Koliko je demokracija u zemljama "Zapada" i na njegovoj periferiji oslabila i o kakvoj je demokraciji tu još riječ, svojedobno je dobro opisao francuski teoretičar Nicos Poulantzas, čije su tri knjige svojedobno i u nas prevedene. U knjizi "Država, vlast, socijalizam" (Globus, Zagreb 1981.) četvrti dio nosi naslov "Slabljenje demokracije: autoritarni etatizam". Analize prisutne u tom poglavlju nisu izgubile na aktualnosti, osim što možemo primijetiti da su se stvari zaoštrile na putu prema kapitalizmu koji se uvijek iznova obnavlja, a ne prema demokratskom socijalizmu koji je Poulantzas tada još zazivao.
Novi tip države, koji se krajem 1970-ih tek pojavljivao, a danas uvjerljivo dominira neoliberalnom globalizacijom, Poulantzas naziva autoritarnim etatizmom. To znači da država naglašeno prisvaja sva područja društveno-ekonomskog života, što dovodi do slabljenja institucija političke demokracije. Formalne slobode odlaze nizvodno, kako u centrima kapitalske moći, tako i na njihovoj periferiji. Autoritarni etatizam odgovara današnjoj fazi imperijalizma i monopolističkog kapitalizma u vladajućim zemljama, kao što se liberalna država odnosila na konkurentski stadij kapitalizma, a razni oblici intervencionističke države na prijašnje faze monopolističkog kapitalizma. Autoritarni etatizam odnosi se istovremeno na strukturne promjene na svjetskom i na nacionalnom planu. Ne radi se samo o ekonomskoj ulozi države, iako je ona najvažnija, jer su u igri transformacije društvenih klasa, političkih borbi itd.
Autoritarni državni etatizam još nije fašizam, iako bi to na neki način mogao postati. Poulantzas tu mogućnost nije isključivao, iako je bio oprezan da ne proklamira prerano da se radi o fašizmu, s obzirom na to da su, prema njegovu mišljenju, neke struje u marksizmu to olako iznosile. Ipak, svijet nije krenuo prema demokratskom socijalizmu, nego prema nečemu što mi, u nedostatku boljeg pojma, danas nazivamo postfašizmom.
Stanoviti oblik političke i predstavničke demokracije danas kao da je potisnut. Svjedočimo političkoj krizi i krizi države. Međutim, politički sistem tu krizu negira uvjeravajući nas da funkcioniraju samoregulacija i harmoniziranje sistema i zato stalno slušamo povike u slavu pluralizma vlasti liberalnog društva, kao da ono nije već dobrano nagriženo, ako je ikada i bilo harmonično.
Etatizam danas ne podrazumijeva jednostavno jačanje države, nego je posljedica paradoksalnog procesa učvršćivanja i slabljenja države. Država postaje div na klimavim nogama, koji se kreće po tlu koje joj izmiče. Današnju fazu karakterizira posebna naglašenost generičkih elemenata političke krize i krize države, koji su vezani uz ekonomsku krizu kapitalizma. Autoritarni etatizam je rezultanta i odgovor na tu krizu. On je novi oblik "demokratske" buržoaske republike. U njemu ne dolazi samo do ograničenja predstavničke demokracije i sloboda, nego i do naglih pokreta koji se čine poput promašaja u funkcioniranju. Dok je u prošlosti do fašizma dolazilo infiltracijom ili vanjskim opkoljavanjem državnog aparata, ovdje bi se radilo o prijelomu unutar države.
S obzirom na to, klasni se odnosi značajno mijenjaju. Eksploatacija poprima složenije i prikrivenije oblike nego ranije. Ekonomska kriza, inflacija, nezaposlenost – sve to doprinosi propasti relativnog društvenog konsenzusa zasnovanog na rastu i blagostanju. Dolazi do velikih nejednakosti u određenim kategorijama stanovništva: stranci, mladi, žene. U društvenom smislu "isključeni" se više ne računaju. Sitna buržoazija se također proletarizira. Sve to dovodi do stanja pritajene, ali permanentne hegemonijske nestabilnosti buržoazije u vladajućim zemljama. Ekonomske politike više ne sadrže ni privid socijalne politike, nego je očita njihova povezanost s interesima kapitala. Opravdanost države pred narodnim masama znatno se smanjuje, a distanca između političke i društveno-ekonomske demokracije sve je veća. Suvremeni je kapitalizam daleko od uklanjanja nejednakosti, štoviše, on ih reproducira u novim oblicima, pa čak i intenzivira. Novo siromaštvo posvuda dovodi velike dijelove stanovništva do nove bijede.
