U fokusu nedavno objavljenog zbornika "Hrvatski birači – 30 godina političkog ponašanja i mišljenja" (urednika Koste Bovana, Daniele Širinić i Višeslava Raosa sa zagrebačkog Fakulteta političkih znanosti) analiza je trendova hrvatske politike iz perspektive birača u razdoblju od 1990. do 2020. godine. Novina pristupa je u tome što su prilozi pripremljeni na temelju nove baze podataka, sastavljene od svih anketnih istraživanja što ih je Fakultet političkih znanosti proveo od 1990. godine. Zbornik počinje citatom jednog grafita sa splitskog Žnjana: "Sve ka nešto a ništa", što ovdje funkcionira i kao moto i kao zaključak. Istovremeno godi preliminarnoj procjeni prosječnog građanina Hrvatske, ali i upućuje na konstantan muving unutar društva, iako s različitim predznacima. Nezadovoljstvo stanjem demokracije nije loša situacija po sebi, a analiza (predvidljivih) rezultata istraživanja ukazuje da je ipak riječ o interesantnoj žabljoj perspektivi. O tome smo, kao i o prognozi skorih izbora za Europski parlament, razgovarali s jednim od urednika zbornika i predavačem na Fakultetu političkih znanosti, politologom Višeslavom Raosom.

Što je iznenađujuće u zaključku ovog istraživanja po kojemu demokracija u Hrvatskoj, na temelju analize posljednjih trideset godina, stagnira?

Iznenađenje jest da nema iznenađenja. Ovaj zbornik daje snažnu empirijsku potvrdu da je političko ponašanje u Hrvatskoj izrazito stabilno. Uz to, daje nam uvid u generacijske promjene, što je općenito nov pristup biračkom ponašanju. Nadalje, pokazuje nam pad povjerenja u institucije, ali i pad stranačke identifikacije. Rezultati nisu ni ohrabrujući ni zabrinjavajući, već govore o društvu koje se uvelike okamenilo u svojim stavovima i razmišljanjima, premda razlike u generacijama upućuju na razlike u socijalizacijskim efektima, što je nešto što će u budućnosti svakako trebati dodatno ispitati.

 

Demokratska stagnacija

Istraživanje ste završili tik pred koronu 2020., što je osim sreće u provedbi analize imalo i dalekosežan efekt na pogled aktualne političke konstelacije. Naime, 2020. grupa "kritičnih demokrata" nije više dominantna, a "nezadovoljni autokrati" čine značajan dio biračkog tijela zbog čega se, kako stoji u istraživanju, ukazuje na "fragilnost podrške demokratskom poretku, s mogućnošću da svaka institucionalna ili politička kriza može ugroziti demokratski poredak". Što je ključno za preokret aktualnog trenda?

Praktična potpora demokraciji svodi se na glasovanje, na nepodupiranje protuustavnih oblika političkog djelovanja i na dominantnu stranačku identifikaciju i biračku orijentaciju prema strankama koje se nalaze unutar ustavnoga luka. Pad načelne podrške demokraciji jest primjetljiv, no postavlja se pitanje je li pad udjela demokrata, posebice kritičnih demokrata, posljedica nekog dužeg trenda ili specifičnih okolnosti koje su izvirale iz pandemijske 2020. godine. Međutim, ako uparimo relativno nizak udio uvjerenih demokrata s niskim povjerenjem u institucije, niskom izbornom participacijom i niskim političkim znanjem, dolazimo do toga da će i afektivna i praktična podrška demokraciji rasti tek kada se građane značajnije politički obrazuje i stvori bolji temelj za institucionalno povjerenje. Za preokret takvih trendova trebat će vrijeme, pa možda i smjena generacija.

Ovim se istraživanjem ne podupire teza da izloženost građana demokratskoj politici s vremenom dovodi do postupnog pretvaranja makar jednog dijela "autokrata" u "demokrate". Nije iznenađenje da Hrvatska nije dokaz progresije u razvoju demokracije, ali je u analitičkom smislu važno promatrati rezultate iz 2020. godine, gdje fragilnost demokracije postaje "posebno zabrinjavajuća" – zašto?

