Do prije pet-šest godina svaki treći građanin Srbije, odnosno oko 2,7 milijuna stanovnika, živio je na adresama koje nisu imale imena ulica i kućne brojeve. Još uvijek aktualna premijerka Ana Brnabić kao bivša ministrica državne uprave i lokalne samouprave, nakon pilot-projekta u Loznici, koji je realiziran u suradnji sa švicarskom vladom, inicirala je uspostavljanje digitalnog "adresnog kataloga" u kojem bi svi građani Srbije konačno dobili adrese s nazivima ulica i kućnim brojevima i bili uredno evidentirani na adresama na kojima stalno žive ili privremeno borave. Već samo prebacivanje s papirnatog u digitalnu verziju adresnog registra podrazumijevalo je greške i propuste koje će se naknadno morati popravljati, a kako je pritom trebalo i tromilijunskom broju građana dodijeliti i nove nazive ulica i kućne brojeve, rizik grešaka bio je puno veći. Na taj ogroman posao državne uprave i lokalne samouprave nadovezivalo se i policijsko ažuriranje prebivališta i boravišta građana, a zatim i njihovo uvrštavanje u popise birača.
Kako su Srbiju čitavo desetljeće na kraju prošlog stoljeća preplavljivale i stotine tisuća izbjeglica iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine i s Kosova od kojih su mnogi dobili državljanstvo, a još više njih prijavljivalo boravak i prebivalište u Srbiji te su automatizmom upisivani u popise birača, tko god tvrdi da u njima ima velik broj nepropisno upisanih birača zapravo igra na sigurnu kartu jer proces uspostavljanja digitalnog adresnog kataloga i usklađivanje svih drugih kataloga građana nije ni u teoriji mogao proći bez brojnih propusta i grešaka.
Sve do održavanja nedavnih prosinačkih izvanrednih parlamentarnih, pokrajinskih i beogradskih izbora svi propusti, pa i oni koji su učinjeni pri upisivanju prebivališta i boravišta građana te njihovom upisivanju u biračke popise, rutinski su ispravljani ako su otkriveni i nitko zbog toga nije dizao galamu, iako se od raspada Jugoslavije u svim njezinim bivšim dijelovima godinama politički manipuliralo s državljanstvom, prebivalištima i boravištima stanovnika.
I kad se činilo da se tridesetak godina nakon raspada Jugoslavije okončalo poigravanje s ljudskim životima zbog političkog manipuliranja knjigama državljanstva, prebivalištima i boravištima stanovnika, a onda i popisima birača i izbornim pravima, dio srpske opozicije i nevladanih organizacija gromoglasno je optužilo vlast Vučićevih naprednjaka da su drastično pokrali izvanredne prosinačke izbore, pogotovo beogradske, manipulirajući desecima tisuća birača nezakonitim upisivanjem njihovih prebivališta tamo gdje stvarno ne žive kako bi svojim biračima omogućili sudjelovanje na izborima i tamo gdje na to nisu imali pravo.
Optužbe je još prije izbora zakotrljala nevladina organizacija CRTA (Centar za istraživanje, transparentnost i odgovornost) tvrdeći da se Vučićev režim manipulirajući prebivalištima birača i biračkim popisima pripremio za izbornu krađu organiziranom migracijom fantomskih birača, kako onih iz susjednih zemalja i s Kosova, tako i onih iz unutrašnjosti kojima će omogućiti glasanje na izborima u Beogradu. Sve što joj se učinilo sumnjivo s upisanim prebivalištima građana, u CRTA-i su povezali s biračkim popisima i namjerom vlasti da uz pomoć fantomskih birača pobjedi na izborima. CRTA-ini analitičari nijednom riječju ne spominju mogućnost da su građani posegnuli za nepropisnim prijavljivanjem prebivališta i zbog drugih razloga, a ne samo zbog sudjelovanja na izborima.
