Demokracija je u krizi, ocjena je koja se često može čuti. Demokracija interpretirana kao proces organiziranja slobodnih, višestranačkih izbora je rasprostranjenija vjerojatno više nego ikada u svojoj, zapravo i ne baš dugoj, povijesti. Nije to samo posljedica kolapsa socijalizma u srednjoj i istočnoj Europi prije tri i pol desetljeća, nego i širenja barem formalnih oblika višestranačke, parlamentarne demokracije u brojnim zemljama podsaharske Afrike. Nikada toliko ljudi nije živjelo u liberalnodemokratskom poretku, a 2024. godina bila je za njega itekako radna. Nikada se u jednoj godini nije toliko ljudi moglo politički izraziti na slobodnim izborima kao 2024., što je posljedica činjenice da su izbori, uz ostale države, bili u Indiji i Sjedinjenim Američkim Državama.
Usprkos širenju demokracije, val liberalnodemokratskog trijumfa utjelovljen u optimizmu devedesetih godina i Francisu Fukuyami odavno je jenjao. Zavladao je demokratski pesimizam. Taj je pesimizam očit i u izvještaju "Globalno stanje demokracije 2024. – jačanje legitimiteta izbora u doba radikalne nesigurnosti", koji je objavio međunarodni Institut demokracije i izborne pomoći (IDEA). U njemu se IDEA bavi izbornim procesima i zaključuje da svaki treći birač (a svojim istraživanjima obuhvaća 174 države) živi u zemlji u kojoj je kvaliteta izbornog procesa smanjena. Povjerenje u poštene izbore se smanjuje.
Od 2020. do 2024. u petini izbora poraženi je odbio prihvatiti rezultat, očito smatrajući da izbori nisu bili pošteni. Račun dobiti i gubitka također nije povoljan. Prema IDEA-i, demokratski napredak bilježi se u četvrtini država, a nazadak u njih više od 40 posto. Čak su i države koje i dalje dobivaju visoke ocjene, posebno u Europi i na američkom kontinentu, zahvaćene negativnim trendom. IDEA navodi i da se sudjelovanje na izborima, dakle odaziv birača, smanjuje. Upravo je odaziv birača u europskim zemljama naša tema.
Odaziv na izbore općenito se smanjuje i ni u starim demokracijama nije na razini poratnog zlatnog doba koje je potrajalo do sedamdesetih godina 20. stoljeća. O tome se počelo pisati na prijelazu milenija, a tada se počeo tražiti i odgovor na to pitanje. Odgovor se ne krije samo u činjenici da je u pojedinim državama stare demokracije (primjerice u Nizozemskoj 1967. godine) ukinuto obavezno glasanje, što je smanjilo broj birača koji glasaju.
Obično se govori da je za pobjedu ljevice potreban što veći izlazak birača. No, to nije nužno tako. Primjer Velike Britanije je upravo suprotan: Laburistička stranka pobjeđuje kada je odaziv malen
IDEA je u svom dokumentu još iz 2003. godine "Odaziv birača u zapadnoj Europi od 1945." kao jedan od uzroka navela rastuću razinu javne apatije, odnosno cinizma i u starim i u (tada, op. a.) novim demokracijama. Raspravu je tada posebno potaknulo golemo smanjenje odaziva na britanskim parlamentarnim izborima 2001. u usporedbi s onima 1997. godine od 12 postotnih poena (sa 71 na 59 posto). Izbori u Velikoj Britaniji sličnu su raspravu potaknuli i ove godine. Odaziv na izbore održane u srpnju bio je 60 posto, najniži od 2001. i osam postotnih poena niži nego prije pet godina.
