Budimir Lončar (Preko, 1924.) zacijelo je najpoznatije ime jugoslavenske i hrvatske diplomacije u svijetu. Opsežna biografija Tvrtka Jakovine "Budimir Lončar: Od Preka do vrha svijeta" (Fraktura, Zagreb, 2020.) nudi detaljnu kronologiju, dokumentaciju i interpretaciju njegova bogatog političkog i društvenog života. Leko – kako ga nazivaju prijatelji – i danas je vitalan, staložen i precizan sugovornik, fascinantne memorije. Premda je s njime moguće razgovarati o brojnim političkim temama, rado je pristao da za ovu prigodu suzimo naš razgovor na Edu Murtića, umjetnika s kojim je prijateljevao više od pola stoljeća. U povodu obilježavanja stote godišnjice slikareva rođenja nedavno je o njemu nadahnuto govorio i na međunarodnom simpoziju "Gesta i sloboda" u organizaciji HDLU-a i Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti iz Zagreba.
Vaše izlaganje na stručnom skupu kustosa, kritičara i muzealaca pobudilo je velike simpatije, premda ste se ogradili da niste stručnjak za umjetnost. Ni mi nećemo razgovarati o tome jesu li na Murtićevo slikarsko formiranje više utjecali europski tašizam i enformel od američkog akcijskog slikarstva (jesu!), nego o Murtiću kao jednoj od važnih osoba u vašem životu i jednoj od ključnih figura druge polovice 20. stoljeća u nas. Prije svega me zanima Murtićev "doživljaj Amerike" kroz vaša sjećanja.
O Murtiću mogu govoriti kao prijatelj i kao ljubitelj umjetnosti. Ne bih se usudio za sebe reći da sam poznavatelj umjetnosti, pa sam zato stavio takvu ogradu na simpoziju. Naše je prijateljstvo bilo više od prijateljevanja i druženja, od našeg prvog susreta u New Yorku 1951. pa sve do njegove smrti 2005. Od trenutka kad ste stekli Edino povjerenje, to je postajala vrlo intenzivna interakcija. Upravo me Edo približio svijetu likovnih umjetnosti. S njim me vezuje više od pola stoljeća čestih druženja i razgovora. Ne samo o umjetnosti, nego i o politici jer je bio – on se možda s time ne bi složio – pravi homo politicus. Čovjek čvrstih, strogo definiranih uvjerenja, ljevičar i antifašist. Nikada nije oklijevao izreći svoje mišljenje, svidjelo se to sugovorniku ili ne.
Amerika kao izazov
Istaknuli ste da je bio vrlo kompleksna ličnost. I vremena su bila kompleksna, zar ne?
Da, bio je vrlo kompleksna ličnost, povijesna ličnost i kao prema svim povijesnim ličnostima treba i prema njemu istovremeno imati i poštovanje i distancu. Zato i kažem da je istovremeno i lako i teško govoriti o Murtiću. Bio je izuzetno otvorena ličnost. Upoznao sam ga u najznačajnijem dijelu njegova, pa tako i svoga života. To je bilo vrijeme kada je hladni rat bio u punom jeku, na ivici da pređe u "vrući", oružani sukob. Jugoslavija je istovremeno doživljavala svoj preobražaj, emancipaciju od sovjetskog tipa socijalizma, k jednom slobodnijem svijetu, svijetu veće humanosti i veće demokracije. Nije to bio jednostavan proces.
Kako je izgledao vaš prvi susret? Kaštelan, vaš prijatelj iz partizana, intervenirao je kod vas da Murtiću budete pri ruci jer nije baš imao novaca napretek.
Murtića sam upoznao kao mladi jugoslavenski diplomat u New Yorku. Bio sam svjedokom njegova sudara s onodobnom suvremenom američkom umjetnošću. Da, odlučujuću ulogu u mom približavanju, pa poslije i stvaranju dubokog prijateljstva s Murtićem odigrao je naš zajednički prijatelj Jure Kaštelan. Jure je moj ratni drug, bio mi je svojevrsni mentor dok sam bio urednik "Omladinske iskre" na Visu. Tada je začeto naše prijateljstvo i ostalo je do kraja njegova života, do trenutka kada sam ga bolesnog držao za ruku u njegovu stanu u Ilici. Jure je bio jedna od najvažnijih osoba u Murtićevu životu, dijelio je s njim svoje vrijeme, razmišljanja, čak i o njegovoj likovnoj proizvodnji. Skoro svakodnevno navraćao je u Edin atelje. Bio je suprotne prirode od Murtića, ali utjecali su jedan na drugoga. Bio mu je vrlo značajan u bodrenju njegova slikarstva. Znao je izreći po jednu-dvije riječi, na početku ili na kraju, ali to je za Edu bilo važno da shvati vlastito djelo koje je tog časa stvarao.
