Na mjestu gdje Dalmatinska zagora proviruje bacivši oko na more, u onom usjeku gdje se s jedne strane Mosor strmo obrušuje dolje do Cetine, a Biokovo eolsko-geografskim preporukama čini to isto s druge, leži omanji i usputni gradić Omiš. Nema ga tko kroz Omiš makar jednom u životu prošao nije, ali ih je puno što u njemu nikada bili nisu. Proši su i vidjeli ga, na magistralnom putovanju iz Splita za Dubrovnik ili iz Makarske za Zagreb, ali u nj stali nisu.
Simpatična to je varošica koja noge moči izravno u slanosti otopine, pa i bočatosti Bračkoga kanala, dok istodobno, zaselcima što mu gravitiraju, penje se gore u gorje časteći sebe i svoje goste, mimo onih maritimnih, i teritivnim navlastitostima ter specifičnostima. Podno Stine što mu prijeti kao da će rasuvši se poklopiti ga i samljeti, kameni Omiš živi u svojim finim kućama od klesanaca i facada, dok onaj drveni prebiva u svojim brodograditeljima i ribarima, nasljednicima drevnih omiških gusara.
Tko zna što je sve Cetinom duboko iz kontinenta stiglo do ušća ovdje u Omišu, nešto od toga znamo iz etnologije i gastronomije; ama, ovdje nam je važnije primijetiti tko je tu sve iz svoje posteljice izlizao na postelju... Jedan među većima što će zavazda ostati u pamćenju kulture na ovim prostorima, jest redatelj Vatroslav Mimica, rođen u Omišu 25. lipnja 1923., tako da ovo slovo pišem prigodničarski "u favur" njegove taman navršene 100. obljetnice dolaska na svijet. A ova je do jučer časna starina umrla tek nedavno, 15. veljače 2020. u Zagrebu, gdje je i kremiran.
Obitelj Vatroslava Mimice potječe iz Omišu nedalekog mjestašca što se uguralo i u prezime, iz sela Mimice, a otac mu je bio tekstilni trgovac. Dok je još bio dječak familija se preselila u Split, odakle je mladi Vatroslav krenuo na studij u Zagreb. Kuriozitet je da je ovaj Dalmatinac, ustvari, studirao na Medicinskom fakultetu, ali ga je početak Drugog svjetskog rata odalečio od faksa i nagnao da se isprva angažira kao ilegalac, nakon čega se priključio partizanima u antifašističkom pokretu.
Završetkom rata započinje s pisanjem kritika i uređivanjem časopisa "Studentski list" i "Izvor", eda bi 1956. godine bio jednim od najvažnijih kotačića u osnivanju Studija za crtani film, odnosno Zagrebačke škole crtanog filma, iz čijeg će laboratorija izići i slavni "Surogat" Dušana Vukotića, dobitnik Oskara.
Premda mu je karijera startala dugometražnim igranim filmovima "U oluji" (1952.) i "Jubilej gospodina Ikla" (1955.), u početnoj fazi svojega djelovanja Vatroslav Mimica gotovo je opsjednut animiranim filmom. Zanimljivo je da jedini od ekipe nije bio crtač, ali je zato taj tip kreativne insuficijencije nadomjestio razvijanjem šire slike filozofije animacije i njezine tehničke provedbe. Iz niza crtanih filmova izdvojit ćemo prikazbu kultne poeme "Tifusari" (1963.) Jure Kaštelana.
No, jednu od važnijih niša u ovdašnjoj filmistici Mimica će zanavijek zavrijediti svojim i emotivnim i tjeskobnim triptihom na relaciji: "Prometej s otoka Viševice" (1964.) – "Ponedjeljak ili utorak" (1966.) – "Kaja, ubit ću te!" (1967.). To su sve modernistički oblikovana djela koja korespondiraju s proznom književnošću što paralelno nastaje u Hrvatskoj.
Ima tu Šegedinovog egzistencijalizma, Marinkovićevog intelektualizma i Novakovog sentimentalizma, a svima skupa nekako je zajednička razočaranost u stupanj postignutoga humanizma nakon krvavoga Drugog svjetskog rata. Mimica je često fokus stavio na pojedinca, ali i na kolektivnu potrebu da tom pojedincu u društvu bude dobro. Važan je i njegov film "Događaj" (1969.), učinjen prema noveli A. P. Čehova.