Srpski državljani s dvojnim državljanstvom, primjerice, sve do početka ovog stoljeća prijavljivali su prebivalište u Srbiji kako bi izbjegli vađenje viza i prijavljivanje policiji pri svakom ulasku i izlasku iz Srbije. Prijavljivanjem prebivališta na adresama na kojima su oni ili njihova rodbina i prijatelji imali nekretnine u vlasništvu stjecali su pravo na dobivanje osobnih dokumenta, otvaranje bankovnih računa u Srbiji pa sve do prava na besplatne dionice pojedinih državnih poduzeća i nedavne državne pomoći od sto eura u vrijeme korone. Među Srbima s Kosova motiv za prijavljivanje prebivališta u Beogradu i drugdje po Srbiji još uvijek je jak razlog i sindrom "predbjeglica", koji je sociolog Milan Mesić registrirao anketirajući protjerane Hrvate iz Vukovara nakon njegove okupacije.
Prognani Vukovarci inzistirali su na kategorizaciji "predbjeglice", "izbjeglica" i "prognanici" jer su "predbjeglice" po njima bili uglavnom imućniji sugrađani koji su i prije prvog pucnja kupovali nova "prebivališta" izvan Vukovara, "izbjeglice" su bili oni koji su iz Vukovara pobjegli za vrijeme oružanih sukoba, a "prognanici" su pretrpjeli sve posljedice rata da bi iz svog grada bili silom protjerani zbog nacionalne pripadnosti, ako su pritom imali sreću da ne budu ubijeni. Među Srbima na Kosovu i danas svi oni koji to mogu itekako imaju razloga pripremiti se da budu "predbjeglice" kako bi izbjegli sudbinu "prognanika", pa i tako da osiguraju prebivalište u Srbiji gdje ga po zakonu ne bi mogli imati. Glasanje na izborima u Srbiji i njezinim gradovima samo je nusprodukt koji mogu, ali i ne moraju konzumirati. No potencijalne kosovske "predbjeglice" i u rezoluciji Europskog parlamenta redom su uvrštene među "izborne kradljivce".
CRTA-ino svođenje nepropisnog prebivališta samo na fantomske birače stoga je politička manipulacija slična onima koje su se događale u procesima raspada Jugoslavije. Njezine tvrdnje da su nekoliko desetaka tisuća birača organizirano dovezeni iz BiH, Hrvatske i s Kosova da bi u Beogradu glasali za Vučićeve naprednjake temelje se uglavnom na "analizi neobičnih imena" i papirnatim sumnjama o devedesetak tisuća nepropisno upisanih i izbrisanih birača u biračke popise, nisu ni približno potkrijepljene konkretnim dokazima nego tek s nekoliko primjera iz dva uzorka biračkih mjesta na kojima je CRTA promatrala izbore u vrijeme njihovog održavanja. Dosad nitko, barem ne javno, nije analizirao CRTA-ine izvještaje i metode kojima su sačinjeni, a nakon što ih je opozicijska koalicija "Srbija protiv nasilja" grčevito prihvatila kao svoje i uspjela prenijeti u Europski parlament i njegovu rezoluciju, oni su postali gotovo neupitan dokaz na temelju kojeg se od Europske komisije traži međunarodna istraga o krađi na srpskim izborima.
Fantomskih birača u Srbiji navodno nije bilo, dok je u njoj svaki treći stanovnik prebivao na adresama bez imena ulica i kućnih brojeva, a CRTA, srpska opozicija i većina europarlamentaraca navodno su ih otkrili tek sada kada su srpske vlasti uspostavile digitalni adresni katalog koji im je poslužio kao krunski dokaz za navodno drastičnu izbornu krađu, iako od njih nitko nije na biračkim mjestima vidio i na djelu uhvatio barem jednog "fantomskog birača". Fantomskim biračima su pritom proglašeni svi oni koji imaju prijavljeno prebivalište, a osnovano se sumnja da u njemu stalno ne žive, pa im se zbog toga kategorički odriče izborno pravo. Nevažno je što kao vlasnici nekretnina uredno plaćaju porez na nekretnine, sve režijske i komunalne troškove i što su u krajnju ruku zainteresirani za vrijednost svojih nekretnina koja ovisi i o infrastrukturnom okruženju koje kreiraju izabrani predstavnici vlasti. Ako su se kojim slučajem odlučili glasati na prosinačkim izborima, sada ih je, međutim, i Europski parlament osudio kao sudionike u izbornoj pljački Vučićevih naprednjaka, iako su barem neki među njima glasali i za Đilasovu opozicijsku koaliciju.