Kaštelan me zamolio da Edi u New Yorku budem pri ruci, drugim riječima logistika, jer su sredstva s kojima dolazi vrlo oskudna. Toplinom i zagrljajem kojim me obuhvatio učinio me starim znancem s kojim će prijateljstvo biti neminovno i dugotrajno
Jure me zamolio da Edi u New Yorku budem pri ruci, drugim riječima logistika, jer su sredstva s kojima dolazi vrlo oskudna i ograničena. Dočekao sam ga na njegovu dolasku brodom u New York. Sve što je napisao Jure, Edo je mnogo snažnije izrazio u svom prvom susretu sa mnom. Osvojio me na prvi pogled kao čovjek. Tada još nisam vidio nijednu njegovu sliku. Ali tolikom toplinom i zagrljajem kojim me obuhvatio učinio me starim znancem s kojim će prijateljstvo biti neminovno i dugotrajno. Edo je i noćivao u mom stanu na Manhattanu, 12 West 55 Street. Sjećam se Edine smionosti, ali i razmišljanja kako da tu Ameriku svlada, u cjelokupnom njenom kretanju, od arhitekture do svakodnevnog života. Posebnu pažnju posvećivao je umjetnosti i likovnom stvaralaštvu. Odmah je stao posjećivati galerije i muzeje. Zadržavao se najviše u MoMA-i, ali prvi njegovi utisci bili su – kako je rekao – u nekom raskoraku. S jedne strane, Amerika ga je osvojila svojom dinamikom, ali likovna scena bila mu je pomalo razočaravajuća. Imao je izvjestan otpor prema njoj
Posjetili ste zajedno izložbu Jacksona Pollocka, umjetnika u usponu, rodonačelnika apstraktnog ekspresionizma, oca "akcijskog slikarstva", čija će slava ubrzo preći granice Amerike.
Da, naročit izazov predstavljao mu je Jackson Pollock. Dva puta smo bili na njegovoj izložbi u Betty Parsons Gallery, 15 E57St. Oba puta mi je rekao: "Ma, to je sranje." Koliko god ga je Pollock iritirao, vraćao mu se i često razmišljao o njemu. Istovremeno je bio kritički raspoložen prema neuvjerljivosti tog slikarstva, ali je također osjećao novinu koju ono donosi. Kada je završio prvu njujoršku dionicu, Murtić je imao izložbu u jugoslavenskoj misiji pri Ujedinjenim narodima, koju je organizirao jugoslavenski ambasador pri UN-u Aleš Bebler. Prodao je tada nekoliko slika i odlučio krenuti na put od Istočne do Zapadne obale, do Kalifornije. Kupio je, veoma smiono, za 150 dolara limuzinu marke Chrysler. Izazivala ga je Amerika u cjelini. Želio je vidjeti kako korespondira ta američka stvarnost s likovnom umjetnošću. Put mu je potpomogla Hrvatska bratska zajednica, velika i najstarija organizacija hrvatskih iseljenika, ali sredstva su ipak bila oskudna. Omogućili su mu da ima dvije izložbe i stupi u kontakt s prosvjećenijim dijelom njihova članstva, a neki su kupili i poneku sliku.
Prizor s ikoničke Murtićeve slike "Manhattan" (1952.) promatran je s prozora vašeg stana u New Yorku, gdje je Murtić u više navrata boravio i spavao. Imali ste priliku uživo promatrati njegov preobražaj?
Svako jutro i u predvečerje izlazio je da slika. Ostao je i dalje na figuraciji, ali ona se ipak promijenila. Pod utjecajem dinamike Amerike, ali i saznanja kako se tu formira likovni život, vidio sam da se u njegovom slikarstvu rađa nešto novo. Crtež je bio sve manje dominantan, a boja je bila sve ekspresivnija. Njegovi mostovi, industrijski pejzaži u Pittsburghu imali su strašnu američku snagu u sebi. Bilo je zaista fascinantno promatrati i pratiti Murtićevu likovnu transformaciju. Potezi su mu postajali sve slobodniji, boje ekspresivnije i jače. Tamo i tada počeo je njegov put prema apstraktnom izrazu. Prije odlaska u Zagreb još jednom je išao kod Pollocka na Long Island, htio ga je apsolvirati i kao da je time htio razriješiti i svoj odnos prema apstrakciji. Put započet u Americi dovest će ga ubrzo do statusa nesporno prve ličnosti apstraktne umjetnosti u Hrvatskoj i Jugoslaviji i jednoga od najmarkantnijih zastupnika apstraktnog izraza u slikarstvu u svijetu.
