Zahvaljujući ponajprije Fondaciji Murtić i Hrvatskom društvu likovnih umjetnika (HDLU), Zagreb je ovog proljeća na svakom koraku premrežen obilježavanjem stote godišnjice rođenja Ede Murtića (Velika Pisanica, 4. svibnja 1921. – Zagreb, 2. siječnja 2005.), jednog od najpoznatijih slikara druge polovice dvadesetog stoljeća s području bivše Jugoslavije. Zato je moguće i na ulazu u podzemnu etažu trgovačkog centra na periferiji, umjesto reklame za povrće po akcijskoj cijeni, naići na display "Murtić 100"! Murtić lako prelazi i državne granice: prijatelji mi po povratku iz Beograda javljaju da su ga susreli u centru grada. Nimalo ne čudi, upravo je ondje Murtić početkom četrdesetih godina prve slikarske pouke dobio kod slavnog srpskog kolorista Petra Dobrovića.
I neke druge hrvatske institucije od nacionalnog značaja uključile su se u slavljeničko obilježavanje "hrvatskog Picassa", filmskim projekcijama, tribinama i manjim izložbama (Dani Ede Murtića, Muzej suvremene umjetnosti, Zagreb; Kabinet grafike HAZU), no ostale su u medijskoj sjeni središnje izložbe u Domu HDLU-a "Murtić 100". Tako je, na primjer, bilo moguće da izložbu Murtićeva "Crtačkog dnevnika" u Kabinetu grafike HAZU pogledamo potpuno sami, u tišini, na prstima, trudeći se da ne unesemo nemir u tu važnu instituciju.
Kako je bilo moguće da već 1956. Murtić, zajedno s drugim jugoslavenskim slikarima i kiparima, na XXVIII. Venecijanskom bijenalu bude predstavnik visokog modernizma u zemlji koja je još liječila rane Drugog svjetskog rata?
Multimedijalna izložba u Domu HDLU-a, praćena brojnim događanjima, edukativnim, glazbenim, street-art reinterpretacijama, projekcijama, simpozijem, očito ima daleko veće ambicije od svečanog obilježavanja stote obljetnice. Odmah upadaju u oči visoka organizacijska profesionalnost i brojni sponzori. Najveće zasluge u brendiranju Murtića kao poželjnog identifikacijskog proizvoda hrvatske kulture pripadaju Fondaciji Murtić koja godinama obrađuje umjetnikovu ostavštinu, nastojeći sačuvati njegovo mjesto u Panteonu svjetskog modernizma neovisno o mijenama ukusa i pomodnim umjetničkim trendovima. Murtić je doista bio jedna od najutjecajnijih društvenih figura dvadesetog stoljeća u našem kulturnom krugu, usporediva s onom Krležinom, kojem je slikar posvetio i jedan od posljednjih grafičkih ciklusa "Viva la muerte" (2000.).
O tome kako je Murtić od siromašnog dječaka s Trešnjevke – čudo od djeteta – postao student kod Petra Dobrovića u Beogradu, a potom kod Ljube Babića u Zagrebu, da bi se 1943. pridružio partizanskom pokretu, gdje je u Topuskom 1944. na padobranskoj svili ilustrirao Goranovu "Jamu" (zajedno sa Zlatkom Pricom), a u hladnoratovskim pedesetima bio među prvim slikarima iz Jugoslavije koji su dobili stipendiju za boravak u Americi i Kanadi, postavši "državni slikar", odnosno "ikona modernog slikarstva" – o svemu tome napisane su desetine monografija, nekoliko stotina studija i osvrta domaćih i stranih autora (Božo Bek, Vladimir Maleković, Zvonko Maković, Tonko Maroević, Igor Zidić, Michel Seuphor, Pierre Restany, Michael Gibson...), pa nema potrebe to ponavljati na ovom mjestu. Već i puko nabrajanje najvažnijih Murtićevih nastupa na svjetskim i domaćim smotrama umjetnosti, kao i prisustvo u svjetskim kolekcijama moderne umjetnosti za mnoge bi bio dovoljan argument za njegovu sakrosanktnu poziciju danas.
