Od 23. siječnja do 9. ožujka u Black Boxu Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu bit će u sklopu programa "Okidači" postavljena vaša izložba "Jagoda: Prostori nevidljivog". Predstavite nam je.
Izložba je utemeljena na poetsko-dokumentarnom istraživanju zapostavljenog ženskog umjetničkog naslijeđa umjetnice Jagode Kaloper i zajedničkog prostora ateljea koji Jagoda i ja dijelimo u različitom vremenu. Kroz pokušaje integracije raznih jezika poetičnosti i političnosti, novi radovi preispituju teme zaborava, (ne)vidljivosti, (ne)prisutnosti, reprezentacije, memorije prostora, naslijeđa i njihovih fikcija.
Kako je došlo do vašeg ulaska u atelje Jagode Kaloper i koji su se umjetnički "okidači" pojavili pri susretu s prostorom i onime što ste u njemu zatekli?
Nakon što od Grada Zagreba dobivam na korištenje atelje u kojem je Jagoda do tada boravila i stvarala, susrećem se s vrijednim, ali zaboravljenim ženskim umjetničkim naslijeđem. Ulaskom u prostor ateljea, nailazim na tragove njene prisutnosti te nasljeđujem fizički prostor, kao i razne predmete ostavljene u njemu.
Ubrzo nakon preuzimanja ateljea pokrećem istraživački projekt "Future Repairs – Room of Leisure, Care and Persistence", koji se bavi mapiranjem i etabliranjem umjetničkog opusa Jagode Kaloper. Postavljam pitanje kako određeno žensko umjetničko naslijeđe utječe na sadašnje generacije umjetnica te podržava kontinuirane borbe protiv eksploatatorske politike i politike zaborava uvjetovane rodnim i institucionalnim režimima moći. Također, zanima me promišljanje i razvijanje inovativnih metoda arhiviranja, dokumentacije, razmjene znanja, razumijevanja, raslojavanja, rekontekstualizacije i reinterpretacije pronađenog materijala stvarajući hibridne i intermedijske strategije su-bivanja, su-govora, uzajamnosti i komunikacije, stvarajući nove umjetničke radove kao refleksije na otkriveno i nađeno.
Na stranici umjetničke organizacije Jagoda u više se navrata referirate na glasovitu "Vlastitu sobu" Virginije Woolf. Kako vaše djelovanje i korištenje Kaloperinog prostora reflektira temu uvjeta umjetničke proizvodnje, osobito u slučaju umjetnica?
Iako dotični atelje ima samo 25 metara kvadratnih, Kaloperina, a sada i moja "vlastita soba", opstaje kao siguran ženski prostor za nesmetani razvoj različitih umjetničkih znanja, ideja, praksi, ali i kao prostor skrbi, zajedništva, solidarnosti, inkluzivnosti i razmjene. Upravo taj siguran ženski prostor te važnost "vlastite sobe" u ženskim intelektualnim i umjetničkim djelovanjima postaje glavna okosnica te polazna točka za stvaranje novih radova koji su dio ove izložbe. Također, premještanjem upravo tog fizičkog, ali i imaginarnog prostora ateljea u institucionalni kontekst muzeja cilj mi je stvoriti poligon za diskurzivno i kritičko promišljanje, inkluzivan i siguran prostor za razmjenu znanja, ideja i umjetničkih praksi.
