Na ovogodišnji Zagreb Jazz Festival doveo je njegov uporni i, izgleda, nesalomivi organizator i promotor Dražen Kokanović dvije potpuno suprotne muzičke pojave – jedan kvartet, kao najatraktivnije ime festivala, i jedan duo, za koji je malo tko znao. Oba koncerta mogu se i štoviše trebaju slušati i čitati na dva načina ili nivoa. Prva razina je, što drugo, sama muzika – druga je metaforička, koja govori nešto o dva shvaćanja i koncepta sviranja i, šire, o stanju muzike danas na dva kraja svijeta. A možda čak i nešto o samoj suštini dvaju različitih, suprotstavljenih kultura.
Prvi koncert i bend najviše su se čekali: istinska "supergrupa", starim terminom za manji orkestar sastavljen redom od slavnih članova, baš kako se i sama grupa samosvjesno zakitila takvim imenom – "Jazz/Takes Super Group". Od četvorice članova, trojica su nesumnjive instrumentalističke vedete jazza i suvremene pop-muzike. Šira publika došla je ponajviše da vidi Darryla Jonesa, jasno, basista koji prošlih trideset godina svira s Rolling Stonesima – iako se, nota bene, crni detroitski svirač nikad s njima ne slika na promo fotografijama – a istini za volju, nekima od nas, važnijeg kao nekdašnjeg jazz-wunderkinda koga smo davne 1986. gledali uz Milesa u Beogradu. Druga ritmička i solistička kičma benda, bubnjar je Harvey Mason, uvaženo veteransko ime, "all-round" muzičar sa bezbroj ploča, od jazza do najpoznatijih pop-hitova i, kako bi se reklo, musician’s musician. Uz njih Bill Evans, tenor i sopran saksofonist, imenjak klasičnog jazz pijanista, s počecima također kod Milesa prije četrdeset-plus godina. I na kraju Danac Niels Lan Doky, pijanist i pokretač ovog, što bi naši narodnjaci rekli, "projekta". A da se doda još navlake za širu publiku, turneja je zamišljena da se uz poneki jazz original sviraju i – pazi sad – obrade recentnijih rokenrol klasika, u potezu od Nirvane (neprolazne fascinacije najrazličitijih muzikanata), preko grunge-ispisnika Soundgardena, do pop-hitova, s varirajućim repertoarom od koncerta do koncerta.
Kad je četvorka krenula u Zagrebu i kad smo dočekali da čujemo taj trajno željeni i ovdje deficitarni američki groove o kojem se kod muzičara u Evropi pričaju bajke, vidjelo se brzo kamo sve ide. Umjesto da, kako bi Duško Gojković rekao, "zapale" neko ozbiljno swingovanje, ovo je prije bilo "hladno paljenje". Harvey Mason, bubnjar savršenog sounda na pločama, opasni "gruver", zvučao je nezainteresirano, a bubanj mu je bio mutan, isto kao i Jonesova bas gitara. Moguće do tonca, a možda i do sale – kako god, kvarilo je. A čim su odmah potom ušli u Cobainovu "Smells Like Teen Spirit", uočio se sav problem i benda i pristupa. Između rokenrola i jazza postoji, naime, nepremostiv nesporazum od početka. Milijun puta su se – još od Ellingtona – jazzeri okušavali u "inferiornom" mlađem i svedenom žanru koji je zaludio svijet, u stilu kojem su se osjećali superiornima. To se vidjelo i ovdje, te večeri u Zagrebu. Jones, bez obzira na Stonese i, frapantno, na iskustvo Milesovog najdelikatnijeg sviranja pop-pjesama, izgleda kao da je sve to zaboravio. Obrade Nirvane i Soundgardena koje su ovom ad hoc bendu vjerojatno i harmonski nešto zanimljivije, ispale su loše, kao u nekoj zabuni svirane. Ali zašto bend promašuje i čiste pop-pjesme? Sealova "Kiss from the Rose", po sebi već na točki između intrigantne kompozicije i ljige, zvučala je u temi Evansovog sopran-saksofona kao muzika za liftove. Zašto dakle ni "ljuti rokenrol" (Bora Đ.), ni pop za narodne mase ne zvuče dobro večeras? Što ih ovakvi svjetski "kitovi" sviraju tako prazno?
