Vjerujem da književnost ima duboku vezu s iskrenosti, pa ću tako započeti pisati i o Ismailu Kadareu. Kada, usred radnog dana, stiže vijest o njegovoj smrti, shvaćam da je umro pisac kojeg nisam poznavala, iako je bio najveći albanski pisac (o Albaniji svakako znam premalo) i jedini dobitnik Bukerove nagrade s ovih prostora. Potom dolazi poziv – točnije, pitanje – bih li pisala o Kadareu, i premda sam inače sklona odbijati takve zadatke, prihvaćam svjesna da je ovo priča i o borbi protiv zaborava, priča o otkrivanju Balkana i o nedostupnim prijevodima, o nepoznavanju književnosti naših prostora, pa kažem: dobro, Ismaile Kadare, idemo se napokon upoznati. Kao i bilo koji drugi susret s velikom književnosti, taj susret sada smatram dragocjenim jer Kadare je nepokolebljivo vjerovao da je njegova književnost svjetska i tako je i pisao, za svijet, iako rođen u jeziku zemlje koja danas ima svega nešto više od 2.7 milijuna ljudi.

Ali krenimo ispočetka. Pristala sam na to upoznavanje, pa trčim prije puta u Krakov po knjižarama (bilježim prvi poraz, knjiga nema; čak niti zadnju koju je objavio V.B.Z. ne nalazim u knjižarama koje sam obišla), po antikvarijatima (još jedan poraz), da bih potom u različitim knjižnicama pronašla Kadareove knjige koje pakiram u kufer. Dvije knjige koje sam pronašla nisu hrvatska izdanja. "Hronika na kamenu" objavljena je u Sarajevu 1979. (Veselin Masleša), dok je "General mrtve armije", prva Kadareova knjiga koja ga je nakon prijevoda na francuski učinila slavnim europskim pa svjetskim piscem, objavljen 2004. u Sarajevu u biblioteci Dani, koju uređuje Ivan Lovrenović, u prijevodu Đure Plemenčića s francuskog.

Dakle, u Krakov nosim jednu knjigu albanskog pisca stariju dvadeset i jednu godinu od mene i jednu nešto mlađu, prevedenu s francuskog na bosanski, koje su se nekim čudom našle u zagrebačkim knjižnicama. "General mrtve armije" neobična je priča o talijanskom generalu koji dolazi u Albaniju iskopati mrtve vojnike u društvu katoličkog svećenika puno godina nakon završetka Drugog svjetskog rata. Knjiga je to koja uvelike otvara pitanje smislenosti rata, ali i samog apsurda poslijeratnog vremena, nevjerojatno lucidna i subverzivna. Kadare odrasta u opresivnom socijalističkom režimu koji u nekom trenutku u potpunosti izolira Albaniju. "General mrtve armije" kao da je krik, na trenutke nadrealan, a opet potpuno realističan, jer takva je i Kadareova proza: precizna u jeziku, stabilno usidrena u stvarnosti, gotovo pa dokumentarna. I možda baš zato povremeno u dijalozima – primjerice, o tretiranju posmrtnih ostataka i njihovoj dezinfekciji kada se sretnu dva generala dviju poraženih vojski – pronalazimo najednom i dimenziju apsurda.

Jednim kratkim romanom Kadare kao da je napisao sve o besmislu svih sukoba, dok pratimo trojicu muškaraca kako traže i iskapaju grobove po Albaniji ne bi li našli one koji su pali boreći se – za fašizam. Tim je zanimljivija perspektiva koju Kadare donosi: sagledavamo stvari iz pozicije poraženih, onih koji su bili krvnici i na krivoj strani povijesti, a koji su se sjetili svojih mrtvih, i pritom su tu jer im je država koju nisu uspjeli osvojiti, da bi je sada jednako tako porobili pobjednici, dopustila da lutaju i kopaju rupe u tlu tražeći mrtve. Jedna je scena u Kadareovom romanu gotovo groteskna – kada se general sprema otputovati, a ljudi, neznani i odsvuda, dolaze mu, majke čiji su jedini sinovi ostali u Albaniji, pa čak i jedna majka čiji je sin negdje pokopan u Rusiji, jer ne razumije da general neće prekopati cijelu Europu. I eto nas, kraj majki, supruga, i obitelji kojima su poginula djeca, supružnici, očevi. Eto nas na onoj strani rata koja uvijek upogonjuje ljudsko meso, čak i kada se to meso ne slaže, i ne vjeruje u ono što rat propovijeda. Kadare je toga svjestan i "General mrtve armije" veliki je antiratni roman koji odbija mrziti i nastoji razumjeti. Jer, majke često nisu birale da im fašizam djecu pošalje u rat, a znalo se dogoditi da to nisu birali ni oni koji su bili uvojačeni. "Neba su sa svih strana otvorena", piše na kraju svog dnevnika dezerter. Ubila ga je na kraju, da ga kazni, njegova vlastita vojska, a general sada uzima i njegove kosti i njegov dnevnik.

