Skoro da ne prođe dan, a da netko iz američke administracije ne podrži Otvoreni Balkan. Dan poslije samita EU-a i zapadnog Balkana s kojeg su po tko zna koji put zapadnobalkanskim državama poslane dobre želje i puste poruke, pomoćnica američkog državnog tajnika za Europu i Euroaziju Karen Donfried vodila je telefonski razgovor sa srpskim predsjednikom Aleksandrom Vučićem. Ponovila je da se "SAD snažno zalaže da zapadni Balkan postane deo EU-a" te je "snažno podržala ekonomsko povezivanje regiona kroz inicijativu Otvoreni Balkan, saglasivši se sa Vučićem da je to primer dobre regionalne saradnje".
Istu poruku ponovio je i američki ambasador u Beogradu Christopher Hill. Demonstrirajući američku podršku Otvorenom Balkanu, Hill je nedavno napustio svoj beogradski ured i otputovao na Ohrid kako bi sudjelovao na samitu te inicijative. Ohridski skup iz Washingtona je video-vezom podržao i američki specijalac za Balkan Gabriel Escobar. Nizu američkih pohvala inicijativi pridružila se i američka ambasadorica u Crnoj Gori Judy Rising Reinke. U intervjuu za Glas Amerike ponovila je da SAD podržava Otvoreni Balkan "uz uslov da su u toj inicijativi potpuno i ravnopravno zastupljene sve države zapadnog Balkana i da ona bude u potpunosti usklađena sa principima Unije". Američka ambasadorica zapravo je stala na stranu crnogorskog premijera Dritana Abazovića uoči njegovog ovotjednog prvog službenog puta u Beograd. Abazović je kao promatrač sudjelovao na ohridskom samitu i na njemu s Vučićem dogovorio resetiranje srpsko-crnogorskih odnosa koji već nekoliko godina čuče na niskim granama. Na popisu tema koje Abazović namjerava u dogovoru s Vučićem skinuti s dnevnog reda je i eventualno crnogorsko pridruživanje Otvorenom Balkanu.
Abazović je svoj stav o inicijativi, koju od 2019. guraju Albanija, Sjeverna Makedonija i Srbija, sažeo u ocjeni da je "Otvoreni Balkan nešto što možemo lepo da iskoristimo ako svi budemo iskreni i ako svi budu učestvovali. Ne vidim da se ona kosi sa politikom EU-a. Ima snažnu podršku administracije SAD-a". Kako su lideri Otvorenog Balkana na Ohridu dogovorili formiranje radne skupine koja treba razraditi model zajedničkog odgovora na energetsku i prehrambenu krizu, Abazović vjeruje da bi i zbog toga priključenje koristilo Crnoj Gori jer bi se zajedno sa susjednim državama lakše nosila s prijetećim nestašicama. No problem je crnogorskog premijera što i dio članova njegove manjinske vlade ne želi ni čuti za Otvoreni Balkan jer ga doživljavaju kao još jednu velikosrpsku ujdurmu i dudu varalicu kojom se njihovu zemlju pokušava skrenuti s puta u EU-članstvo.
Na ohridskom samitu je kao promatrač sudjelovao i predsjednik Vijeća ministara BiH Zoran Tegeltija, iako i u Bosni i Hercegovini nema konsenzusa o priključivanju tom regionalnom programu. Tegeltija je u Ohrid došao bez podrške tročlanog Predsjedništva BiH, pa je i zbog toga u govoru na samitu poručio: "Iskreno se nadam da sam ja posljednji koji dolazi iz BiH, a ovdje govori kao posmatrač ili gost, i da bilo drugi koji dođe će govoriti kao punopravni član Otvorenog Balkana. BiH nažalost nema konsenzusa oko tog projekta. Nema ozbiljnih odgovora zašto, nema ni negativnih odgovora. Jednostavno postoji šutnja, ako postoji pismena inicijativa, ona stoji u ladicama onih koji trebaju da odluče. Po meni su razlozi dio predrasuda iz prošlosti – ko je predlagač ove inicijative, ko će da profitira, da li je ovo zamjena za zapadni Balkan, dio je za politički uticaj pojedinih grupacija, koje smatraju da bi to bio neuspjeh. U BiH uvijek ima i uticaja sa strane."
Tegeltija je rekao i da je "kad je dobio poziv razmišljao da li da dođe" jer je "bilo i pitanja – šta ja to ovdje radim, kada se mi protivimo Otvorenom Balkanu. Ovdje sam i zbog činjenice što predstavnici BiH učestvuju u svim pregovorima na tehničkim nivoima koji se vode u okviru inicijative, i da smo mi spremni potpisati sve sporazume onog trenutka kada se donese politička odluka. Ovdje sam, jer sam siguran da je ovo dobro za naše građane. Siguran sam da će BiH prije ili kasnije postati članica Otvorenog Balkana". No za razliku od Crne Gore u kojoj je Abazović uz američku pomoć ipak pokrenuo neke procese u smjeru približavanja Otvorenom Balkanu, u BiH i dalje sve stoji u mjestu.
