U eseju "Kamenje", tekstu koji i u njegovom izuzetnom opusu zauzima izdvojeno mjesto po stilskoj i političkoj snazi, John Berger na sljedeći način opisuje pogled jedne palestinske starice u trenutku rastanka: "Kad je došlo vrijeme da se pozdravimo, Teta mi je stisnula ruku, a u očima joj je bio taj isti naročiti izraz pozornosti na sadašnji trenutak. Kad dvoje ljudi prostire stolnjak na stol, pogledavaju jedan drugoga da provjere položaj tkanine. Zamislite da je stol svijet, a stolnjak životi onih koje moramo spasiti. Takav je taj izraz."
Na jednom malom kolažno-fotografskom triptihu uvrštenom u izložbu "Crvene šume" slovenske umjetnice i članice kolektiva Newsreel Front Nike Autor u zagrebačkom Muzeju suvremene umjetnosti jedna ljudska figura iznad glave pridržava veliku bijelu tkaninu. Čiji spas sanja ta osoba, kojoj vidimo tek leđa i prekrivenu glavu, čije živote zamišlja da nosi?
Na bjelini platna na kojem se projicira središnji, naslovni rad izložbe, uistinu balansira čitav naš svijet. Radikalna okrutnost kojom se Europska unija i mi kao njeni batinaši odnosimo spram migranata točka je u kojoj se urušavaju posljednje iluzije o liberalnoj demokraciji kao hramu humanosti i slobode. Nema pak strašnije metonimije te okrutnosti od žilet-žice, tog instrumenta nasilja koji označava prelazak s odvraćanja – također ubilačkog – ljudskih tijela na njihovo sakaćenje.
U srcu Autorinog dojmljivog filmskog eseja nalazi se jukstapozicija između jezive materijalnosti žice i figure šume koju presijeca duž europskih granica. No, za Autor šuma nije tek priroda, ona nije reducirana na patetični romantičarski kontrast s nasilnom "civilizacijom", nego je bremenita političkim značenjem. Kao što sam naslov sugerira, u "Crvenim šumama" ona postaje figurom solidarnosti, ali i revolta protiv nepravde, staništem "crvenih snova" koje policija želi nadzirati kao i granice, ali neće uspjeti, kao što će i žilet-žicu progutati raslinje.
Ipak, na neki je način neizbježno da se, kada je riječ o umjetničkom radu koji se bavi lokalitetima stradanja, događa neka vrsta perceptivnog nadglasavanja između prirode i povijesti, pri čemu se kontekst ponekad utapa u sublimnosti krajolika. Autorina izložba u najvećoj mjeri uspješno izbjegava tu opasnost estetizacije, premda joj se u par navrata približava, kao u velikom triptihu noćnih fotografija pogranične šume, izabranom iz ciklusa "Žica" iz 2019. godine. Navedeno se odnosi i na naslovni rad, čija je jedina mana nametljivo sugestivna glazba, koja s jedne strane potpuno nepotrebno estetizira cjelinu, a s druge oduzima prostor za kreativno korištenje zvuka kao ključnog elementa iskustva šumskog prostora.
Međutim, navedeni su nedostaci, koji su prije odraz strukturnog problema hvatanja ukoštac s ovakvim temama, periferni u odnosu na ukupnu snagu ovog omanjeg, ali vrlo potentnog postava, za koji su, uz autoricu, zaslužne i kustosice Leila Topić i Dina Pokrajac. Uz naslovni rad, nosioci izložbe su svakako preostala dva žurnala – "Ovdje imam sliku" (2021.) i "Preko vode do slobode" (2022.) – koji donose dirljive portrete različitih ljudi u pokretu, izloženih brutalnosti tzv. balkanske rute i europskog pograničnog režima.
Iz prve ruke slušamo o protuzakonitim praksama poput pushbackova, o nasilju, prebijanju, dehumanizaciji, oduzimanju imovine i, u konačnici, o tragičnoj smrti ljudi prisiljenih na "igru", kako se zazorno nazivaju pokušaji prelaska granice. Polazeći pak od uspomene na desetogodišnju kurdsku djevojčicu koja se utopila u rijeci Dragonji na hrvatsko-slovenskoj granici, platno "Za sve Rahime" podsjeća nas da u tim pokušajima stradavaju i djeca.
Izložbom "Crvene šume" Nika Autor njihovim tragično prekinutim snovima odaje obzirnu, ali borbenu počast. Prizivajući pak jugoslavensko iskustvo emancipacije i solidarnosti, koje se rađalo u istim tim šumama u kojima danas ginu obespravljeni ljudi, Autor bolno ukazuje na monstruoznost naših današnjih režima, kratkovidno izborenih u navodno ime demokracije.