Zato što možemo govoriti o demokratskoj stagnaciji. Tek na temelju rezultata iduće ankete, koja će biti provedena ove godine, moći ćemo doista vrednovati 2020. kao godinu u kojoj smo zabilježili pad rasta demokratski orijentiranih građana. Bez obzira na općenito nizak udio demokrata, iz ovih podataka nije moguće izvesti zaključak da je demokracija kao takva u opasnosti u Hrvatskoj, odnosno da prijeti ikakav hipotetski demokratski slom.

Istovremeno supostoje naočigled suprotstavljene stvari – nisko povjerenje u stranke i razgranato članstvo u strankama, kao i visoka percepcija političke korupcije, uz dugovječnost HDZ-a usprkos korupcijskim aferama. Namjera nam je istražiti ovo cinično ponašanje

Otkako se od 1999. godine mjeri normativna potpora demokraciji, svjedočimo kombinaciji pozitivnih i negativnih trendova. Razlika biračkih opredjeljenja kao demokrata i autokrata se od 1999. do 2020. drastično smanjila, po čemu je upadljiv pad normativnih demokrata i rast autoritarnih tipova birača. U mjerenju praktične potpore demokraciji vidi se da zadovoljstvo funkcioniranjem demokracije raste, dok istovremeno raste i nezadovoljstvo stanjem demokracije (od 47 do 58 posto). Jesu li ovi nalazi komplementarni, iako na prvi pogled tako ne izgledaju?

Razlika između demokrata i autokrata se doista smanjila kada uspoređujemo krajnje godine u nizu, 1999. i 2020. te je za posljednju godinu mjerenja iznosila manje od deset posto (u korist demokrata). Međutim, taj odnos je i oscilirao kroz godine, tako da je još 2018. (jedina međuizborna anketa u našem istraživanju) dosezao pristojnih 21 posto. Treba naglasiti da nezadovoljni autokrati još od 2015. godine čine četvrtinu ispitanika, ali i da je nezadovoljnih demokrata ipak nešto više, osim 2015. godine. Najviše je nezadovoljnih demokrata bilo u anketi 1999., dakle pred kritične izbore 2000. godine. Hrvatska se ovdje ponovno uklapa u europske trendove i nije moguće izvući zaključak da je potpora demokraciji ukupno gledano ugrožena. Što se stranačke identifikacije tiče, ona nije izravno povezana s ovime. Znamo, međutim, da je stranačka identifikacija pala u posljednja dva desetljeća i da samo HDZ ima i velik opseg i velik učinak stranačke identifikacije. Znamo i da postoji vrlo slaba veza između toga je li ispitanik zadovoljni demokrat, kritični demokrat, zadovoljni autokrat ili kritični autokrat, i vjerojatnosti glasovanja odnosno izbornog apstiniranja.

Ideološka samoidentifikacija birača na ljestvici lijevo-desno ispada relativno stabilna kroz vrijeme: ima li onda upadljivih razlika među generacijama socijaliziranim u različitim političkim kontekstima? O čemu nam govori taj uvid?

Ideološku samoidentifikaciju obično mjerimo na dva načina – samosmještanjem ispitanika na skali lijevo desno, pri čemu 0 ili 1 (u našim anketama 1) označava krajnje lijevu poziciju, a 10 krajnje desnu poziciju, te pitanjem o konkretnom svjetonazoru s kojim se osoba najviše poistovjećuje. Ova dva nalaza su komplementarna, tako da će ispitanici u našoj anketi, koji su rekli da su socijaldemokrati, istovremeno sebe obično smjestiti na vrijednosti 3 i 4 na ljestvici lijevo-desno. Međutim, na makrorazini, bilo na razini cijeloga uzorka ili na razini pojedinih generacija, nema nekih značajnih pomaka jer će se većina biračkog tijela grupirati u ideološkom centru. Neodlučni birači i izborni apstinenti obično se samosvrstavaju na centru. Ipak, vidljiv je jedan zanimljiv trenutak. Za izbore 2015. godine zabilježili smo jasan pomak biračkog tijela udesno. Intergeneracijske razlike, koje izviru iz različitih socijalizacijskih razdoblja, vidljive su pak kod identifikacije birača s konkretnim svjetonazorima.

Višeslav Raos (Foto: Sandro Lendler)

Analize identifikacije birača sa svjetonazorima pokazuju međugeneracijske razlike. Primjerice, možda iznenađuje da najmlađa, "europska" generacija (koja ima najmanju izbornu participaciju) pokazuje viši stupanj identifikacije s demokršćanstvom nego sa socijaldemokracijom?

