Sažeto rečeno, u središtu interesa velikog umjetnika fotografije Helmuta Newtona bile su žene, naracija i atmosfera, kao i stalni poriv za provokacijom i prelaženjem granica. Tretman žena u njega je ambivalentan – s jedne strane stvorio je prototip snažne femininosti, žena moćne osobnosti koja se iskazivala tijelom, s druge volio je žene stavljati u pozicije pasivnosti i podložnosti. Njegove su žene znale dominirati muškarcima, ali kao da su mu zanimljivije bile situacije u kojoj su podložne drugim ženama i muškarcima, a ponekad ih je i izravno objektivirao. Stoga mu je u jednoj televizijskoj emisiji Susan Sontag predbacila seksizam i mizoginiju, na što je on odgovorio da najviše od svega voli žene, da bi ona replicirala kako upravo to mnogi mizogini muškarci tvrde. Taj je dijalog moguće vidjeti u filmu "Helmut Newton: Perverzija i ljepota" koji se našao na programu Arteria zagrebačkog Dokukina KIC, programu dokumentaraca posvećenih slavnim umjetnicima što ga vodi kustosica Dina Pokrajac. Film je napisao i režirao Gero von Boehm, specijalist za portretne dokumentarce, a koncipiran je kao spoj raznovrsnih arhivskih materijala, kako onih vezanih uz samog Newtona (osobito snimke njegovih photo sessiona), tako i onih koji ilustriraju vrijeme i prostore njegova odrastanja i mladosti te razgovora snimljenih s nizom njegovih modela, među kojima glavnu riječ imaju glumice Charlotte Rampling i Isabella Rossellini.
Boehm je svoj film komponirao nestandardno – prva polovica donosi doživljaj umjetnika i njegove poetike iz očišta njegovih modela i suradnica, kao i prikaz njegova načina rada, da bi tek na sredini narativa režiser dao prostor biografiji protagonista koji sam potvrđuje ono što su drugi o njemu govorili, da je nacikunst, uz koji je proveo godine puberteta, izvršio velik utjecaj na njegovu estetiku, neovisno o tome što je kao Židov bio žrtva Hitlerova režima. Druga bitna točka biografskog ekskursa je upoznavanje s budućom suprugom June u Australiji, ženom s kojom je do kraja života ostao u braku i koja mu nije bila samo bračni nego i profesionalni oslonac, osoba od najvećeg povjerenja i privrženosti, ujedno i umjetnička inspiracija. Druga polovica filma, pak, poklapa se s prvom, i ta svojevrsna triptih-struktura sklopljena po principu A – B – A jako dobro funkcionira. Ritam je ujednačeno proveden kroz cijeli film, arhivski su materijali izražajni, a razgovori puni interesantnih uvida. Fascinantno je s kakvom elokventnošću i artikuliranošću, uključujući i teorijsku potkovanost, o Newtonu, njegovoj estetici i osobnim iskustvima s njim govore Charlotte Rampling, Isabella Rossellini, Claudia Schiffer i Nadja Auermann, dok s druge strane Grace Jones, Marianne Faithfull i Hanna Schygulla imaju više "pučki" pristup, a znakovito je da nijedna intervjuirana glumica, model, urednica, galeristica, pjevačica nema negativnu primjedbu o znamenitom fotografu. Tako da je jedina u filmu prisutna osoba koja je u njegovom djelu vidjela seksizam i mizoginiju ostala Susan Sontag koja, za razliku od prethodno spomenutih, s njim nije osobno surađivala. Newtonov lik ostaje neokrnjen, a stav Susan Sontag doima se kao posljedica pogleda opterećenog (feminističkim) predrasudama. Film pokazuje i Newtonovu smjelost da se razotkrije – u poznijim je godinama održao izložbu svojih i supruginih intimnih fotografija, kako onih erotskih tako i bolesničkih: nakon što je cijeli život obnaživao druge, naposljetku su on i njegova June obnažili sami sebi. Fair enough.
"Helmut Newton: Perverzija i ljepota" dinamičan je i informativan, izvedbeno kompetentan i sadržajno dostatno "futran" film o autoru koji je, slično Andyju Warholu, tvrdio da je u njegovoj umjetnosti sve na površini, da ne doseže do duše, s čim se mnogi njegovi poklonici ne bi složili.