Smanjeni odaziv znak je promjene i on može, ali ne mora nužno, ukazivati na nezadovoljstvo politikom ili čak i političkim sustavom, odnosno promjenu percepcije spram nje. Valja imati na umu razliku između niskog i smanjenog odaziva. Nizak znači da konstantno, u nizu izbornih ciklusa, malen broj birača izlazi na izbore. Švicarska, u kojoj je 1975. godine posljednji put na izbore izašlo više od 50 posto birača, klasičan je primjer zemlje niskog odaziva birača. Na temelju tog podatka ne može se zaključiti da su Švicarci nezadovoljni svojim političkim modelom, odnosnom varijantom demokracije u kojoj žive. Većina građana sudjeluje na referendumima, za Švicarsku tipičnim načinom odlučivanja.
Europa je kontinent na kojem je demokracija uspostavljena duže nego u bilo kojem drugom području svijeta. No, demokracija nije istovremeno ustanovljena u cijeloj Europi. U nekim državama (primjerice Belgiji, Francuskoj, Danskoj, Velikoj Britaniji, Nizozemskoj) postoji više od 120 godina. U nekim (Njemačkoj, Italiji, Austriju) neprekinuto traje od Drugog svjetskog rata. U nekoliko mediteranskih država (Grčkoj, Portugalu, Španjolskoj) postoji pedesetak godina, otkako su u njima srušene diktature. U srednjoj i jugoistočnoj Europi od kolapsa socijalizma prije 35 godina.
U ovom su tekstu države podijeljene u tri grupe. U jednoj su "stare demokracije", u drugoj "srednje demokracije", a u trećoj bivše socijalističke države. Iz podataka o odazivu na izbore razvidno je da se demokracija, u ovom slučaju interpretirana primarno kroz udio birača koji glasaju, nije jednako ukorijenila.
Od završetka Drugog svjetskog rata pa do početka 21. stoljeća odaziv na izbore u "starim demokracijama" bio je u prosjeku 75 posto, a na svakim trećim izborima i 90 posto ili više. No, tu se valja vratiti i na priču o obaveznom glasanju. Njega i danas ima Belgija (bez primjene kaznene odredbe) i tek je 2011. odaziv prvi put bio manji od 90 posto, a nikada nije bio manji od 88 posto. U Nizozemskoj je ukidanje obaveznog glasanja već na prvim izborima nakon ukidanja, održanim 1971. godine, broj birača smanjilo za skoro 16 postotnih poena. U tom razdoblju samo jednom (Velika Britanija 2001.) zabilježen je odaziv manji od 60 posto.
U Njemačkoj je smanjenje odaziva birača posljedica ujedinjenja. Istočnonjemački birači na birališta su se odazvali u manjem postotku. U nekim državama se već pri kraju, a u mnogim nakon završetka hladnog rata, smanjuje odaziv birača, što je vidljivo na izborima održanim u posljednjem desetljeću 20. stoljeća. U dijelu država (primjerice Švedskoj i Danskoj) ni snažno artikuliranje niza građanskih, posebno mirovnih i zelenih pokreta osamdesetih godina, koji dovode u pitanje povjerenje u sistem, ni geopolitička promjena izazvana završetkom hladnog rata nisu utjecali na discipliniranost birača.
Odaziv na parlamentarne izbore (Tablica: Ivica Družak/FINALIZACIJA)
U "srednjim demokracijama" kolebanje biračkog tijela mjestimice se brzo dogodilo. U Portugalu je na prve izbore 1975. izašlo 91 posto birača, a 22 godine kasnije tek 61 posto. To je ujedno i najveći raspon unutar jedne države kada je riječ o odazivu birača u svim zemljama koje su postale članice Europske ekonomske zajednice/Europske unije u 20. stoljeću. Među njima je Portugal država sa standardno najslabijim odazivom, često nižim i od onoga u postsocijalističkim državama, danas članicama EU-a. Odaziv u zemljama "srednje demokracije" i u prošlom je stoljeću bio desetak postotnih poena manji nego u "starim demokracijama".
