
Veza između klasne pozadine i političkih sklonosti nije mehanička (Foto: Sanjin Strukić/PIXSELL)
Veza između klasne pozadine i političkih sklonosti nije mehanička. Ali nije ni nasumična. Klasne rešetke i aspiracije doprinose (ne)uvjerljivosti pojedinih političkih opcija. Na naš jezik nedavno je prevedena studija američkog sociologa Viveka Chibbera "Klasna matrica". Pored ostalih doprinosa, Chibber razrađuje heuristički pojednostavljenu podjelu opcija koje stoje radniku na raspolaganju na radnom mjestu. On se pri pokušaju realizacije vlastitih interesa može okrenuti individualnim ili kolektivnim rješenjima. Individualna rješenja podrazumijevaju posvećenost individualnom napredovanju, snishodljiv odnos prema šefovima i eventualne pokušaje realizacije vlastitog poduzetničkog sna, ovisno o klasnoj propusnosti u pojedinim sektorima ili zamućivanju granica između radnika i sitne buržoazije kao što je to čest slučaj u gig-ekonomiji ili sitnim obrtima. Kolektivna rješenja zasnivaju se na solidarnom i sindikalnom, pa i političkom radu s kolegama i ta su rješenja, pogotovo u razdobljima poput ovog u kojem živimo, s nižom razinom sindikalne zaštićenosti, često riskantnija i iziskuju veće troškove, materijalne i emocionalne. Zadatak lijevog sindikalnog i političkog rada jest da kolektivnu opciju radniku učini atraktivnijom. Ne radi se o tome da radnici ove izbore sebi postavljaju svakog jutra pred ogledalom, već se ponašaju sukladno intenzitetu klasne borbe koja se odvija neprestano, makar i u sotto voce obliku.
Premda Chibberova analiza sugerira donekle takav dojam, ne radi se o racionalnom izboru u društvenom vakuumu. Postoji cijeli niz drugih faktora koji određuju izbore radnika, kao što postoje i razni ideološki mehanizmi koji izbore na radnom mjestu integriraju u različite političke opcije. Na primjer, priklanjanje individualnim rješenjima na radnom mjestu može se "kompenzirati" snažnijim oslanjanjem na obitelj ili etničku zajednicu kao svojevrsnu zamjenu za sindikat ili osiguravajuće društvo. Etnička pripadnost može poslužiti i kao dodatni integracijski moment pri odabiru kolektivnog rješenja. I onda lako prevesti u glas za nacionalističke stranke. Različiti izbori prilagođavanja i borbe na radnom mjestu mogu se naprosto izolirati od širih društvenih i političkih procesa, što je danas vjerojatno i najčešći slučaj. Godine slabljenja sindikalnog pokreta, kompozicijske promjene na tržištu rada i milijarde utrošene u ideološki rad depolitizacije ekonomije naprosto su pokidale nekad prilično čvrste političke veze između radnog mjesta i parlamentarnih izbora. Kao što smo napomenuli, prevladavajuća reakcija radničke klase jest demobilizacija i apstinencija. Prisutno je, dakako, i priklanjanje ekstremno desnim strankama.
Premda pojedine desne stranke promoviraju socijalnu retoriku i obećavaju zaštitu standarda, objašnjenje zasnovano na kooptaciji lijeve retorike u nacionalno-šovinističkom ruhu bilo bi prejednostavno. Zašto onda lijeve stranke ne bi polučivale slične rezultate s autentičnijom socijalnom retorikom? Čini se da odgovor leži u zamršenijim socijalnim i ideološkim kopčama između radnih mjesta i društveno-kulturne dinamike. S obzirom na to da su klasni sukobi uglavnom izgubili političku dimenziju, ali nisu samim tim i nestali, ekstremna je desnica ponudila njihov novi prijevod koji određenim segmentima radničke klase zvuči uvjerljivo. Na jednoj su strani takozvane političko-kulturne elite, navodna koalicija frakcija kapitala, urbanih srednjih klasa i različitih marginalnih skupina koje im služe kao svojevrsni kazališni rekviziti, rekao bi Vele – "demokratija". Te elite imaju slobodu i luksuz da "izmišljaju rodove", da mogu birati biti što god žele kao da biologija ne postoji, da snatre o ekološkim rješenjima u dalekoj budućnosti i da strane radnike tretiraju kao kazališnu kulisu koja potvrđuje njihovu progresivnost. S druge su strane obični ljudi okovani ekonomskim zakonitostima i strogom "woke" cenzurom: ne smiju se ponašati kao obični ljudi jer će ih netko optužiti za rasizam ili šovinizam. Dok si neki mogu priuštiti i "biološku mobilnost", drugi ne mogu ni socijalnu. Relativna uspješnost ove ideološke konstrukcije koja navodno teži tome "da se i dalje ljudi pitaju", sugerira da se odnos radničke klase i desnice mora i dalje tumačiti klasnom optikom. Samo treba napomenuti da ta optika ne teži reduciranju kompleksnosti svijeta, već njegovom, da se vratimo na uvodnu epizodu, interpretacijskom pošumljavanju.