Socijaldemokracija općenito prolazi kroz krizu biračke podrške u cijeloj Europi. Kada gledamo sve naraštaje obuhvaćene longitudinalnom analizom u zborniku, vidimo da su demokršćanstvo, socijaldemokracija i liberalizam uvijek tri svjetonazora s kojima se identificira najveći dio ispitanika, samo se mijenjaju omjeri. Demokršćanstvo je uvijek na prvom mjestu, a kod novijih generacija raste udio liberala, a pada udio socijaldemokrata. Dakle, možemo govoriti da je europska generacija najviše sklona identifikaciji s liberalizmom, u usporedbi sa svim prethodnim generacijama. Uz to, u svakoj sljedećoj generaciji raste i udio onih koji se ne uspijevaju identificirati s ijednim svjetonazorom. Preglednosti radi, u knjizi nismo prikazali udjele identifikacije s onim svjetonazorima koji su privukli tek manji postotak ispitanika. Sukladno društvenim mijenama, u budućnosti ćemo u anketama trebati predvidjeti i nove svjetonazorske pravce, primjerice zelenu politiku.

 

Tito i Tuđman

Birači se u razdoblju od 1995. do 2018. godine u najvećoj mjeri identificiraju s HDZ-om. Nakon 1995. ta stranačka identifikacija od 56 posto pada i stabilizira se na tridesetak posto. Ali kako na percepciju ukupne dinamike utječe pojava pivotalnih stranaka, poput Mosta?

Stranačka identifikacija doživljava svoj vrhunac u kontekstu Domovinskog rata i prirodno je da opada kako se odmičemo od njega. Nove, izazivačke stranke, poput Mosta, ali i ranije Živog zida, kao i Možemo, često se obraćaju mlađim biračima, izbornim apstinentima i onima koji su se razočarali postojećim strankama. Ali vidimo da se, usprkos pojavi ovih novih stranaka, HDZ i dalje ističe izrazito razvijenom identifikacijom birača koji im ostaju privrženi, bez obzira na promjene u vodstvu ili na programskoj razini.

Hrvatska je pri dnu ljestvice po socijalnom povjerenju među europskim državama, a globalno je ispodprosječna po udjelu građana koji vjeruju vlasti. Da hrvatski građani ne vjeruju nikome, ne iznenađuje. Što vrijedi izdvojiti iz rezultata ispitivanja povjerenja građana u predstavničke institucije? Ako prihvatimo da je korupcija u Hrvatskoj inherentna kao svojevrsni lajfstajl, onda je ona i pokretač "neprekinute kauzalnosti" slabog povjerenja i općenitog zdravlja društva? To je transgeneracijski fakat, a ne samo prediktor nepovjerenja u mehanizme demokracije? Ili?

Istraživanje povjerenja bavilo se promjenama kroz vrijeme – od izbora do izbora, odnosno ankete do ankete – te unutar anketa dobnim razlikama, ali ne i generacijskim razlikama. Kada govorimo o niskom povjerenju u političke stranke, zasigurno se percepcija političke korupcije nameće kao glavno objašnjenje pada povjerenja u stranke. Međutim, istraživanje predstavljeno u knjizi nije se izravno bavilo fenomenom korupcije ni njegovim utjecajem na povjerenje. Posljednji izbori, kojih se ova knjiga ne dotiče, pokazali su kako protukorupcijska retorika i mobilizacija ne mogu biti dovoljni za izborni preokret. Istovremeno supostoje naočigled suprotstavljene stvari – nisko povjerenje u stranke i razgranato članstvo u strankama, kao i visoka percepcija političke korupcije, uz dugovječnost HDZ-a usprkos korupcijskim aferama. U budućoj anketi namjera nam je istražiti ovo cinično ponašanje. Ispitati jesu li birači koji kritiziraju korupciju i glasuju za glasno protukorupcijske stranke doista spremni kažnjavati (i) niske oblike korupcije u vlastitoj svakodnevici.