I dok se u Crnoj Gori, pa i BiH, na Otvoreni Balkan gleda i ovako i onako, na Kosovu ga se promatra preko nišana. Tamošnji premijer Albin Kurti odbio je makedonski poziv da kao promatrač dođe na Ohrid. U odgovoru sjevernomakedonskom premijeru Dimitru Kovačevskom, Kurti je još i bio diplomatski suzdržaniji nego inače kad govori o Otvorenom Balkanu. Kovačevskom je, između ostalog, poručio da je Kosovo "posvećeno Berlinskom procesu i članstvu u EU i NATO-u". Umjesto da surađuju u okviru Otvorenog Balkana, za Kosovo i Sjevernu Makedoniju je, "uzimajući u obzir zajedničke vrednosti između naše dve zemlje, u interesu da radimo zajedno kako bismo sprečili Srbiju da promoviše svoje ruske i kineske interese u našem regionu, dok stalno negira nezavisnost, suverenitet i teritorijalni integritet Kosova", uvjeren je Kurti. Po njemu, taj program će propasti zato što "Balkan ne može da se otvori nikome drugom jer je godinama bio otvoren samo za EU, SAD i NATO". I premda je od njegovog osnivanja jedino SAD čvrsto stao iza inicijative, i brojni drugi balkanski i bjelosvjetski političari i analitičari o njemu, poput Kurtija, govore kao o srpsko-ruskom, pa i kineskom trojanskom konju. Osim dobrih odnosa Srbije s Rusijom i Kinom, najnoviji im je argument za tu tvrdnju izjava ruskog inoministra Sergeja Lavrova da su zapadne zemlje spriječili njegov dolazak u Beograd i zbog toga što je u ime Rusije namjeravao javno podržati Otvoreni Balkan.
I kolikogod se osnivači Otvorenog Balkana trsili dokazujući da je njihova inicijativa autohtona biljka koja je nikla na humusu interesa građana zapadnobalkanskih država, oko nje se pletu sumnje i traga za navodno pravom pozadinom njezina pojavljivanja. Ni dosjetka Edija Rame da je Otvoreni Balkan auto koji su Albanija, Sjeverna Makedonija i Srbija napravile kako bi "preko Berlinskog procesa brže stigli do Unije" ne pomaže puno u odvraćanju onih koji se na njega nabacuju drvljem i kamenjem.
Stvari će se možda donekle početi mijenjati ne samo zbog sve intenzivnije i otvorenije američke podrške ili zbog sve opipljivijih pozitivnih rezultata u robnoj razmjeni i ukupnim odnosima među njegovim članicama, već još više zbog toga što su zemlje osnivači prvi put od njegova osnivanja pokazale da taj regionalni projekt ima i političke, a ne samo ekonomske zube. Uoči briselskog samita, naime, članice Otvorenog Balkana poručile su da će zajednički odlučiti hoće li se uopće pojaviti na tom skupu, ponajprije zbog toga što je postalo jasno da zbog bugarske blokade Sjevernoj Makedoniji i Albaniji neće biti odobren početak pristupnih pregovora, ali i zato što će preostale kandidatkinje nastaviti tapkati u mjestu. Bez Otvorenog Balkana briselski samit bio bi zatvoren i prije nego što je počeo. Toga su, barem nakratko, postali svjesni i u Uniji, pa su po prvi put uoči nekog takvog skupa o europski lideri počeli za rukav vući Kovačevskog, Ramu i Vučića, a ne oni njih kako bi štogod iskamčili za svoje zemlje. Openbalkanski trojac je držeći se zajedno i na briselskom samitu izgledao snažniji i moćniji nego što su u zbilji kad se pojedinačno suočavaju s europskim liderima.
Edi Rama je zbog blokade Sjeverne Makedonije u ime Otvorenog Balkana sve u šesnaest prašio po Bugarskoj kao članici EU-a, što je i u Sofiji odjeknulo snažnije nego kad je susjedne zemlje pojedinačno kinje i prozivaju zbog maltretiranja sjevernomakedonskih susjeda. Ako ništa drugo, pokazalo se da Otvoreni Balkan može biti barem utjeha za sve nevolje kroz koje zapadnobalkanske države, i kad nisu krive, moraju prolaziti na svom putu prema Europskoj uniji. Jer i kanta koju svi šutiraju kad im se nađe na putu, pokazala je da se i sama može ritnuti kad joj dozlogrdi da se svaka šuša nad njome može istresati.
