Splitska književnica Marija Andrijašević ime je koje dobro poznaju oni koji prate hrvatsku i regionalnu pjesničku produkciju. Premda je iza nje tek jedna knjiga poezije, "Davide, svašta su mi radili" iz 2007. godine, na književnu se scenu jesenas vratila ambicioznim romanom "Zemlja bez sutona", objavljenim u nakladi zagrebačke Frakture.
"Zemlja bez sutona" vaša je prva prozna knjiga, a objavili ste je 15 godina nakon uspješnog pjesničkog debija s knjigom "Davide, svašta su mi radili" za koju ste svojevremeno dobili i nagradu Goran za mlade pjesnike. Kako se nosite s teretom očekivanja književne javnosti i čitatelja koji stoje pred vama?
Dobro. Nije me strah ni književne javnosti ni čitatelja, zapravo im se veselim. Nedostajalo mi je biti u komunikaciji s oboma nakon što sam gotovo pet godina provela zatvorena u raznim sobama kako bih napisala "Zemlju bez sutona", a prije toga pet-šest godina na Filozofskom fakultetu na studiju. Pa se dogodilo još i par godina za koje ne znam kamo su otišle, i eto zbroj od nekih 15 godina koje se meni ponekad čine kao dvije sve skupa, a ponekad kao vječnost. Naravno, dok sam pisala roman borila sam s raznim teretima, ali najviše osobnima i egzistencijalnima, nimalo literarnima. No kolege pisci znali bi me pitati "Ide li to?", "Hoće li skoro?", pa sam nekako kroz razgovore s njima shvatila da ih dosta muči problem stalne i kontinuirane proizvodnje i da pate od straha da će ih čitatelj zaboraviti, da će tako postati nevidljivi i kulturnom sektoru koji je, i takav kakav je, izvor zarade. Čitatelj, ako išta, ima jako dobro pamćenje i zna ako mu je pisac nešto dao. A što se zarade tiče, iz osobnog iskustva znam da su u potpunosti u pravu. No zadala sam si i bez toga neki standard kod pisanja ispod kojeg nisam ni znala ni mogla ići, on me malo i usporio, ali učinio zadovoljnom samim romanom, tj. radom uloženim u njega. Naučio me kako ponovno pisati, kako biti književnica. Pišući sam često razmišljala i o kolegicama vršnjakinjama koje su u isto vrijeme kao i ja objavile jednu knjigu i nije ih bilo godinama ili ih još uvijek nema. Kao i o spisateljicama koje su napisale jednu knjigu pa im je do druge trebao niz godina, ali i razlozima koji su doveli do toga.
Sve su nas zalevatili
Glorija Suton je mlada žena čije su djetinjstvo i mladost obilježila tri muškarca: dvojica koji su je odgojili, otac i djed, ali i prijatelj Jadran. Vaša junakinja živi okružena snažnim muškim figurama. Zašto ste fokus romana tako snažno usmjerili u pravcu života muškaraca u Dalmaciji?
Mislim da njih trojica nisu snažne muške figure, ali jesu dominantne. Svaki od njih trojice pogođen je nekim svojim nizom nedaća. No intrigirala me spona koja ih sve, i muške i ženske likove, povezuje i koja uvijek radi, čak i kad se ne pokazuje, a to je patrijarhat, u ovom slučaju šutljivi patrijarhat. On ih prati u stopu, reproduciraju ga drugi za njih, oni za sebe, za svoje potomke i ljude oko sebe. Tako da mi se čini, barem s ove strane, da je fokus zapravo na Gloriji koja se svemu tome odupire kroz nekonvencionalan pristup svijetu. Pa i na Jadranu koji traži svoj put, i na tome kako nas sve, u konačnici, ako pristanemo na šutnju kad imamo izbora, ako ne tražimo i ne zahtijevamo i ne osjećamo, ona i mentalno i fizički osakati, učini od nas poluljude.
Zanimalo me razbijanje stereotipa o Vlaju koji kroz sve nedaće prolazi s "lako ćemo" stavom, jer sam se nagledala roditelja svojih vršnjaka, pa i svojih roditelja, koji su zdravstveno i mentalno pukli pod raznim teretima
Roman "Zemlja bez sutona" posveta je težačkoj Dalmatinskoj zagori, ali i radničkom Splitu, koje prikazujete kroz odrastanje Glorije Suton. Zašto su vam te teme bile važne?