Od pet ponuđenih vođa – Starčević, Radić, Pavelić, Tito, Tuđman – Pavelić je svakako najniže vrednovan, no noviji naraštaji manje loše vrednuju Pavelića od naraštaja koji su socijalizirani u socijalizmu

Rezultati istraživanja mišljenja o vrednovanju Tita i Pavelića pokazuju da se iz međugeneracijske perspektive Pavelića vrednuje sve pozitivnije, a Tita sve negativnije. Pritom je vidljivo kako najveću prosječnu ocjenu Paveliću daje demokratska generacija, iako on za njih ostaje najnegativnije vrednovana ličnost: o čemu nam to govori?

Valja, kao prvo, reći da kod najnovije generacije postoji stanoviti odmak prema prošlosti, ali i manjak znanja o dugoj i teškoj nedemokratskoj prošlosti, tako da ne trebaju čuditi ni poneke neobične kombinacije stavova. Kao drugo, valja razlikovati prosječnu ocjenu nekog povijesnog vođe od promjena u stavovima kroz vrijeme, bilo da se radi o dobnim razlikama, razlikama perioda (vremena anketiranja) ili međugeneracijskim razlikama. U tom smislu nalazi jasno pokazuju da je od pet ponuđenih vođa – Starčević, Radić, Pavelić, Tito, Tuđman – Pavelić svakako najniže vrednovan, no da noviji naraštaji manje loše vrednuju Pavelića od naraštaja koji su socijalizirani u socijalizmu. Radi li se tu o povijesnom zaboravu, povijesnom revizionizmu ili pak posljedici paralelne kulture sjećanja – kolokvijalno rečeno, "Bleiburg protiv Jasenovca" – koja se razvila u posljednja tri desetljeća, potrebno je dodatno ispitati u budućim istraživanjima.

Kako u toj konstelaciji rezultata stoji Katolička crkva, a kako je vrednovan Tuđman: postoje li generacijske razlike u rezultatima?

Dok su stavovi prema povijesnim vođama ispitivani na temelju intergeneracijskih usporedbi, istraživanje o stupnju povjerenja nije provođeno na taj način. Institucionalno povjerenje je relativno stabilno za vojsku i policiju, a opada za medije, sindikate, ali i Katoličku crkvu. Ipak, od svih nepolitičkih institucija, uz vojsku i policiju, povjerenje u Crkvu je bilo i ostalo najviše. Za razliku od Tita, za kojeg je zabilježen stanoviti pad kroz godine, razina pozitivnog vrednovanja Tuđmana nije se bitno mijenjala tijekom vremena. Također, ne postoje generacijske razlike u vrednovanju Tuđmana, no postoje u vrednovanju Tita, pri čemu ga pozitivnije vrednuju oni naraštaji koji su stasali u vrijeme dok je on bio na vlasti.

Trenutno su HDZ i SDP poravnati brojem mandata u Europskom parlamentu, no nakon izbora 9. lipnja vjerojatno će HDZ imati pet, a SDP ostati na četiri ili pasti na tri, ovisno o tome hoće li Možemo osvojiti jedan ili dva mandata

Kako komentirate ovakav nalaz?

Ove naznake vrednovanja Tuđmana u društvu ukazuju na to da on sve manje predstavlja značajnu razdjelnicu između lijevih i desnih birača. Odnosno, ne postoji više izražena negativna percepcija na ljevici naspram pozitivne percepcije na desnici, već prevladava općenito, relativno pozitivno vrednovanje Tuđmana. Nasuprot tome, veći je kontingent ispitanika, poglavito baby boomera, koji je stasao u vrijeme Titove vlasti te je bio izložen političkoj socijalizaciji koja je uključivala i njegov kult ličnosti. Tijekom vremena se taj kontingent građana smanjuje, pa dolazi do (relativnog) pada pozitivne percepcije Josipa Broza.

Koji vam se aspekti ovog istraživanja čine najznačajnijima za sljedeća istraživanja? Na mnogim mjestima u zborniku jasno se upućuje na neophodnost buduće analitike: u kojem smjeru i smislu?