Koliko je vaš diplomatski život "profitirao" prijateljevanjem s umjetnicima?
Jako mnogo. Širok je bio krug umjetnika u Jugoslaviji s kojima sam se družio. Prijateljstvo s Ljubom Ivančićem započelo je još u ratu, bio je grafički dizajner u "Omladinskoj iskri". Naše je prijateljstvo bilo duboko i dugo. Ljubo mi je poklonio svoj diplomski rad, "Autoportret" iz 1948. koji sam nosio sa sobom svugdje po svijetu, čuvao ga kao mačka mačiće. Družio sam se s Miljenkom Stančićem, Jagodom Buić, Zlatkom Pricom, Josipom Vaništom, Vasilijem Jordanom, Matkom Trebotićem... Zatim skulptorima Duškom Džamonjom, Stevanom Luketićem, Belizarom Bahorićem, povremeno i Franom Kršinićem. U Beogradu sam se intenzivno družio sa Stojanom Ćelićem, Mićom Popovićem, Petrom Lubardom, Peđom Milosavljevićem, Lazarom Vozarevićem, Vladimirom Veličkovićem. U Ljubljani sa slikarima Jožom Ciuhom, Janezom Bernikom i Francetom Slanom. U Sarajevu s Mersadom Berberom. Svi ti umjetnici posebno su me nadahnjivali. Imao sam s njima prijateljske i česte razgovore o umjetnosti, ali i o društvenim kretanjima. Mnogo su mi značili razgovori i prijateljstva s kritičarima i kustosima Božom Bekom i Milanom Bešlićem u Zagrebu, a u Ljubljani posebno sa Zoranom Kržišnikom, koji je bio veliki promotor naše likovne umjetnosti u svijetu. U Beogradu sam se družio s povjesničarkom umjetnosti Irinom Subotić i Miodragom Protićem, tadašnjim direktorom Muzej savremene umetnosti. Ipak, Murtić je u tom velikom krugu bio moje posebno uporište, unio je dodatni intenzitet u svijet umjetnosti. Likovna kultura je bila snažno sredstvo, oružje i alat kojim sam i ja pokušao "kapacitirati" diplomaciju, pogotovo kada sam postao njen šef. Što više slobode i stvaralaštva, ne samo u kulturi nego i u društvu, pridonosi boljitku društva.
No i za Murtića je boravak u Americi bio neka vrsta umjetničkog, rekao bih čak i životnog raskršća. Došao je u Novi svijet iz Jugoslavije, koja se upravo polako otvarala prema svijetu. Došao je, a da vjerojatno toga ni sam nije bio svjestan, da i on na neki način pomogne otvaranju svijeta za Jugoslaviju i za sve što dolazi iz Jugoslavije.
U svjetlu današnjih ekoloških katastrofa i naših stereotipnih predodžbi o Americi, priupitat ću vas za jedan nesmotreni "ekološki incident" na vašem službenom putu iz New Yorka u Washington 1954., koji Jakovina spominje u vašoj biografiji. Tada ste kroz prozor automobila bacili ispijenu bocu Coca-Cole, a policija vas je na kraju tog puta natjerala da se vratite 200 kilometara i pokupite svoje smeće. Nisu pristali na vaš prijedlog da platite kaznu. Jeste li zakasnili na sastanak u Washingtonu?
Jesam. Naučio sam tada lekciju za cijeli život!
Institucija ateljea
Ostali ste u prijateljskim odnosima i pratili Murtićev rad i po povratku u Jugoslaviju. Na simpoziju ste ustvrdili da mu je apstrakcija značila neku vrstu oslonca za društvenu aktivnost. Možete li to objasniti?
Jednom prilikom u Beogradu, kada je bio u "braun fazi", rekao mi je: "Apstrakcija je kao muzika, izaziva emocije, ali i potiče na razmišljanje, nekada bez granica." Njegovo slikarstvo kao da je s apstrakcijom dobilo neku vrstu oslonca, okvira za njegovu društvenu aktivnost. On je prije svega bio čovjek slobode. Kroz apstrakciju je dobio prostor za slobodu, koja je njemu uvijek bila bitna. Želio je biti prisutan u društvenom, indirektno i u političkom životu. Kao strastveni ljevičar družio se s ljudima iz svih segmenata društva, osobito iz kulturnog i političkog života. U svom je ateljeu okupljao ljude različitih pogleda, od onih koji su tada bili dominantni u zvaničnoj politici do onih koji su bili u opoziciji, pa čak i onih koji su bili disidenti. Sastav se mijenjao, bilo je tu svestrane razmjene gledišta.