Krenulo je iz neke osobne preokupacije zemljom koju smo brat i ja naslijedili poslije očeve smrti, kojoj smo privrženi i uvjetovani njome od malih nogu, a s kojom, opet, nismo znali što ćemo, a nalazi se u Cetinskoj krajini. Jer sa zemljom nismo naslijedili samo zemlju, nego i sukobe starije od bogaoca, svađe, priče i svakakva svojatanja što je čije i kako je što stečeno. Također, intrigiralo me razbijanje stereotipa o, u raznim fikcijama prikazanom, Vlaju koji kroz sve nedaće prolazi s "lako ćemo" stavom, skoro na rubu ridikuloznosti, izuzev "Kurlana" Mirka Božića i svega što je Dinko Šimunović pisao, jer sam se nagledala roditelja svojih vršnjaka, pa i svojih roditelja, koji su zdravstveno i mentalno pukli pod raznim teretima tih dvostrukih života: onog koji su ostavili na selu i sanjare o danu povratka, i onom koji ih podsjeća da je put do toga dug i da je niz nedaća na njemu. To su, između ostalih, poslijeratno siromaštvo koje ih je dovelo u Split, život u svakakvim gradskim potleušicama, čekanje na izgradnju dvosobnih stanova u kojima ih je istovremeno živjelo po desetak, režanje jednih na druge iako su im životi bili i jesu isti, čekanje na stanarsko pravo, novi rat, otkup stanova, otkazi u raznim tvornicama zbog famozne tranzicije iz državnog u privatno vlasništvo, za život nedostatne mirovine, ratno profiterstvo, lopovluk koji je baš te ljude vratio na početne postavke, ali ovaj put istlačene, bolesne, stare i siromašne. S tim se nikad neću pomiriti, jer su nas sve zalevatili.
Priroda u puno dimenzija
Izjavili ste kako ste posljednjih godina pratili rad francuskog filozofa i antropologa Bruna Latoura. Zašto vam je on bio važan i na koji način su njegova promišljanja na polju ekologije i sociologije utjecala na korpus ideja iz kojih ste crpili nadahnuće za ovaj roman?
Mislim da sam rekla da sam pratila rad Jamesa Lovelocka, pa se onda nekako tu i Bruno Latour provukao kao referenca. Spomenula sam ga zagrebačkoj publici na promociji, da im približim kontekst i ideju koja se proteže kroz sam roman. Lovelock kaže da je Zemlja samoregulacijski organizam koji se regulira u trenucima disbalansa, pa joj tako daje i svijest, kao da je i ona živo biće, a tako se dogodio i taj živi, ali onostrani kraj romana. Latour mi je došao kod uređivanja romana ljetos, kad mi je moj nekadašnji profesor sa studija etnologije spomenuo da mu se čini da mi je junakinja laturovac ili da je barem ideja romana laturovska, što je moguće dobra referenca za čitatelje koje će možda odbiti dijalektalizam i lokalno, a pridobiti taj latentni intelektualizam i tema koja se bavi klimatskim promjenama. Svi se, je li, doslovno i figurativno, krčkamo u istom loncu. No moja junakinja Latoura ne čita, ona ima neke druge literarne preokupacije, a meni je bilo važno oblikovati ideološki svijet junaka koji nije nužno moj, ali koji će ih u romanu dalje usmjeriti, sukobiti ili pomiriti.
Glorija je uspješna biologinja i znanstvenica koja se bavi sjemenjem biljaka. Na koji ste način u procesu rada na rukopisu istraživali to područje i koliko vam je ono otprije poznato?
Prikupljanje sjemenja i njihovo očuvanje i skladištenje bilo mi je poznato onoliko koliko je i svakom djetetu koje je ljeta provodilo kod baba i dida ili teta u Dalmatinskoj zagori. Svi smo u konobama nailazili na vrećice sa sjemenkama blitve, krumpira, poma, raštike... Sjećam se da sam ih k'o dijete krala i sijala, ali nikad me ništa ne bi dočekalo. Iz tog mojeg apsolutnog netalenta ili nemaštovitosti za zemlju rodila se ideja o nekom tko stvarno zna što radi. Onda su uslijedile godine čitanja, prikupljanja tekstualnih i video-materijala, pokoji izlazak na teren, a zapravo najviše upoznavanje sa samim procesom nastanka tih banaka sjemenja i zašto se, kako i za koga to sjemenje skladišti. Također, količina kvalitetnih diplomskih i doktorskih radova Prirodoslovno-matematičkog fakulteta u Zagrebu gurala me kao malo što. Na kraju sam ostala s toliko znanja da sam ozbiljno razmišljala da upišem studij biologije, ali već sam na zacrtanom putu, pa sad polako puštam tom znanju da se raspe ili nataloži za nešto drugo.