Riskirajući da pomiješam kruške i jabuke, heretično ću zapitati je li Murtićevo mjesto u svjetskoj suvremenoj umjetnosti danas usporedivo s mjestom, primjerice, Ivana Kožarića (1921. – 2019.), Dimitrija Bašičevića Mangelosa (1921. – 1987.), Josipa Vanište (1924. – 2018.) ili Julija Knifera (1924. – 2004.), da spomenem domaće autore približno istih godišta, ali dijametralno suprotnih poetika, čija su djela danas neizostavna na mnogim problemskim izložbama u svijetu. Ipak, samo je na Murtićevom otvorenju u Domu HDLU-a bilo moguće susresti tri hrvatska predsjednika – aktualnog kao pokrovitelja izložbe i dva bivša "s lijeve strane spektra" – pa smo malo zbog epidemioloških mjera, malo zbog osiguranja, bili prikraćeni čuti govore na otvorenju. Srećom, nismo mogli čuti obećanja poput onih iz prosinca 2010., kad je u zagrebačkom Muzeju suvremene umjetnosti predstavljena Donacija Ede Murtića. Tada je Murtićeva obitelj poklonila Gradu Zagrebu oko tisuću njegovih djela pod uvjetom da se osigura trajni prostor za njihovo javno izlaganje, a aktualna vlast obećala je Zagrepčanima brzo rješavanje smještaja Murtićeve donacije. Obrisi te zgrade i dalje su nevidljivi.
U jeku rasprave o povratku spomenika bana Jelačića, Murtić mi je 1989. kazao da bi radije na Trgu Republike vidio spomenik Alexandera Caldera nego Fernkornova bana
Da se dogodilo suprotno, danas bismo mogli lakše odgovoriti na brojna pitanja, uključujući i ono najčešće: kako je Murtić, za najširi puk, postao "sinonim za apstrakciju"? Studenti i umjetnički šmekeri saznali bi kakve su bile političke implikacije apstrakcije i kakva je bila njezina uloga u hladnoratovskom okruženju te zašto je apstrakcija bila privilegirani likovni izraz jugoslavenskog društva, a njezini najvažniji predstavnici često bili smatrani "režimskim" umjetnicima. Kako je bilo moguće da već 1956. Murtić, zajedno s dvadesetak drugih jugoslavenskih slikara i kipara, na XXVIII. Venecijanskom bijenalu bude predstavnik visokog modernizma u zemlji koja je praktički još liječila rane Drugog svjetskog rata i borila se s nepismenošću? Propitali bi se i neki pojednostavljeni sudovi i tumačenja, poput onog američkog kritičara Newsweeka koji je zapisao: "Nakon što je objesio pušku o klin, slikar Murtić je uveo apstraktni ekspresionizam u Jugoslaviji", a polemike koje su se vodile primjerice oko Murtićeva uređenja "Ritz bara" možda bi dobile nova tumačenja u sukobu sučeljenih strana.
Saznali bismo tako da je Murtić bio među najzaslužnijima za "prelazak autorefleksivnog tipa apstrakcije u likovni mainstream" (Ljiljana Kolešnik), postavši uskoro obrascem široko prihvaćenog modernog kulturnog identiteta jugoslavenskog društva. Taj rasni crtač i slikar, odškolovan na tekovinama pariške škole, Braquea, Mondriana, Kandinskog... zajedno s njima upijao je i "pravo na slobodu". Čak ni u ratnim crtežima i gvaševima nije bio puki propagandist ni "plakater". Tako ni nakon Drugoga rata nije trebao raskidati sa socrealizmom, jer "socrealizma sovjetskog tipa u Jugoslaviji, a posebno u Hrvatskoj, nismo nikad imali", tvrdio je. Problemi angažiranosti, na jednom polu, i slobode i autonomije na drugom, neprestano su prisutni u njegovim djelima, bez obzira na to izgledaju li nam ona larpurlartistička ili instrumentalizirana.
