Ovogodišnje izdanje Subversive Film Festivala prvo je koje ne potpisuje njegov dugogodišnji izbornik Dragan Rubeša, čije je ime pridodano poetičnom nazivu festivalske nagrade Wild Dreamer. Glavna suradnica preminulog kolege, Dina Pokrajac, sada samostalno kreira program, jednako kvalitetno, a noseće atrakcije ovog izdanja (bili) su zadnji filmovi četvorice klasika suvremene svjetske kinematografije, Lava Diaza, Sang-sooa Honga, Aleksandra Sokurova i Cristiana Mungiua.
Za standarde svog autora kratak, trosatni "Nakon plime" sadrži zaštitne znakove Lava Diaza: vrlo duge kadrove(-scene) snimane nepomičnom kamerom te snažan interes za moralnu problematiku kroz praćenje individualnih sudbina na široj društvenoj i političkoj pozadini. Ovdje je riječ o dojučerašnjoj eri nemilosrdnog i u znatnoj mjeri kriminalnog obračuna policije s narkodilerima, koji je pokrenuo zloglasni filipinski predsjednik Rodrigo Duterte. Njegova vladavina, kao i prethodne na Filipinima, bila je obilježena teškom korupcijom koju u filmu simboliziraju predstavnici dviju generacija policijskih inspektora – mlađeg Hermesa i starijeg Prima.
Primo je bio vrhunski istražitelj, a njegov najdarovitiji učenik Hermes strpao ga je iza rešetaka vodeći istragu koja je razotkrila učiteljevu korumpiranost, no koju godinu potom i sam učenik podlegao je kriminalu. Primo nakon deset godina izlazi iz zatvora i navješćuje osvetu Hermesu, koji ga očekuje u rodnom kraju u koji se vraća prvi put poslije puno godina. Diaz lik ostarjelog Prima postavlja kao ekstrovertnog bizarnog ekscentrika, što nije česta karakterizacija u njegovu opusu, dok naizgled kultiviranog i svakako privlačnog Hermesa ubrzo razotkriva kao brutalnog nasilnika.
Većini gledatelja tako izmiče mogućnost identifikacije s protagonistima koji, međutim, nisu lišeni intrigantnosti, a obojica imaju potrebu za iskupljenjem – sumanuti obraćenik Primo prakticira ritualno krštenje osoba na koje naiđe, a Hermes pati od teškog oblika psorijaze kao psihosomatske reakcije na silno grizodušje. Zapravo, dvojica protagonista zrcale jedan drugog i to rješenje daleko je od originalnog, a osim toga Diazova je društvena kritika ovaj put eksplicitna gotovo do didaktičnosti. Kad se tome doda da inzistiranje na ultimativno fiksiranoj kameri i ultradugim kadrovima manje djeluje kao autorska dosljednost a više kao manirizam, onda je jasno da je "Nakon plime", iako nesumnjivo nudi interesantne trenutke, dosta daleko od vrhunskog uratka.
Kao Diazov, i novi film južnokorejskog prvaka Sang-sooa Honga, "Trokatnica", snimljen je u crno-bijeloj tehnici, a Hong ga potpisuje ne samo kao režiser i scenarist, nego i kao snimatelj, skladatelj i montažer. Gotovo one-man show, film obilježava Hongov trade mark: vrlo duge razgovorne scene snimljene u jednom kadru statičnom kamerom, s tim da je autor nastavio s nedavnim odustajanjem od svog drugog zaštitnog znaka – korištenja zoom objektiva. U središtu je lik uglednog filmskog režisera (evidentno se referira na samog Honga) koji s kćeri posjećuje prijateljicu, vlasnicu naslovne zgrade, a radnja se sastoji od razgovora smještenih na njezine različite etaže.
