U bibliografiji Olje Savičević Ivančević, sada već prilično opsežnoj, otpočetka se u relativno pravilnom ritmu izmjenjuju pjesničke i prozne knjige. Tako je, nakon uspjelog romana ‘Pjevač u noći’ – ne računajući nekoliko u međuvremenu objavljenih slikovnica – na red došla zbirka zavodljivog, istovremeno otvorenog i tajanstvenog naslova ‘Divlje i tvoje’. U posljednje tri pjesničke knjige, uključujući heteronimni ‘Puzzlerojc’, autorica je skrojila specifični ‘podžanr’ – prepoznatljivi, uglavnom kraći prozni fragment koji integrira lirsku refleksiju, konfesionalne vedute i obiteljsku genealogiju – kojim je baratala veoma suvereno, što je rezultiralo i time da se spomenute knjige čitaju kao svojevrsna labavo uvezana trilogija. Sada je prvi put, stavimo li u zagrade rane, tinejdžerske pjesme, pred nama svezak dosljedno ispisan stihom.
Četrdeset pet pjesama doneseno je u jednom bloku, izvedbeno ujednačeno (kratak stih, selektivno korištenje interpunkcije, veliko slovo na početku retka) te naslovljeno redom upečatljivim, često tezičnim naslovima. Motivski se autorica kreće manje-više u prethodno zacrtanim koordinatama, razvijajući dalje, istražujući i nadopisujući vlastite kućne teme – pogotovo od ‘Kućnih pravila’ naovamo. Potonje je, ugrubo, moguće razložiti na nekoliko jezgri. Prva i temeljna ona je eksplicite ispisana ili između redaka provučena himna svojim neposredno prošlima kao i onima koji su još uvijek tu; tihi, svake pompe lišeni spomenik koji protagonistica podiže onim izmorenim, snažnim ženama i brkatim, šutljivim muškarcima koji nam prethode i njihovom vremenu, koje nam sve brže izmiče. Ono je potopljeno u sepiju, ali ona nije pjesnički pasatistička. Paradigmatski se sažima u dužoj pjesmi ‘Pošten posao’. Lik oca predstavlja središnju, vidljivu ili nevidljivu os ovih pjesama, primjerice u tekstu ‘Kuhanje graha’, a prijelaz s oca na vlastitog sina izveden je posebno dirljivo.
Blisko je uvezan niz odrastanja lirske junakinje i reci posvećeni izgubljenim ratnim godinama, kao i ljudima koji su ih učinili takvim. Pjesmama poput ‘Perunike’ ili ‘Beskrajno ljeto’ defiliraju male mržnje, obijesni susjedi, spržena predgrađa, izbjeglice i nešto velike smrti. Njima izravno kontriraju eksplicitne ljubavne pjesme, bez obzira na to bila ta ljubav svedena na neko apstraktno ili konkretno dvoje (‘Ljubavnici, kao i obično’), rasuta kroz preverovsku baladu (‘Ljubavi nema u velikom gradu’) ili antropomorfizirana u šarmantnoj paraboli (‘LJ’). Zbirka nosi i jasan feministički naboj. Mimo strateški odlično postavljenih žalaca poput ‘Ne čitaš žene’, usmjerene na književni patrijarhat, izbija njen feminizam mahom odozdo, ponekad od tamo gdje ga na prvi pogled ne očekujemo. Raste iz tradicije snažnih žena iz pozadine koje pokreću vidljivi svijet, ali i onih brkatih muškaraca, koji odbijaju igrati uobičajenu ulogu: izrabljivačka se shema načinje iznutra, njezinim vlastitim sredstvima. Feminizam ove knjige ipak je prije svega u djeci; jednako u sinovima i kćerima, posvete i poslanice kojima predstavljaju još jedan jasno uokviren motivski niz.
Izravnost, jednostavnost te taksativna struktura izlaganja koje dominiraju sveskom rezultiraju dvojakim učinkom. S jedne strane postignuta je komunikativnost i prijemčivost izraza, te uspješno posredovan vibrantni, opipljivi vitalizam koji se probija i kroz pjesme koje ga naizgled uopće ne obećavaju. S druge može se steći dojam svojevrsne infantilizacije, pretjeranog otvaranja karata čitatelju; iznošenje pjesme pred njega na pladnju, bez da osjeti da mu pružaju ikakav otpor, čime mu se na neki način oduzima onaj čitateljski užitak u otključavanju. Autorici je bez sumnje (ujedno vjerujem i bez kalkulacije) uspjelo poeziju pretvoriti u kanal kojim će njezina nježna i snažna vizija svijeta stići do kruga čitatelja koji je danas kod nas teško zamisliv, no ponekad nauštrb samih pjesničkih postupaka, onog za pjesništvo specifičnog, pa i same metafore. Primjerice pjesmi ‘Dvadeset i drugo stoljeće’ mogao bi ovaj čitatelj, slažući se s njezinim duhom, elanom i političkom oštricom, potpisati bezmalo svaki redak, ali njezin pjesnički način mu izmiče.
Ove će pjesme svakako imati svoju publiku i dobro je, gotovo nužno da je imaju, a neki njihovi reci i naslovi mogli bi prerasti u one tihe no ipak glasne pjesničke refrene, moguće mantre i lozinke sitnoga ali čvrstog otpora. Nizu vrlo dobrih pjesama (poput ‘Vijek’, ‘Mlada pjesnikinja odgovara na pitanje odakle crpi inspiraciju’, ‘Dječak spava’, ‘Pohvala žarkom trenutku’ i drugih) unatoč, nižepotpisani se čitatelj ipak priklanja dosadašnjim autoričinim – pjesničkim kao i proznim – knjigama.