Na "produžetku" izložbe, u Laubi, predstavljen je posljednji Murtićev ciklus (Foto: Juraj Vuglač)
Murtić je lako nosio teret slobode i moći, tu eksplozivnu smjesu koja je mnogima na kulturnoj sceni smetala. Bio je izvor brojnih polarizacija i prevrednovanja, pa ne čudi što je nekolicina kritičara "revidirala" svoje ocjene. Tako je jedan od najranijih i najboljih poznavatelja Murtića, Igor Zidić, u knjizi "Slika i vrijeme: Edo Murtić" (2013.), u kojoj je sakupio gotovo sve svoje osvrte o Murtiću, izostavio prvi prikaz o njemu, objavljen u Telegramu 1966., smatrajući da je iznio "grube procjene i ratoborne poruke kakve više ne zastupa". Zidić navodi izvor i pretisak u knjizi "Tkalac na propuhu" (MH, 1972.), no u želji da olakšam napor za traganjem, prepisujem neke od Zidićevih "grubih procjena": "Jedan od onih novatora čiji je tragalački put uvijek dobro utrt"; "temperamentan i poduzetni menadžer vlastitog slikarstva", "njegov genij asimilacije bezobzirno je poharao Manessiera i Santomasoa, Vedovu i de Kooninga, Klinea i Mathieua (u pismu središnjih dijelova slika) i Miroa (u keramici) pa bi, zasigurno u takvim rasponima, bez nesvakidašnje spretnosti bio odavno propao".
Mnogi su Murtiću zamjerali uspjeh i odjek, pa tako i Branko Franceschi, autor i kustos sadašnje izložbe u Domu HDLU-a, priznaje da je sve do kasnih devedesetih bio nezainteresiran za djelo umjetnika "s tako velikom društvenom rezonancom". Tek je, kaže, u slikama iz njegova posljednjeg ciklusa 2003. – 2004., predstavljenim u Umjetničkom paviljonu 2005., "osjetio silnu energiju", kakvu nije "primijetio kod dvostruko, pa i trostruko mlađih umjetnika". Slično je ustvrdio i Tonko Maroević, zapisavši u predgovoru iste izložbe: "Ako ga je povremeno nadahnuće vodilo odveć opuštenim rješenjima, u većini najnovijih slika uspostavio je najsretniji odnos između jasnoće znaka i protočnosti kaligrafije, ostvarujući pravu sintezu oblika i planova, organsku punoću kadra."
Kad već "razotkrivam" kolege, morat ću i ja u svoju Canossu. Pripadam generaciji koja je svjedočila rasapu megakulture modernizma, formirajući se na konceptualnoj umjetnosti sedamdesetih. U vremenu cvjetanja "slabe misli" za mnoge od nas Murtić je bio odveć jaka gromada. Na samom kraju burnih, kameleonskih osamdesetih, zahvaljujući iznimno upućenom don Branku Sbutegi, za čiju je crkvu u Dobroti Murtić radio mozaike, upoznala sam drugačijeg Murtića, čiji su crtački stenogrami snažno bilježili tjeskobu pred nadolazećim događanjima u devedesetima. Pamtim neumornog i energičnog Murtića koji mi je, u jeku rasprave o povratku spomenika bana Jelačića na središnji zagrebački trg, u intervjuu za tjednik Danas u jesen 1989. kazao da bi radije vidio na Trgu Republike spomenik Alexandera Caldera (američki kipar, tvorac mobilne skulpture, op. a.) nego Fernkornova bana, svjestan da bi ga zbog te izjave mogli raspeti. Ali uživao je u tim "razapinjanjima" do posljednjeg daha, pomalo se nadahnjujući njima.
