Početak nove akademske godine u Albaniji nije prošao mirno. U ponedjeljak, 2. listopada, studenti medicinskog fakulteta u Tirani održali su prosvjedni skup ispred zgrade fakulteta i proglasili bojkot predavanja koji bi trebao potrajati do ispunjenja njihovih zahtjeva. Pokret će uskoro ući u svoj četvrti tjedan, bojkot i dalje traje, a u medijima se sve češće mogu čuti pozivi na ostavku ministra obrazovanja, ali i čitave vlade.
Povod studentskom protestu u nedavno je donesenom zakonu kojim se mladim liječnicima po završetku studija na pet godina zabranjuje odlazak na rad u inozemstvo. Ako se ipak odluče napustiti zemlju prije isteka spomenutog roka, bit će dužni platiti trošak studija. Koliki je taj trošak, to tek nitko ne zna – medicinski fakultet u Tirani prošloga je tjedna izračunao da cijena godine iznosi 2.300 eura, dok vlada inzistira da godina studija medicine državu stoji tri puta više, odnosno oko 6.500 eura. Iako konačni iznos troškova studija još uvijek nije poznat, od mladih se doktora već ove godine očekuje potpisivanje ugovora o petogodišnjem obveznom stažu u Albaniji – dakle bez detaljnijeg znanja o mogućim penalima.
Spomenuti je zakon djelo albanskog premijera Edija Rame i vladajuće Socijalističke partije, koji njime žele zaustaviti rapidno propadanje albanskog javnog zdravstva i sve veći odljev liječničkog kadra u zemlje zapadne Europe. Sam je Rama prilikom donošenja zakona u srpnju 2023. izjavio da je "medicina drugačija od svih drugih profesija" zato što je "država svojem stanovništvu dužna osigurati zdravstvenu skrb". Iz takve postavke logično slijedi da država u svrhu očuvanja sustava javnog zdravstva smije sputavati mobilnost liječnika.
Konkretno – i tu ponovno možemo citirati albanskog premijera – kako bi dobili diplomu, mladi doktori "moraju provesti pet godina u službi svoga naroda". Prosvjednici su novi zakon zbog njegovih restriktivnih mjera ubrzo prozvali "populističko-komunističkim", čime su si priskrbili podršku opozicijskih stranaka. Tjedan dana nakon početka bojkota, 10. listopada, oglasila se i Lili Sula, voditeljica odjela za obrazovanje konzervativne Demokratske stranke, druge najjače stranke u albanskom parlamentu. U obraćanju javnosti Sula je nazvala studentski pokret "činom socijalne pravde, koje toliko manjka, i posljedicom nepravedne Ramine vlasti" te pozvala studente, sveučilišne profesore i srednjoškolce da se solidariziraju s prosvjednicima.
Studente medicine simpatizira i albanska ljevica. Erisa Xhixho, potpredsjednica socijaldemokratske Partije slobode (Partia e Lirisë) izjavila je da studenti prije svega "žele da ih se dostojanstveno tretira u vlastitoj zemlji" i imenovala Raminu vladu kao uzrok masovnog odljeva mozgova. Medicinare je također podržao i ljevičarski studentski pokret "Za sveučilište" (Për universitetin), inače jedan od najvažnijih aktera velikih studentskih prosvjeda 2018. godine. U svakom slučaju, čini se da je opozicija ujedinjena oko podrške studentskom pokretu – no to samo po sebi vjerojatno neće uzdrmati višegodišnju prevlast Socijalističke partije, koja je na lokalnim izborima u svibnju ove godine osvojila vlast u 53 od 61 albanske općine i time dodatno učvrstila svoju političku dominaciju.
Albansko javno zdravstvo u svakom se slučaju nalazi na rubu provalije. Emigracija obrazovanog liječničkog kadra boljka je koja pogađa sve zemlje europske periferije (uključujući i Hrvatsku), no posebno je pogodila Albaniju. Neki su pokazatelji posebno zabrinjavajući: Albanija je već sada zemlja s najmanje liječnika i medicinskih sestara po glavi stanovnika u Europi, a prema statistici iz 2019. čak se 18 posto obrazovanog medicinskog kadra nalazi u inozemstvu, pretežno u Njemačkoj.
Uzroke masovnoj emigraciji prije svega treba potražiti u niskim plaćama koje su među najnižima u Europi – tako je 2020. godine prosječna plaća zdravstvenih radnika u Albaniji iznosila svega 900 eura. Pred albanskom su vladom dakle dvije opcije: pokušati zaustaviti rasipanje medicinskog kadra represivnim mjerama – poput nedavno donesenog zakona o čijoj će ustavnosti izgledno uskoro odlučivati sud – ili višestruko poboljšati plaće i uvjete rada u javnom zdravstvu. Potonja opcija svakako nije vjerojatna. Za nju nedostaje i političke volje i ekonomske realnosti: u sustavu kakav je današnji, zemlje periferije naprosto se ne mogu nadati da će parirati zemljama europske jezgre. Pitanje javnog zdravstva odavno je prevazišlo nacionalne granice.
