Sjećanja na golgotu srpske vojske na putu kroz Albaniju, krajem 1915. i početkom 1916. godine, ne blijede. Uz tužnu godišnjicu u novinama se uvijek pojavi poneki novi, prigodni zapis nekog od izravnih sudionika dramatičnog ratnog vremena. Sada je u novinama objavljeno sjećanje Vitomira Braničevskog pod naslovom "Preko Albanije". U njoj autor ovako, uz ostalo, slika tu kalvariju: "Poslednji akt krvave drame. Putevi kojima je prošla srpska vojska ogrezli u vodi. Kiše neprekidno traju. Hiljade napuštenih konja, živih skeleta, lutaju nedoglednim barama, tražeći uzalud da čime utole glad. Zaglibljuju se, tonu… jedu pesak i crkavaju. Na sve strane plove naduveni konjski leševi. Istu sudbinu doživljuju vojnici koji su iznemogli zaostali za vojskom. Osušene ljudske figure promiču i idu za vojskom koja je davno prošla. Jedni satima leže kao nepokretne stvari. Jedva pokazuju znakove života… U šupljini debelog drveta usturen čovek. Na njegovom krilu zgrčen dečak od dvanaest godina. Mrtvi, s otvorenim očima. Po svoj prilici otac i sin. Grupica vojnika bajunetama guli meso sa konjskog kostura. Jedan stari vojnik, koji drži osušenu konjsku vilicu, peva: 'Oj, Moravo, moje selo ravno…' Kroz prostranu močvaru promiču tri ljudske mršave prilike. Na njima sure vojničke šajkače i kratki nagoreli šinjeli. Uputiše se maloj humki na kojoj su ležala četiri mrtva tela, u istim kapama, u istim šinjelima. Dvojica dođoše i sviše se nad mrtvim telima i ostadoše nepomični. Dođe i treći i pada preko živih drugova. Jedan od njih utonu u vodu i više se ne pojavi… Vetar zavija, fijuče, lome se drva, a šiblje peva. Kao da su mrtve duše ustale da igraju satansko kolo…Svukud pustoš. Mrtva tišina. Samo oblaci i magla. Nema više zemlje ni sveta. Bila je nekad i jedna dobra vojska…"
Zagrebačkim Novostima pismom se javio izvjesni Ilija Gašić, apotekar iz Srijema, ne krijući svoju muku objavljenim novinskim člankom o strahotama engleske kolonijalne vlasti u Indiji, ali i nečim što se "uporno prešućuje, jer tuđe muke su izgleda uvijek teže od naših", pa piše: "Iznosite kako su Englezi sprovodili u jednom zatvorenom vagonu zarobljene Indijce, od kojih je većina pomrla. A što da kažemo na 'kulturnu' Austro-Ugarsku iz 1914. kada su na dan 30. jula bez borbe 'hrabro' zauzeli Šabac, pa pokupili stare ljude i nekoliko ih stotina zatvorili u šabačku crkvu. Tu su ih držali bez vode i hrane punih 48 sati. Mnogi su se ugušili od smrada i nedostatka zraka, a u oskudici vode kvasili su usta uljem iz crkvenih kandila. Neki su i poludjeli. Njih su 'kulturni' vojnici austro-ugarske vojske poubijali kao i sve ostale koji su bili zatočeni u crkvi. Sve njih su – djecu, žene, starce – zatrpavali u zajednički veliki grob kod crkve koji i danas stoji kao nijemi svjedok barbarima dvadesetog stoljeća. I zašto se to, ta naša strašna prošlost, prešućuje? Nemam ništa što pišete o Indijcima, ali pišite i o našima…"