Istaknuo bih šest smjerova budućih istraživanja. U idućoj fakultetskoj anketi nastavit ćemo sa svim glavnim temama kojima smo se na Fakultetu bavili i koje su i obrađene u ovoj knjizi, kao što su političko povjerenje, znanje, identifikacija, participacija i slično. Nadalje, nekoliko je poglavlja u knjizi primijenilo analitički okvir proučavanja razlika utemeljenih na dobi, razdoblju i generaciji te je to nešto što valja i dalje razvijati. Pored toga, temu socijalne (etničke) distance treba razviti i proširiti novim pitanjima kako bi se zahvatilo nekoliko različitih fenomena. Jedan vezan uz odnos većinske i manjinskih etničkih zajednica u Hrvatskoj, drugi vezan uz odnos hrvatskog društva prema stranim radnicima koji dolaze mahom iz Južne i Istočne Azije, a treći vezan uz pitanje neregularnih migracija koje uvelike dolaze iz Subsaharske Afrike, s Bliskog i Srednjeg istoka, pri čemu je Hrvatska ponajviše usputna postaja na putu prema zapadnim članicama EU-a. Kada smo kod Europske unije, u budućnosti će trebati više prostora posvetiti stavovima građana o funkcioniranju Unije, njenom širenju i opsegu njenih ovlasti. Naposljetku ostaju još dva izrazito važna pitanja: ono o klimatskim promjenama i s njima povezanim političkim, društvenim i ekonomskim prijeporima, a drugo je analiza socioekonomske podloge biračkog ponašanja. Naime, kako je politološka zajednica u Hrvatskoj rano primijetila da se glavnina stranačkog natjecanja odvija uzduž kulturološke osi – odnos prema povijesnim razdobljima i događajima, odnos prema religiji – pomalo je zanemareno istraživanje ekonomskih temelja političkog ponašanja.

 

Umor od superizborne godine

Europski izbori tradicionalno, u europskim okvirima, bilježe slabu izlaznost. Hoće li izbori za EU parlament birači vrednovati isključivo na temelju rezultata nedavnih domaćih izbora?

Izlaznost je u Hrvatskoj niska i po tome se uklapa u opći trend novijih članica EU-a, ali i u trend niske izlaznosti na svim izborima u našoj zemlji. Međutim, možemo govoriti o blagom porastu, tako da se nije nerealno nadati da će barem trećina odraslih građana izaći na birališta. Izbore za Europski parlament obično smatramo drugorazrednim izborima, ni stranke ni birači ih ne doživljavaju jednako važnima kao one nacionalne. Često ih se koristi kako bi se "kaznilo" vladu, građani imaju sklonost podržati ekstremnije opcije nego što bi to inače činili. No ove je godine razmak između parlamentarnih i europskih izbora u Hrvatskoj premalen da bi doista došlo do ovog efekta. Stranke, a posebice birači, već su pomalo umorni od ove superizborne godine što, dakako, ide na ruku onim političkim opcijama koje su već zastupljene u Europskom parlamentu i koje imaju razvijenu stranačku infrastrukturu na terenu. Naime, budući da se bira samo 12 zastupnika na razini cijele zemlje, potrebno je osigurati osjetno više od pet posto podrške na nacionalnoj razini da bi se bilo sigurno u osvajanje mandata.

Kakva su vaša predviđanja uoči ovih izbora? Koje će stranke/političke opcije po vašem mišljenju profitirati, a koje neće?

Prema dostupnim podacima, ne možemo reći da će popularnost stranaka na europskim izborima značajnije odstupati od njihovog poretka na parlamentarnim izborima. Trenutno su HDZ i SDP poravnati brojem mandata u Europskom parlamentu, no nakon izbora 9. lipnja vjerojatno će HDZ imati pet, a SDP ostati na četiri ili pasti na tri, ovisno o tome hoće li Možemo osvojiti jedan ili dva mandata. Domovinski pokret osvaja jedan mandat i ako pretpostavimo da će on ići Bartulici, možda će on na kraju sjediti u ECR-u, a ne u krajnje desnom ID-u. Most bi trebao prijeći prag, premda je bitno oslabljen na ovim izborima zbog razlaza sa Selak-Raspudićima. Pomalo neobična koalicija regionalističkih stranaka (IDS, Posavec) sa Socijaldemokratima, ali i SDSS-om, kao svojevrsni nastavak Amsterdamske koalicije – ali i potencijalno rezervni koalicijski kadar za Plenkovićevu vladu nakon lokalnih izbora iduće godine, rekli bi neki – ima manje šanse od Mosta za mandat. No možda Valter Flego ipak uspije zadržati mandat. Kako se čini, u idućem će sazivu EP-a iz Hrvatske sjediti vjerojatno pet različitih stranaka.