Autoritarni državni etatizam još nije fašizam, iako bi to na neki način mogao postati. Poulantzas tu mogućnost nije isključivao, iako je bio oprezan da ne proklamira prerano da se radi o fašizmu, s obzirom na to da su, prema njegovu mišljenju, neke struje u marksizmu to olako iznosile
Dolazi i do promjena u ulozi državne birokracije-administracije i funkcioniranju političkih partija. Prisustvujemo nezaustavljivom usponu državne birokracije. Parlament slabi, izvršna vlast jača, a državna administracija se čini svemoćnom. Nestaje i prividna razdvojenost zakonodavne i izvršne vlasti. Današnji fenomen slabljenja parlamenta i pritiska državne administracije vezan je uz značajne promjene u institucionalnom funkcioniranju političkih stranaka, njihova mjesta i uloge. Postoje vladajuće stranke. To su one koje su pozvane da u pravilnoj izmjeni sudjeluju u vladi. Riječ je o buržoaskim i sitnoburžoaskim partijama. Njihova se priroda ne može svesti na njihovu biračku bazu. Sve to dovodi do slabljenja predstavničkih veza između vladajućeg bloka i tih partija. Prekinute su predstavničke veze između poslanika i državne administracije. Autoritarni etatizam karakteriziraju oslobođenje vrhova izvršne vlasti od visoke administracije i povećana kontrola izvršne vlasti nad njom. Monopolistička politika u osnovi se dogovara izvan parlamenta.
Koncentrirajmo se zaključno i na problem što čini vladajuću masovnu partiju. U slučaju dvopartijske smjene ta uloga sukcesivno pripada jednoj ili drugoj partiji. Izmjena ništa ne mijenja u aktualnom fenomenu vladajuće državne partije. "Dvopartijnost" je tako prisutna u SAD-u i Njemačkoj. Na vlasti se smjenjuju republikanci i demokrati, odnosno CDU/CSU i SPD. I kod nas je slično jer u Hrvatskoj još uvijek imamo dvije državne stranke. To su HDZ i, uz sve svoje slabosti, još uvijek SDP. U Sloveniji je to Janšina stranka s jedne strane i protu-Janšina s druge, koja se provizorno okuplja oko izbora i brzo zapada u krizu vlasti. U Srbiji neprikosnoveno vlada Srpska napredna stranka Aleksandra Vučića, koji ne dopušta ni jednoj drugoj opciji da se pretvori u državnu partiju. No, bez obzira na to radi li se o "dvo-" ili "jednopartijskom" uređenju, svaka vlast danas funkcionira kao autoritarni etatizam.
Nije li to u suprotnosti s činjenicom da formalno živimo u vremenu u kojem neprestano niču nove stranke? Nije, jer one bez obzira na to koliko ih ima, čak i relativno u odnosu na svoje izborne rezultate, ne sudjeluju u stvarnoj vlasti. Vidi se to sada na primjeru Domovinskog pokreta, koji usprkos sudjelovanju u Vladi nije postao državna partija. A to znači da su sve ostale stranke, osim državnih partija, ustvari samo parlamentarni ili izvanparlamentarni folklor, bez stvarne moći u državi, odnosno u državnoj administraciji, čiju smo "svevlast" skicirali u tekstu.
Zato pred stanovništvom nisu samo izborne dileme, pokušaji da se vladajuće stranke skinu s vlasti i zamijene novima, nego mnogo veći napor da se promijeni sistem, koji će svaku novu stranku potencijalno pretvoriti u državnu.