Bivše socijalističke zemlje od uspostave višestranačja bilježe niži odaziv. Čak ni na prve izbore nakon pada socijalizma (ili izbore na kojima je s vlasti maknuta komunistička partija) odaziv (osim u Bugarskoj) nije bio usporediv sa odazivom u zlatno doba pedesetih i šezdesetih godina na zapadu. Posebno je zanimljiv slučaj Poljske. Riječ je o državi koja je imala najdugotrajniji i najmasovniji antikomunistički pokret (Solidarnost) koji je na prvim djelomično slobodnim izborima hametice porazio vladajuću Poljsku udruženu radničku partiju, ali ni na te izbore nije izašao naročito velik broj birača. U toj je zemlji na izbore standardno izlazilo oko 50 posto birača.
U 21. stoljeću takva je praksa nastavljena, dapače, odaziv je dodatno smanjen sve do jačanja tvrdih desnih politika Prava i pravde, koje su izazvale masovne prosvjede u Poljskoj i rezultirale još nečim po čemu je ta država jedinstvena – jedina je u kojoj su posljednji održani izbori (2023. godine) ujedno izbori rekordni po odazivu birača i jedina u kojoj je odaziv birača veći u 21. nego u 20. stoljeću. To sugerira, ali ne potvrđuje, da se tvrde desne politike i iliberalan način vladanja zemljom mijenjaju povećanom mobilizacijom birača. Takva politika vlada Mađarskom od 2010. godine, povećala je izlazak birača na izbore, ponovno ga vratila na razinu od 70 posto, ali promjena vlasti (zasad) se nije dogodila.
U barem dvije države iz te skupine povjerenje u izbore, odnosno mogućnost da se njima mijenjaju politika i način vladanja, u očitoj je krizi, uz jednu naznaku oporavka. Riječ je o Bugarskoj i Rumunjskoj. U prvoj je prosječan odaziv na izbor u ovom stoljeću 30 postotnih poena manji nego u posljednjem desetljeću prošlog (što ne treba pripisati samo zamaranju birača u trostrukom izlasku na birališta 2021. godine), a u drugoj je manji za 25 postotnih poena. Rumunjska je bila jedina država u kojoj je odaziv pao na manje od 40 posto, ali na ovogodišnjim izborima zabilježen je velik skok. Na izbore je izašlo 52 posto birača, najviše od 2008. godine.
Obično se govori da je za pobjedu ljevice potreban što veći izlazak birača. No, to nije nužno tako. Primjer Velike Britanije je upravo suprotan: Laburistička stranka pobjeđuje kada je odaziv malen. Na vlast se vratila, nakon 18 opozicijskih godina, 1997. kada je zabilježen najslabiji odaziv u Velikoj Britaniji nakon Drugog svjetskog rata. Zatim je pobijedila 2001. uz najslabiji odaziv uopće. Na vlasti je ostala uz treći najmanji postotak izašlih birača 2005. godine, a na vlast se vratila 2024. kada je zabilježen drugi najslabiji odaziv. U Hrvatskoj je Kukuriku koalicija uvjerljivo pobijedila 2011., a na tim izborima je zabilježen dotad najslabiji odaziv. No, valja imati na umu i tadašnju veliku nesređenost popisa birača u Hrvatskoj.
Prosječan odaziv na parlamentarne izbore (Tablica: Ivica Družak/FINALIZACIJA)
Slab odaziv na posljednje izbore u Velikoj Britaniji rezultirao je nizom tekstova u medijima koji su nastojali dokučiti razloge toga. Generalno, ne samo u Velikoj Britaniji, razvidno je da povjerenje u demokratske institucije slabi. Istodobno, mnogi se građani danas mogu politički aktivirati izvan stranaka i izraziti neizlaskom na izbore. Broj aktivističkih udruga i organizacija civilnog društva omogućava gotovo svakome da se angažira oko teme za koju je zainteresiran. Za razliku od klasičnih stranaka, takve su udruge često posvećene samo jednoj temi, za neke sasvim dovoljno što se tiče njihovog građanskog angažmana.