Bavim se literarnim svijetom koji kritizira kapitalistički pristup klimatskim promjenama i njegove paradokse: moja junakinja skuplja sjemenke s ugroženih područja koje neće, kako stvari stoje, biti distribuirane njoj/nama ili onima ugroženijima od nas
Pitanja ekologije i klimatske krize ubrzano ulaze u politički mainstream i nameću se kao ključna u životu kolektiva i pojedinaca. Vaša protagonistkinja u jednom trenutku kaže: "Ovo što mi radimo, to je samo pokušaj da zauzdamo, mapiramo, pa i ona meni mrska riječ eksploatiramo. Sve smo zamrljali našim jezikom, ama baš sve, i nema u tome ničeg plemenitog. Što više stvari imenujemo, to ih manje ima. Što ih više mapiramo, to su granice uže. Za znanost, da, sve za znanost." To je prilično jetka kritika suvremene znanosti, možete li je dodatno pojasniti?
Moja junakinja tu upozorava na pisanu riječ, njenu opasnost ako je vrijeme pregazi i ako ne ide ukorak s njime, jer njena mala prijateljica Alta ne može vjerovati da je rogoz izniknuo na terenu gdje prije nije zabilježen. Kome onda treba vjerovati, svojom očima ili napisanom tekstu, mrtvom slovu na papiru? Glorija je potiče da misli svojom glavom, da uđe u boj sa zapisanim, da prati život na terenu, potiče istraživačicu u njoj, daje joj prostora za nove nalaze i da život oko sebe, posebno biljke, osjeti u više dimenzija, a ne samo onoj znanstvenoj. To, na kraju, i ide u korist znanosti. Primjer je Rachel Carson sa svojim "Tihim proljećem". No važnije mi je ono što moja junakinja kaže pri kraju, da biologija nije znanost istovjetnosti i da tekst ne može zabilježiti promjenu istom brzinom kao i ljudsko oko. Hoću reći, ja se bavim unutarnjim, literarnim svijetom koji, čini mi se, prije svega kritizira kapitalistički pristup klimatskim promjenama i njegove paradokse: moja junakinja skuplja sjemenke s ugroženih područja koje neće, kako stvari stoje, ako nam se kraj i približi, biti distribuirane njoj/nama ili onima ugroženijima od nas. S druge strane, svjesna je da su ta ugrožena područja ona koja bivaju eksploatiranima još jednom: nakon kolonijalizma opet kolonijalizam, a sve kao nije.
Mirisi Dalmacije
U romanu se inzistira na stalnim i brzim izmjenama unutarnjeg i vanjskog dijaloga, kao i na gustom poetskom stilu koji čitatelja mjestimice usporava u halapljivom čitanju. Kao da mu ne dajete mogućnost da protrči kroz tekst?
Tako je. To je bila jedna od namjera, odluka da se zadrži određena stilska razina u tekstu. To za posljedicu ima da čitatelj gleda kroz Glorijine oči, da uspori, da se odmakne od brzog fiksa, da se približi sebi, da se ne boji sebe, da se osjeti i da promotri dobro sve što je oko njega, jer će ga to, na kraju, vjerojatno i spasiti. Ili u najmanju ruku – prizemljiti.
Tekst je prepun mirisa Dalmacije: od bilja do cijelog spektra tjelesnih mirisa, mirisa gradova i mirisa prirode. Je li u pitanju način na koji i sami arhivirate vlastita sjećanja na zavičaj?
Tako arhiviram sjećanja na sve, a zavičaj u sebi živo nosim i osjećam.
Koja su književna i umjetnička djela za vas bila važna u procesu rada na ovom romanu?
Nabrojat ću samo neka imena pisaca i spisateljica: Maryse Condé, Josip Pupačić, Mark Foster, Donna Tartt, Rachel Carson, James Lovelock, Claude Lévi-Strauss... Ima tu i slikarstva, muzike, mitologije, pop-kulture, ali neka čitatelji čitaju, dekodiraju, razmišljaju je li nešto bilo namjerno ili nije, zašto i kako, i stvaraju značenja za sebe!
Koja spisateljska odluka je za vas u procesu pisanja ovog romana bila najvažnija? Postoji li spoznaja ili uvid koji su vam nakon određenih zastoja, koji često prate rad na složenijim proznim strukturama, donijeli rasterećenje i učinili put kroz tekst prohodnijim?
Baš mi je dobro sjelo ovo pitanje, prvenstveno jer smatram važnim da pisci govore i o praktičnim uvjetima rada, odnosno kako i u kojim uvjetima pišu. Najvažnija spoznaja bila mi je da promjene u tekst, bilo jezične ili strukturne, ako ih je više od jedne, treba uvoditi jednu po jednu i gledati kako tekst sjeda kad se jedna promjena dosljedno provede od početka do kraja. Tek onda uvoditi drugu. I naravno, da je bolje imati viška materijala nego manjka. A od odluka, najvažnija mi je bila ona da tekst na čitanje može ići tek u trenutku kad je on za mene završen, ali da o problemima na koje nailazim prilikom pisanja govorim ljudima koji mi mogu ukazati na rješenja i mogućnosti.
