Sive zone zagrebačkih osamdesetih, posebno kasnih, donedavno nedovoljno istražene i vrednovane u povijesti umjetnosti, muzeologiji i umjetničkoj kritici, srećom sve više prestaju biti tamne mrlje naše ne-samo-popularne kulture i ponovo svijetle sjajem tog vremena koje, reklo bi se s pravom, mnoge i dalje neodoljivo privlači.
Srednja i mlađa generacija povjesničara umjetnosti, teoretičara i kritičara suvremene umjetnosti, vizualne kulture i dizajna potvrdila se kao sposobna da pojedine nezaobilazne pripovijesti iz labuđeg pjeva Jugoslavije u svom polju, uz podršku i sudjelovanje starijih kolega, vrati pod sigurno galerijsko osvjetljenje, mada se znatan dio tih priča nekoć odvijao i na ulicama i mjestima izvan likovne sfere, poput klubova i više neformalnih, alternativnih prostora, kakvi nisu ni dan-danas dovoljno često poprište radikalnih umjetničkih događaja. Međutim, obnovljeno i usmjereno zanimanje za prošlost može i sadašnjost opet povesti snažnije u tom smjeru, što bi Zagrebu izrazito dobro došlo, gradu koji u godinama nakon potresa još uvijek ne barata s dovoljno dostupnih prostora za kulturnu proizvodnju i svakodnevni rad umjetnika.
Priča o kratkotrajnoj, ali snažnoj i važnoj kreativnoj suradnji između Darka Fritza (r. 1966.) i Željka Serdarevića (r. 1965.) tim tragom može biti nadahnuće svima koji traže ulaz u umjetničko polje. Triptih aktualnih izložbi u Muzeju suvremene umjetnosti, Galeriji Hrvatskog dizajnerskog društva i Galeriji Spot udruge Ured za fotografiju, koje su producirane samostalno, ali se mogu i trebaju gledati zajedno, dosad najambicioznije u bilo kojem obliku sabire njihov rad od 1987. do 1991. godine, kada su naoko odjednom stupili na kulturnu scenu i tri sezone stvaralački žarili kao duet Krici i šaputanja (ako su proizvodili samoinicirane umjetničke radove) i kao Studio Imitacija života (ako su proizvodili naručene radove, odnosno grafički dizajn).
Fritz i Serdarević su među prvima u našoj sredini lucidno prepoznali da pod novim uvjetima ama baš svima dostupnih i jeftinih grafičkih reprodukcija, misleći na tehnologiju fotokopiranja, originalne slike ili fotografije više definitivno nemaju primat nad kopijom
Izložbu u za ovu svrhu iznimno pogodnom Black Boxu MSU-a kurirala je Martina Munivrana, a naslovljena je "Podijeljeno vrijeme: Krici i šaputanja / Studio Imitacija života 1987. – 1991." (7. studenog – 12. siječnja), ali ponajprije obuhvaća prvu polovicu Fritzovog i Serdarevićevog rada. Postav čine likovna djela, poglavito objekti, asamblaži i instalacije, među kojima su neki izvorno bili predstavljeni u javnom prostoru grada, što je na izložbi prikazano fotografijama više vrsnih autora koji su usko surađivali s dvojcem ili su njihove nastupe dokumentirali u sklopu rada za medije ili ustanove (Boris Berc, Paula Court, Boris Cvjetanović, Ozren Drobnjak, Rino Efendić, Zoran Filipović i Ivan Posavec).
Također je prisutna izdašna televizijska i videodokumentacija glazbeno-scenskih priredbi dvojca, koje su sve vrijeme postavljali i izvodili usporedno s likovnim i grafičkim sadržajima; k tome su uvrštene i njihove izložbene i programske brošure te deplijani, koji su, logično, imali ravnopravnu ulogu u komuniciranju umjetničkih postulata i svjetonazora kao i drugi radovi Fritza i Serdarevića. Vrijedi istaknuti da likovni postav izložbe potpisuje Fritz, a grafičko oblikovanje ili dizajn Serdarević, što je slučaj i s izložbom u HDD galeriji, pa se cijeli ovaj pothvat u neku ruku može promatrati i kao njihov završni zajednički rad pod imenima koje su nekoć koristili, svojevrsni smireni final statement.
Dakle, izložba "Studio Imitacija života: Oblik vremena – grafički dizajn 1987. – 1991." (22. studenog – 30. prosinca) u HDD galeriji, prema konceptu kustosa Marka Goluba donosi koncizan, a bogat pregled rada dvojca u polju dizajna; čime su možda ostavili najvidljiviji i najutjecajniji trag u javnom prostoru, slijedom značaja plakata koje su oblikovali prvenstveno za Eurokaz, festival novog kazališta, od samog početka 1987., ali i za Dramu SNG u Mariboru, Tjedan suvremenog plesa i druge tadašnje teatarske i izvedbene programe.