U zadnjoj fazi Mimičinog filmovanja kao redatelja mogu se izdvojiti dva remek-djela što su, zapravo, neka vrsta povijesnog spektakla nalik na one historijske freske s biblijskom tematikom iz 50-ih i 60-ih godina neposredno prije. Prvi od njih je "Seljačka buna 1573" (1975.), impozantna filmska tvorevina nastala prema stvarnom povijesnom događaju i romanu Augusta Šenoe koji je temeljen na istom.
Ovaj je film znakovit i po tome što nema u sebi glavnu ulogu koja bi imala istaknuti glumca, ili obrnuto, pa slavni pučki tribun Matija Gubec nije ništa eksponiraniji od nekolicine inih protagonista čiji su likovi – barem u filmu – pomalo i eksponiraniji. Čini mi se da je najviše ekspresije pokazao Pavle Vuisić, glumac nada svim glumcima, premda je središnjega heroja, Gupca, igrao čudesni Fabijan Šovagović. (Upravo je Vuisić najviše obilježio Mimičino redateljsko djelovanje.)
I Velimir Bata Živojinović uknjižio je važan nastup, solidan, premda se svima zajedno može spočitnuti relativno loš izgovor kajkavštine na kojoj je napisan scenarij. Izuzmu li se lokalni akteri, poput Franje Majetića kojemu je kajkavski materinski jezik, može se konstatirati kako je izgovoreni dio najlošija karika ovoga inače sjajnog djela. Fabijan Šovagović, štokavac iz Slavonije, kudikamo se bolje snašao koju godinu kasnije tumačeći čakavsku ulogu staroga Tome u seriji "Velo misto" Miljenka Smoje i Joakima Marušića, negoli što mu je to uspjelo ovdje kod Mimice.
Redatelj je u ovom filmu akcent metnuo na puk, na sam događaj i na poruku koja iz svega toga proistječe: pa ma kako i koliko krvava i s koliko leševa ta hrabrost bila orisana i nacrtana.
S druge strane, također iz dubokoga taloga epskog zapamćenja izlučena priča o smionom vagabundu i rebelu nastao je i film "Banović Strahinja" (1981.). To je također kostimirana historicistička epopeja sa srednjovjekovnim šmekom i spravljena na kaloričnoj filmskoj temperaturi uz obilje vizibilnih i auditivnih ugođaja. Opet također, i ovdje je naturalističkih scena punih brutalnosti i krvi, dekapitacija, ali i vrlo artistički predočeno surovo turčinsko nabijanje na kolac.
Maestralan je bio kao negativac Vlah-Alija, mladi, premda sad već i zreli Dragan Nikolić, pokazavši u naponu snage visinu forme vlastitog talenta, kao i raspon karaktera što ih je kadar smjestiti u kadar. Rade Šerbedžija adut je sam po sebi, tako da je on i ovom ulogom i svojim ulogom pridodao važnu aromu cijelom ostvarenju.
Talijanski internacionalac Franko Nero vlastitim je sandokanskim šarmom ponovio ono što je već bio dao u Bulajićevoj uspješnici "Bitka na Neretvi". Ipak, ovdje je važno istaknuti i veličinu čina redatelja Mimice, kad je važnu ulogu dodijelio 20-godišnjoj Sanji Vejnović, koja će se nakon toga prometnuti u važnu glumicu s ovih prostora.
Kao nigdje drugdje, zacijelo, upravo u ova dva potonja filma najviše se vidi kaleidoskopska "animiranost" u brojnim scenama, što potvrđuje redateljevu opsesiju crtanim filmovima koji su ga označili još na početku umjetničkog puta.
Mimičin filmski zamak jedan je od najraskošnijih u sveukupnoj ovdašnjoj kinematografiji, s čijim se tornjevima i utvrdama mogu mjeriti malobrojni... Ostavivši iza sebe niz posvema i tematski i žanrovski distingviranih filmskih radova, sagradio je posve samosvojnu i gotovo endemičnu u svim svojim sastavnicama nadasve koherentnu autorsku cjelinu.
Izražajnošću svojih slika i poetičnošću samih scenarija, te jedinstvenim kastingom i famoznim odabirom priča koje, poput najdubljeg zvona u kampanelu, odjekuju i dandanas na širokom prostoru ča-kaj-što razumljivosti, Vatroslav Mimica ovjekovječio je jedan zanat i jednu struku, jednu kulturu i jednu povijest... Podignuo je vrli meštar, starina od poštovanja, i spomenik vještini što je sedmom umjetnošću zovemo i tepamo joj, i, izdjeljao je ovaj tankoćutni stvaralac spomenik i samom sebi. Kako se i pristoji. Mirita!
