Pasivni krajevi: zaleđa, zagore, vlaške provincije, ta "malena mjesta srca moga", česti su prostori ovdašnje književnosti, a dinarski mentalitet, siromaštvo i patrijarhat uobičajeni toposi koji ih prate. Čitali smo, slušali i gledali mnogo puta o takvom surom životu, nesrećama junaka koji odlaze iz tih zabiti ili se u njih vraćaju, i njihovu prilagođavanju gradskim staništima. Od Dinka Šimunovića do Ante Tomića, od Mirka Kovača do Živka Nikolića (da, uglavnom su to muškarci!) stvoreni su u prozi i na filmu brojni obrasci i metafore, ali i brojni stereotipovi o Vlajlandu, pa se slika prostora sama od sebe teško dosad emancipirala.

U takvu kontekstu nabijenom demonskim i karikaturalnim klišejima o zemlji i narodu, roman-prvijenac Marije Andrijašević "Zemlja bez sutona" djeluje kao dragocjenost. Iako nije sasvim izbrušen, on na inovativan i autentičan način prikazuje trajnu napetost između grada i zaleđa, pojedinke i obitelji, osobnih izbora i danosti sredine. Roman je pisan u prvom licu i iz perspektive mlade žene okružene muškim svijetom (otac, djed, rodbina) – junakinje Glorije, botaničarke i skupljačice sjemenki, dakle žene koja zanimanjem i habitusom također predstavlja novost u tipologiji ženskih karaktera domaće književnosti. Glorijin povratak u rodni kraj (Split i imaginarno selo Vrj u cetinskom kraju) okidač je za brojne reminiscencije na djetinjstvo i odrastanje, sreće i traume, pa se roman odvija u skokovima iz prošlog u sadašnje vrijeme i ciklički uvezanim epizodama s više klimaksa. Pojedinačno iskustvo tu zrcali društvenu atmosferu i socijalne interakcije; roman je tako i hommage životu vlaških doseljenika u Split, radničkih obitelji u siromaškim naseljima i ljudi koji vikendima odlaze na selo obrađivati zemlju, njeguju stare solidarne odnose, ali doživljavaju mnoge nepravde zbog rigidnih običaja (npr. u podjeli zemlje). U fokusu su i obiteljski rascjepi i emotivni lomovi proizašli iz grubosti i zazora od bliskosti koji se prenose generacijama kao recepti za preživljavanje u stranom svijetu.

No, najvažniji, inovativno artikuliran, značenjski sloj romana govori o zemlji i potrebi da se živi u ravnoteži s prirodom. Udaljeno je to sasvim od ovdašnjeg (muškog) sentimentalnog ognjištarstva, pripovjedačkog konzervativizma i mitizacije ruralnih vrijednosti. Riječ je o književnosti koja se nadahnjuje suvremenim aktivističkim uvidima o devastaciji prostora, eksploataciji prirode i nužnosti da se iznova povežemo sa živim svijetom. Takva književnost u nas je još rijetka – istina, motivi stabala, zemlje, sjemenja prisutni su u nekim suvremenim djelima (poeziji Ane Brnardić, romanu Kristine Gavran, prozi Ede Popovića), no ovdje su oni dominantni i osviješteni, pa se "Zemlja bez sutona" može čitati i kao jedno od pionirskih djela tzv. ekološke književnosti, tj. u svjetskom kontekstu aktualnog žanra cli-fija (climate fiction).

Autentičnost romana najjasnije se pokazuje u njegovu iskazu: ritmičnosti i začudnosti stilskih odabira, dijalektu, naglašenoj poetizaciji (Andrijašević je nagrađivana pjesnikinja), tj. u mikrostrukturi, u sjemenkama iz kojih izrasta naracija. Emotivnost i liričnost izmjenjuju se s humorom i oporošću, donekle slično kao u prozi Olje Savičević Ivančević. Ipak, iznimni stilski naboj romana ponegdje kao da se otima kontroli pa pjesnička bujnost zaguši naraciju i bez potrebe uspori čitanje. Stablo romana bolje bi se vidjelo da se tu i tamo odrezalo viškove lirskih izboja, prorijedilo krošnju i prepoznalo snagu minimalizma. Također, ponegdje se osjeća višak deskripcije i manjak akcije; višak antropologije i manjak pripovijedanja. Sve su to posljedice, čini mi se, želje da se previše toga unese u jedan roman. Unatoč povremenim poetičkim grbama, "Zemlja bez sutona" od prve do posljednje rečenice teče u prepoznatljivom glasu i jedinstvenom pripovjednom timbru. Pouzdan je to znak autoričine predanosti pisanju ovoga teksta, kao i vrlo dobre književne kvalitete, a to bi – da se slava mjeri po pravdi: aršinom literarnosti, a ne marketinškom agresijom – zaslužilo i vrlo dobru recepciju romana.