Edo Murtić u ateljeu na Tomislavovu trgu (Izvor: Fondacija Murtić)
Obljetnički Murtić u Meštrovićevu paviljonu nije, dakako, ni problemska ni retrospektivna ni monografska izložba. Izložba je sebi postavila drugačiji cilj: odabirom stotinjak vrhunskih djela, uglavnom u vlasništvu Fondacije Murtić, zrcaliti polemičnost, dijalektičnost, svježinu pa i reprezentativnost Murtića. Zahvaljujući znalački podijeljenom opusu u pojedine tematske i medijske dionice te trodijelnoj prstenastoj strukturi Paviljona, Franceschi je postigao maksimalan učinak Murtićevih slikarskih abrevijacija. Naglasivši centrifugalnost i vrtloženje, s pravom je podvukao i kontrast dvaju Murtića, njegovo svjetlo i tamu, "spržene vinograde" i "oči straha", jer kao što ni snažni kolorizam nije nužno značio vedrinu, tako ni crnilo kod Murtića nije uvijek rodno mjesto tame.
Izložbom se ponovno potvrđuju Murtićev strasni pluralizam, panaktivizam i odvažnost u donošenju odluka. U različitim medijima i formatima, jednako se potentno nosio s javnim narudžbama i onima koje spadaju u tzv. primijenjenu umjetnost, kao i s intimnim ateljerskim zabilješkama. To se jasno naslućuje u multimedijskoj instalaciji umjetnika Ivana Marušića Klifa, koja na pet paralelnih projekcija dokumentira raznolikost Murtićeva opusa – slike, crteže, grafičke mape, keramiku, emajle, mozaike – od kojih je znatan broj rađen za javne prostore. Ovdje će posjetitelji vidjeti i neka djela vezana uz tematiku NOB-a, danas nepoznata i zapuštena (mozaik Šušnjarske borbe iz 1943. u Dočiću), te brojne dokumentarne fotografije iz Murtićeva života i stvaranja – od partizanskih dana, preko mladenačkih fotografija, foto-dokumentacije "akcijskog slikarstva", pa sve do detalja ruku i umorne slikareve glave zaspale na njima.
Posjetiteljima, pored dugog i cjelotjednog radnog vremena Paviljona, dostupan je i besplatan deplijan izložbe u kojem se, uz uvodni tekst, nalazi i kalendar brojnih događanja i edukativnih programa za odrasle, djecu i osobe s invaliditetom. Da se temeljito pristupilo približavanju Murtićeve umjetnosti širokim slojevima publike vidi se i po tome što je izložen golemi keramički mural "Bez naziva" (2001.), pretvoren u taktilnu sliku, uz legendu na brajici i audio-opis murala koji pomaže slijepoj osobi da ga doživi dodirom.
"Produžetak" izložbe "Murtić 100" realiziran je u Laubi – kući za ljude i umjetnost, nažalost kratko, do 10. lipnja. Na izložbi nazvanoj "Nova apstrakcija" predstavljen je posljednji Murtićev ciklus, svojevrstan umjetnikov testament. U zahtjevnom prostoru preuređene tvornice konca, pedesetak Murtićevih slika velikog formata, zahvaljujući i smjelom, "lebdećem" postavu koji potpisuje arhitekt Marko Murtić, uvjerilo je i posljednje sumnjičavce u to da je Murtić suvremeni slikar koji ima što poručiti suvremenim gledateljima.
Pretpostavimo da će brojna pitanja, poput onog je li Murtić bio tek "genij asimilacije" ili prijelomna figura u umjetnosti druge polovice dvadesetog stoljeća u ovom dijelu Europe, tematizirati tekstovi u pratećem katalogu čija je promocija planirana 17. srpnja, kao i na simpoziju "Gesta i sloboda" održanom 10. lipnja u hotelu Westin. Slutimo bar jedan odgovor: u poznatoj dilemi – Umjetnost ili Život – Murtić se odlučio za oboje. Možda su mu to najviše i zamjerili. Sad kad više nije prisutan u Životu, možda ćemo s većom otvorenošću vrednovati njegovu Umjetnost. Obljetničke prezentacije, bez sumnje, podsjećaju nas i na naš dug. Teško da ćemo uskoro vidjeti krov Murtićeve kuće, no možda je krajnje vrijeme da se barem postave temelji. Zagreb, doduše, nije Barcelona, ali mogao bi se i mora se odužiti svojim najvećim umjetnicima.