Kadare "Generala" piše s dvadeset i sedam godina, u zemlji koja je u tom trenutku posvađana i s istokom i zapadom, koja ne pripada ni komunizmu ni kapitalizmu, koja je osuđena na ludilo diktatora koji je mogao presuditi i samom Kadareu, ali nije. Oduvijek je znao da je pisac, i možda je upravo to najfascinantnije pratiti u njegovom autobiografskom romanu "Lutka" – narativnu liniju njegovog postajanja piscem, gdje piše o svom djetinjstvu, adolescenciji i mladenaštvu, kada je samopouzdano pisao reklame za svjetske bestselere koje će napisati jednog dana. Kadare se rađa u vrijeme kada samo što nije počeo Drugi svjetski rat, 1936. u malenom mjestu Gjirokastri na jugu Albanije. Balkan je krvavo prostranstvo, Albanija je u ratu bila marioneta fašističke Italije, a poslije je došla u ruke Envera Hodže, koji je tu zemlju držao u jednom od najrepresivnijih režima u Europi, u kojem Kadare stasava kao pisac, dovoljno lud i hrabar da prelazi granicu koju postavljaju stroga režimska pravila, pa se njegove knjige često i zabranjuju, ali nikada dovoljno da ga se Albanija potpuno odrekne, sve do 1990. kada traži azil u Parizu.

Kadare je oduvijek znao da je pisac. U autobiografskom romanu "Lutka" pripovijeda o svojem djetinjstvu, adolescenciji i mladenaštvu, kada je samopouzdano pisao reklame za svjetske bestselere koje će napisati jednog dana

Uz "Tri elegije za Kosovo" (Edicije Božićević 2020.), jedino je spomenuta "Lutka", posljednji Kadareov roman, koji uokviruje njegovu životnu priču, stavljajući u prvi plan figuru njegove majke, prevedena na hrvatski – 2017. ju je objavio V.B.Z., u prijevodu Shkëlzena Maliqia. Upravo nas u "Lutki" Kadare pripovjedački vješto vodi kroz povijest svoje obitelji, postavljajući u središte priče figuru svoje majke, ali i stasanje njega kao pisca. Majka je udana (dogovoreni brak) u kuću Kadare kada je imala sedamnaest godina, i u toj tragičnoj figuri lutke, njegove majke, leži tragedija svih naših balkanskih majki koje, rano se udajući, nisu ni stigle odrasti. Tu je i kuća, za koju se majci činilo kao da je želi proždrijeti. "Kuće poput naše kao da su bile izgrađene kako bi što dulje održavale hladnoću i nerazumijevanje". Također će napisati: "Primijetio sam da svi članovi obitelji imaju poseban odnos prema kući." Imao ga je i Kadare, koji, kada se vraća u Albaniju nakon pada socijalističkog režima, dogovara obnovu tog zaboravljenog kostura, da bi se suočio s tim da kuća biva spaljena do temelja. Ali ne odustaje – kuća u Gjirokastri biva ponovno sagrađena, upravo onakva kakva je i bila.

Nevjerojatna je moć Kadareova pripovijedanja, ali i njegove imaginacije, osjećaja za naraciju, ali prije svega za povijest. Rijetko se događa pisac koji ono osobno, ono vlastito – podrijetlo, "mali" jezik ili narod i državu, od kojih Kadare ne odustaje ni u jednom svom djelu – može tako lako, bez pretvaranja i pretencioznosti, pretvoriti u simbole bitne na drugim jezicima.

U Kadareovoj se mitskoj Gjirokastri, u Albaniji, s našim majkama ili generalima svih tih poraženih vojski na ovim područjima, može u bilo kojem trenutku pronaći bilo tko od nas.