Za "Adio kauboju" dobili ste prestižnu francusku književnu nagradu za najbolji prvi roman u prijevodu na francuski jezik. Po čemu se za vas kao nagrađivanu autoricu ovo priznanje ističe od ostalih?
Prijevodi su mi uvijek bili važniji od nagrada, jer naprosto jesu važniji, šire krug čitatelja, omogućavaju da književnost koju stvaramo bude dio tog bajnog korpusa evropske književnosti koji nas je odgojio čitateljski, a međunarodna nagrada je, eto, znak prepoznavanja, mogućnost da se knjiga ne utopi u moru drugih prevedenih. Ne znam što će se događati dalje, ali znam da ću i dalje pisati, nadam da neću previše ovisiti o ovom našem književnom polju koje je sklono neknjiževnim isključivanjima vrijednih ljudi, vjerujem da će me i dalje netko čitati i prevoditi, a one ozbiljne nagrade ako dođu, dobrodošle.
Kazali ste da zasluge za nagradu jednim dijelom idu i vašoj prevoditeljici Chloé Billon. Kako je bilo surađivati s izvornom govornicom francuskog jezika?
Zasluge su sasvim njene, jer bez dobrog prijevoda knjiga je izgubljena. Sve prevoditeljice mojih knjiga izvorne su govornice, surađivala sam s desecima njih i s mnogima se sprijateljila. Netko tko te prevodi zna što je ispod teksta, zna porijeklo svake tvoje riječi. To nisu obične čitateljice, one rekreiraju naš tekst, oživljavaju ga u nekom sasvim novom kontekstu, one su naši glasovi na jezicima svijeta. Chloé je, eto, francuski. Gotovo u pravilu radi se o osobama široke kulture i duha koje su naučile jezik zbog zaljubljenosti u ovaj ne pretjerano popularan dio svijeta, a zatim i u ovdašnju književnost, dakle boljih ambasadora nemamo.
Kakve efekte ovog priznanja očekujete, s obzirom na golemu francusku književnu scenu? Tamošnji mediji su pisali da je vaš roman književni događaj godine.
Jedan francuski kritičar je to napisao, da. Istina, ti "slogani" izvučeni iz konteksta uvijek zvuče pretjerano, ali hvala mu. Zbilja nam fali ta sposobnost bezrezervnog divljenja, i sama se često tako oduševim nekom knjigom, to je najnormalnija stvar, kao i da se knjiga nekome ne svidi, jer nema ukusa (šalim se). Voljela bih da ljudi ondje pročitaju knjigu, to je neobičan osjećaj, kad zamislim da netko to što sam pisala čita u Parizu, na Kanarima ili u Švedskoj i Bugarskoj, ali to se stalno događa. Tako se događaju pobratimstva među čitateljima, prelijepa stvar kao sve ono što spaja, pogotovo u današnjoj izoliranosti. Nikad nisam pisala za najširu publiku, ali prilično tvrdoglavo vjerujem da moramo pisati najbolje što u tom trenutku možemo, sa sviješću o drugima, i da će to što stvorimo doći do svojih čitatelja, nikad do svih, ali uvijek do pravih.
Pored pisanja o nagradi, ovih dana nailazimo i na informaciju da ste iz Splita došli živjeti u Zagreb. To je očito važna vijest kad ste vi u pitanju?
Da, ha-ha, stječe se dojam da sam se preselila na Mars, a ne u Zagreb – što je još luđe, i meni se tako nekad čini. Mislim da se to dogodilo zato što su moje knjige vezane uz Split i Dalmaciju, ali s druge strane nije ih bilo baš puno briga za mene i moj rad dok sam živjela dolje, nekima je i smetalo što pišem ovako kako pišem. Onda ideš ondje gdje te žele, gdje na kraju krajeva imaš što i s kim raditi. Mislim da je to prirodan proces, da je zapravo neobično to što sam tako dugo i uporno ostajala u rodnom gradu. U jednom trenutku se čak i činilo da će Split postati jedan od kulturnih centara Hrvatske, ali to se, nažalost, usprkos sjajnim pojedincima nije dogodilo, otpor je prevelik i opet se, kao i toliko puta do sada, vratio kampanilizmu i lakim notama. Nadam se da će me vrijeme demantirati brzo i temeljito.