Tome treba pridodati i "deideologizaciju" politike, odnosno pojavu niza političkih aktera koji tek dijelom mogu privući nekadašnje birače klasičnih stranaka, a koji neprestance govore da ih ideologija ne zanima i da su protiv svake ideologije, što je samo po sebi nonsens. Ta se "deideologizacija" u slučaju klasičnih velikih stranaka (obično socijaldemokratske i demokršćanske, u slučaju Velike Britanije konzervativne) manifestira u njihovom, posebno u vezi ljevice, pomicanju prema centru. Važna odlika političkog života (bilo) je ideološko sukobljavanje, koje je pak motiviralo birače da izađu na izbore.
Budući da je polje sukoba smanjeno (i svedeno tek dijelom na identitetsko, a znatno smanjeno u ekonomskom polju), i birači su manje motivirani da odu na biračko mjesto. No, "deideologizacija" politike samo dijelom objašnjava smanjenje. Smanjivanje ideološkog sukoba trebalo bi značiti i veće prihvaćanje umjerenih politika, prihvatljivih velikom broju birača, što bi ih onda posljedično moglo motivirati na izađu na izbore i održavaju društveni status quo.
Britanski parlamentarni ured za znanost i tehnologiju (POST) je nakon posljednjih izbora ponudio odgovore slabijeg odaziva birača u posljednjih nekoliko izbornih ciklusa. Odnose se samo na Veliku Britaniju, ali dijelom se mogu primijeniti i na druge države. POST ne propituje razinu povjerenja u demokraciju, njene institute i institucije. Kao jedan od razloga navodi smanjen izlazak mladih na izbore, odnosno "starenje demokracije". Društvo stari, stariji su birači disciplinirani, ali mladi znatno više apstiniraju nego prije nekoliko desetljeća. Na izbore 2019. izašlo je tek 54,5 posto birača starih od 18 do 34 godine i 78,5 posto starijih od 65. Distribucija neglasača među mladima nije jednaka: češće apstiniraju oni iz siromašnih obitelji i slabije obrazovani.
Korištenje društvenih mreža u privlačenju mladih na birališta često se navodi kao čarobni štapić koji bi trebao riješiti problem mladenačke apstinencije. Međutim, raznolikost i brojnost društvenih mreža i modernih medija znači i da je mlade teže ciljati izbornim i političkim informacijama nego u vrijeme klasičnih tipografskih i analognih medija. Stopa biračke apstinencije veća je u skupinama nižeg socioekonomskog statusa i raste sa zaostalošću regije. Izvješće o političkoj nejednakosti u Velikoj Britaniji iz 2022. godine analiziralo je odaziv birača od 1964. do 2019. godine u pogledu prihoda, obrazovanja i vlasništva kuća. Zaključak je da je manje vjerojatno da će glasati oni koji nisu vlasnici kuća, koji imaju niže prihode i obrazovne kvalifikacije.
U slučaju Velike Britanije nije nevažno ni etničko porijeklo. U istraživanju iz 2021. godine zaključeno je da 11 posto bijelih Britanaca nije registrirano, ali brojka raste na 14 posto za ljude indijskog porijekla, 25 posto za crnce porijeklom iz Afrike i 39 posto za migrante iz članica Europske unije. Važan faktor je i vjera da pojedinačni postupak, dakle glasanje pojedinca, može utjecati na politiku. Istraživanje britanskog Statističkog ureda objavilo je 2024. godine (uoči parlamentarnih izbora) istraživanje na 4.135 odraslih u kojem je 44 posto anketiranih izjavilo da malo ili nimalo ne vjeruje u svoju sposobnost sudjelovanja u politici, a njih čak 63 posto malo ili nimalo ne vjeruje da utječu na to što vlada radi.
Ljevica pad svog utjecaja može detektirati i u korelaciji između povećanja apstinencije pripadnika radničke klase i smanjenja broja zastupnika iz radničke klase, a koji su u britanski parlament ponajviše ulazili s liste Laburističke stranke.
Demokracija jest u krizi, pri čemu je upitno je li smanjeni odaziv simptom ili posljedica.