Nit je vodilja dizajna Fritza i Serdarevića, ali i umjetnosti te zajedničkog im rada u cjelini, s jedne strane odnos prema mediju fotografije, no i medijima masovne komunikacije uopće, gdje su među prvima u našoj sredini lucidno prepoznali da pod novim uvjetima ama baš svima dostupnih i jeftinih grafičkih reprodukcija, misleći na tehnologiju fotokopiranja ili xeroxa, originalne slike ili fotografije više definitivno nemaju primat nad kopijom.
Dapače, samo biranje i kombiniranje motiva iz umjetnosti i popularne kulture putem bezbrojnih varijacija te slučajnih ili namjernih grešaka u procesu kopiranja dobiva novu, za vrijeme rasapa modernosti relevantnu, životnu vrijednost. Ni grafička serija kao umnožak otisaka više nije avangardna, nego je proces potrebno slikom oživotvoriti sa svih strana, a vrijeme u kojem se to odvija postaje uzbudljivo utjeloviti na plakatu ili u instalaciji, ili pak u izvedbi. Svijest o kreativnom procesu i danom mu vremenu kao sadržaju rada, iz specifičnog je supkulturnog očišta nezaobilazna komponenta djelovanja Studija Imitacija života te Krika i šaputanja.
S druge je tako strane njihovo ključno obilježje visok, napregnut nivo referencijalnosti i autoreferencijalnosti, gdje nije riječ samo o tome da su kroz izvedbe, fotografiranje sa suradnicima i medijsko pojavljivanje Fritz i Serdarević za sebe konstruirali identitete jednako artificijelne, no paradoksalno i životne kao što su bili i drugi im radovi, već su im i sva djela prepuna pripovjednih rukavaca koje samo upućeni mogu dekodirati i dešifrirati. Međutim, to ne umanjuje baroknu spektakularnost same slike, bila ona pokretna ili statična prema mediju koji su u danom trenutku koristili.
Martina Munivrana je to ovako obrazložila: "Sljedeće godine (1989., op.a.) u Galeriji suvremene umjetnosti, u kustoskoj koncepciji Tihomira Milovca postavljaju izložbu 'Ekranizacija', popraćenu serijom javnih instalacija u obrtničkim uličnim vitrinama po centru Zagreba. Devet odabranih punktova formiralo je na karti oblik trokvadrata, geometrijsku formu u obliku grčkog križa bez donjeg kraka, koji je umjetnički dvojac sam imenovao i primjenjivao u brojnim dizajnerskim i likovnim projektima.
Akcija je naslovljena 'Lontano dagli occhi, lontano dal cuore', dok se naziv izložbe 'Ekranizacija' referirao na postupak obrade ciklusa u plošne fotografske površine, pomoću kojih su preneseni s ulice u galeriju u omjeru 1:1." Simbolika rada se dakle ponavlja i preoblikuje te postaje ritualna: tko je kadar prepoznati znak, sudjeluje u slojevima nedostupnim drugima, ali je svima, na ulici, pred očima raskošna slikovitost i osebujnost instalacija.
Treća izložba – "Dobri izgledi" (15. studenog – 6. prosinca) u Galeriji Spot – čija je kustosica Sandra Križić-Roban, iza višeznačnog naziva otkrila je fundus fotografija s likovima Fritza i Serdarevića, čiji su autori pored već navedenih fotografa i Saša Burić i Jane Štravs, kao i anonimni majstor iz fotoradnje u Bitoli. Njih dvojica su se, pretpostavljam, ondje slikali 1988. prilikom izvedbe predstave "Crna rupa" Branka Brezovca, za koju su radili nagrađenu scenografiju.
Upravo je ova fotografija, rađena na način oslikanih obiteljskih portreta ili dokumenata iz vojske, amblematska za čitavu priču Studija Imitacija života te Krika i šaputanja, jer sažima njihov odnos prema autorstvu i vrijednosti autentičnosti umjetničkog iskaza. Neponovljivost se povlači pred umnažanjem prizora koji čine mnogostruku cjelinu, a jedinstvenost određene slike daje prednost izgradnji sekvence; što je perspektiva posebno primjenjiva na postav izložbe "Dobri izgledi", gdje se pojedine serije fotografija, dakako, mogu promatrati izdvojeno, ali je poanta u tome da je cijela izložba zaokružena sekvenca, a čitav zajednički opus Fritza i Serdarevića, na neki način, film drugim sredstvima, odnosno uklapanje vremena i kalkuliranje kretanja u medije koji su u lokalnoj sredini prije njihove pojave trebali baš takvo prevrednovanje.
Muzeju, galerijama i organizacijama koji su zaslužni za izvođenje ovako ozbiljne i obimne izložbene sekvence to služi na čast, jer primjer je kako se u tom kontekstu može i treba posvetiti fenomenima iz novije prošlosti, koji nastavljaju biti jedan od temelja umjetničke i kulturne suvremenosti – ali uvijek i s tajnom vremena u svojoj biti.