Je li u toj razmjeni bilo povišenih tonova? Kakav je Murtić bio komunikator u grupi različitih ljudi, stavova i sudbina koji su svraćali u njegov atelje, poput Radomira Konstantinovića, Oskara Daviča, Bogdana Bogdanovića, Kaštelana, Vlade Gotovca, Franje Tuđmana, Igora Zidića?
Bio je to pravi laboratorij pluralizma i laboratorij demokracije. Murtić je bio predvodnik i pružao je organizacijsku strukturu. Već i po tome mogli bismo ga svrstati uz velike povijesne ličnosti poput Krleže. Baš kao što je Krleža ostao vertikala u hrvatskoj kulturi, tako je i Murtić s institucijom svog ateljea postao nezaobilazna točka svog vremena. Edo je u svom izričaju bio jasan i konkretan, a u sadržaju nepokolebljiv. Bio je – svoj. I kao čovjek i kao umjetnik. Stari partizan, sudionik povijesnog zasjedanja ZAVNOH-a u Topuskom 1944., nikada nije zaboravio zbog čega se uključio u redove NOB-a ni koji je bio cilj te borbe. Dapače, ponosno je to isticao i u onim godinama kada to nije bilo previše popularno. Doista, imao je širok krug znanaca i prijatelja, pa i ja sam zbog susreta i razgovora u njegovu ateljeu često vikendom iz Beograda dolazio u Zagreb. Diskusije su znale trajati satima, u njima je znalo biti i povišenih tonova. Njegov zagrebački atelje bio je jedinstvena institucija, duhovno privilegirani prostor, gdje su se slobodno razmjenjivale i suprotstavljale različite ideje i razmišljanja o aktualnim zbivanjima u društvu i politici.
Koju biste Murtićevu karakternu crtu posebno istaknuli, koja mu je možda bila i na štetu?
Ne pretjerujem ako kažem da je cijeloga života tražio i istraživao, da nikada nije bio do kraja zadovoljan ostvarenim i da je uvijek bio spreman postavljati pitanja i dovoditi u sumnju ono što bi drugi nekritički prihvaćali kao istinu. Imao je, doslovno, vulkanski temperament. Neki bi rekli – naglu narav. Ponovno moram spomenuti Kaštelana, čovjeka po temperamentu toliko različitog od Ede, a po razmišljanju tako bliskoga. Dobro je kazao Tvrtko Jakovina da mu je Kaštelan bio "duhovni i intelektualni mentor". A znali su u atelje svraćati i posve "obični" ljudi. Pričao mi je kako mu je jednom prilikom došao jedan skromni bračni par sa željom da kupi njegovu sliku s izložbe. Na jedvite jade ispripovijedali su mu da im je sin teško bolestan i da mora na operaciju. A doktor koji će ga operirati zatražio je baš tu sliku s izložbe, naslov koji su mu donijeli na ceduljici. Edo je kazao da im ne može dati tu sliku jer je ona bila određena za buduću Kolekciju Murtić, ali da im za doktora – čije ime nipošto nije želio znati – može dati sliku istog formata i žanra. Sliku im je na kraju darovao, što samo svjedoči koliko je bio socijalno osjetljiv i kakav je bio humanist. I kako je svoj humanizam znao konkretizirati u vlastitom životu.
Što dugujemo Murtiću? Usporedili ste njegovu ulogu s onom Krležinom?
Da, Murtić je bio živa negacija smjera nazvanog socijalistički realizam. Mislim da ne griješim ako njegovo djelovanje na polju umjetnosti po svojoj važnosti i dosezima usporedim s čuvenim Krležinim govorom na Kongresu književnika Jugoslavije u Ljubljani 1952. Edu Murtića i njegovo djelo treba staviti u širi povijesni i društveni kontekst. Hrvatska, i ne samo Hrvatska, Murtiću mnogo duguje. Više nego što to vjerojatno sada i shvaća. Treba odati veliko priznanje obitelji Murtić, Goranki, Marku i Ranku, zatim organizatorima, HDLU-u, te kustosu izložbe u Meštrovićevu paviljonu Branku Franceschiju, jer su nam omogućili da se dva mjeseca intenzivno družimo s Murtićem u Zagrebu. Murtić je to zaslužio. Bio je jedan od potpornih stupova društva u kojemu je živio i djelovao, predan u prvom redu umjetnosti, ali nikada zarobljen njenim okvirima. Nije bio ono što se pogrdno kaže, "državni slikar". Dakako, nije bio ni disident. Bio je naprosto čovjek koji je težio proširivanju granica slobode u svakome pogledu ili, još bolje, bio je netko kome su smetale bilo kakve granice. A kada je naše društvo 1990-ih doživjelo radikalne promjene, kada je u tim promjenama bilo i stvari s kojima se nikako nije mogao složiti, Edo nije savio kičmu. Mislim da sam time sve rekao.