U većini njih sudionik je režiser, dok se ostali, gotovo isključivo ženski likovi, mijenjaju. Konverzacije (među ostalim, razgovara se o različitim dojmovima koje osoba ostavlja ovisno o okruženju u kojem se nalazi i o nepotrebnoj skupoći filmova) nisu odvojene samo prostorno nego, u suštinskijem smislu, i vremenski. Kronološki su skokovi neodređeni, ali očito poveći, a navješćuje ih lajtmotiv sjetne izvanprizorne gitarske glazbe. Protok vremena donosi prikaz odnosa koje režiser ima s četiri ženska lika i njihove mijene, pri čemu se diskretno ulazi i u sferu oniričnog. Šteta je što se Hong na kraju odlučio na zatvaranje vremenske petlje, što nikako nije originalno rješenje, no uzimajući u obzir da se radi o "ručnom radu" nastalom u doba pandemije, možemo biti zadovoljni.
I "Bajka", novi film Aleksandra Sokurova, prvi u zadnjih sedam godina, snimljen je crno-bijelo, ali u sasvim drugačijoj tehnici, odnosno nekoj vrsti animacije zasnovanoj na arhivskim snimkama protagonista i tzv. deepfake tehnologiji. A protagonisti su zloglasni diktatori Staljin, Hitler, Mussolini i liberalni demokrat Churchill, koji se znakovito zatekao u tom društvu smještenom u čistilište, dok male epizode dobivaju Krist i Napoleon (svaki od likova govori na svom materinjem jeziku). Diktatori i Churchill imaju više dvojnika, i svi zajedno, "originali" i "kopije", uglavnom dobro raspoloženi i pričljivi, čekaju "intervju" sa Svevišnjim, odnosno hoće li kroz dveri biti pripušteni u raj. Za razliku od njih, Krist je i nakon smrti umoran i bolan, pati, no brzo ispada iz filma da bi se tek nakratko pri kraju pojavio, bez jasnije svrhe. Kao što uostalom nije jasna svrha rastrganih razgovora i refleksija glavnih likova koji ne bacaju novo svjetlo na njihove osobnosti, tek više ili manje utvrđuju uobičajene predodžbe o njima. Kao i obično, Sokurov je impresivan oblikovatelj, slikovno fascinantan, a i lijepo je vidjeti da se njegova kamera kontinuirano kreće u eri kad art kinom dominira ultra fiksna kamera, međutim, jednako tako uobičajeno, sadržajno je tanak pa dojam pretencioznosti od njega nikad nije daleko.
Najmlađi od aktualnih klasika na Subversiveu, prvak rumunjskog novog vala Cristian Mungiu, i novim filmom "Stanje nacije" potvrđuje da je respekta vrijedan autor, ali da nema onaj vrhunski dodir Puiua ili Judea. Smjestio je radnju na područje Transilvanije, pokrajine s brojnom mađarskom manjinom, i kreirao odličnu atmosferu malog mjesta na rubu šume. Zanimljivi su mu i glavni likovi, patrijarhalni i pomalo "mutavi" pripadnik njemačke manjine tipične gastarbajterske fizionomije koji se iz pradamovine vraća kući, gdje ga čekaju mlada žena koja ga više ne voli i sinčić oko čijeg se odgoja sa suprugom svađa, te njegova vitka i liberalna mađarska ljubavnica, poslovotkinja u lokalnoj pekarskoj mini-tvornici koja živi sama i u slobodno vrijeme svira violončelo. Problem nastaje kad tvornica zaposli radnike iz Šri Lanke koje većina domaćih vidi kao prijetnju, iako velik dio mještana i sam radi u inozemstvu, a Mungiuov problem je u odveć školskom prikazu te (i nama bliske) situacije. Film mu se povremeno pretvara u plakat, iako nije mišljen kao djelo plakatne forme, a okončava ga izrazito simboličkom, nategnutom scenom, očitom posljedicom silne želje da smisli nešto rijetko viđeno. Šteta, protagonisti i atmosfera obećavali su puno više nego što smo na kraju dobili.