Sviraju ih tako jer ih izgleda ne razumiju (?!), eto zašto, ravnodušni na jednoj dubljoj ravni, što je stari kompleks akademskih muzičara i instrumentalističkih virtuoza. Većina ovih pjesama ima relativno bazičnu formu kakvu svirači toga kalibra mogu odsvirati i hipotetički napisati dok spavaju – muzički, to jest, jer tekstove, u čemu je ključ, jazzeri fatalnom greškom ne slušaju. A opet – kakav je to đavo u tim pjesmama pa unatoč "jednostavnosti" najbolje od njih djeluju svaki put kao da su došle iz "tankog zraka", što reče Bard, kao da su nastale prvi puta i ni iz čega u svojoj zavodljivosti i šarmu? I kako to da ih baš oni, virtuozi što su pisali i svirali najkompleksnije fusion kompozicije, nikada ne bi bili u stanju napisati? Ne zbog forme, nego što ne znaju udahnuti onaj duh nečega neuhvatljivog po čemu pjesme nastaju, a svijet poslije po njima živi svakodnevno svoje živote. Iz te averzije i privlačnosti u jednom, mogu se napraviti čuda kod pametnih svirača. Kod ovih što su došli neki dan, zbog ignoriranja genija koji se nalazi u dobroj pop-pjesmi od dvije strofe i dva refrena, ispalo je jedino što je moglo ispasti – tezga, najboljim i najpreciznijim narodnjačkim izrazom.
Vidjelo se i osjetilo i nešto drugo iz toga. Kao i inače, i tu je kod članova benda bio prisutan onaj dojam bogate zemlje i individualizma koji Amerikanci uvijek ostavljaju: to su sve zdravi, sređeni, redom uredni ljudi ("Cleanliness is godliness", principom usađenim u američki život), jedinke ogromnog iskustva i neupitne radne etike. Ali u pozadini vidio se i jedan naročit zamor tu, muzički i – bojim se – općekulturni američki. Umor je to koji vlada, ko hoće da vidi, i kod jazzera i kod rock-bendova i kod pop-diva već poduže. Oni se vuku po globusu i sviraju rutinerski, profesionalno i sa svoje škole nedostižno – Masonov bubnjarski solo u Zagrebu bio je na momente čarobnjački – neki, nadigravši i svoje korijene socijalne i rasna ograničenja, u međuvremenu postavši imućni, sviraju s poštovanjem prema svojoj struci, sviraju posvuda. Kod kuće ih čeka kultura podijeljena, sluđena, splasla nekako, a njena energija koja je nekada pokretala i radovala čitav svijet diže se još samo kad usključa u unutarnjim društvenim gibanjima, u istinski neshvatljivoj nejednakosti i identitetskoj konfuziji. Naravno, to se ne odnosi na Danca u bendu – kao i EU, neutralno nasmiješenog u svojoj sigurnosti i pameti koja zna da izbjegne situaciju kad postane suviše ozbiljna, kao što i naravno zna kako se drži kasa. Tako i svira. Sve ovo zajedno žalosti iskreno ljubitelje odavde i sve se čulo u muzici odsviranoj.
Mnogo intimniji drugi koncert, a bez sumnje događaj festivala, došao je s druge strane svijeta. Kayhan Kalhor, iranski kompozitor i svirač na kamanči, perzijskim guslama, i turski sazlija Erdal Erzincan, donijeli su nešto dramatično i važno, upravo zapanjujuće. Paradoksalno, o tome koncertu što se manje kaže, to bolje – da se ne pokvari. Ili da se pokuša ovako reći makar: Iranac, lično izmučen historijom, svirač tona tužnog, punog patosa i ipak senzualnog, i nevjerojatni, poluosmjehnuti, sigurni Turčin-virtuoz sa svojim brujećim, nezaustavljivim sazom, donijeli su najbolje od svoga golemog naslijeđa – muziku dvije kulture naslonjene granicama i ujedno prožimajuće. Iz te pozicije, dvojac vrhunskih svirača pokazao je kompleksnost muzičku i kulturnu koja jedva da se može naslutiti u svojim dubinama. Kako su, jedan sjedeći, drugi klečeći, na ćilimu dakako, krenuli od prve fraze u trajno nedohvatnim modalnim skalama i frazama nejednakih duljina, u teško brojivim ritmičkim mjerama, u jakim i zavodljivim istočnim melodijama, u očuđujućim tonskim bojama, tako su vozili kroz sat i četrdeset, bez stajanja, u hipnotizirajućoj dinamici i intenzitetu, gdje se činilo kao da smo ušli u muziku koja je počela već prije koncerta, koja je počela prije stoljećâ, a kad je završila, nastavila se negdje van nas, u beskraj. Nikada Zagreb nije čuo ovakav koncert.
I, to je, sve zajedno, današnjica dakle: "Ni na Istok, ni na Zapad", kako je pjevao filozof Džej Ramadanovski. Na jednu stranu umor i rutina, na drugu dubina, živa tradicija, raskoš duha, i politički, ideološki, egzistencijalni užas. Ali znamo bar, ovako na sredini svjetova, na koju nam je stranu gledati – kad tražimo gdje se bolje svira.
