Redatelj Arsen Anton Ostojić u pripremama je za rad na filmu Dušana Vukotića "Kristalni otmičari", projektu koji je naš slavni animator osmislio s piscem Aleksandrom Žiljkom kao scenaristom. Kakva je priča "Kristalnih otmičara"?

To je topla priča o djevojčici Rei koja nakon smrti svoje majke dolazi na novonaseljeni Kristalni planet s ocem koji je dobio posao u tvornici za izradu robotskih životinja. No tamo se ustanovljava da radnici prolijevaju toksične tekućine u rupe u zemlji. Ljudi pritom ne znaju da postoji još neotkriveni svijet u podzemlju u kojem žive bića slična dinosaurima i koja stradavaju od tog zagađenja. Jedan mladunac, tražeći svoju majku, slučajno završi na površini planeta i tamo ga nalazi Rea, koja mu pokušava pomoći i spasiti ga od pohlepnih ljudi koji ga žele iskoristiti.

Koliko je toga već definirano u priči i animacijskim tehnikama i je li financijska konstrukcija već osigurana?

Prije svoj prerane smrti 1998. godine, Vukotić je planirao da to bude kombinacija igranog i animiranog filma, no Aleksandar Žiljak i ja smo odlučili prebaciti radnju sa Zemlje na novonastanjeni planet u budućnosti. Zbog tehničke izvodljivosti, zajedno s našim češkim partnerom odlučili smo da radimo isključivo animirani film i to u 3D tehnici. Naravno, svjesni smo da ćemo teško dostići vrhunsku kvalitetu jednog holivudskog crtića, no ako stvorimo djelo koje će se moći mjeriti s dobrim zapadnoeuropskim filmovima, bit ćemo ponosni. Čitav budžet je oko 20 milijuna kuna, znači vrlo visok za hrvatske uvjete. Do sada smo skupili više od polovine, a ja sam optimist što se tiče zatvaranja financijske konstrukcije.

Vukotić je bio vaš profesor na Odsjeku filmske i TV režije zagrebačkog ADU-a. Kako se dogodilo da ste se tako zbližili s njim, da vam je njegova supruga odlučila prepisati prava za taj projekt?

Još tijekom života dao mi je taj scenarij da ga pročitam jer ga je zanimalo moje mišljenje. No tek sam nakon Vukotićeve smrti od njegove udovice, naše poznate glumice Melite Andres Vukotić, doznao koliko me je zapravo cijenio. Žao mi je što mi to nije bilo jasnije dok je bio živ i što mu nisam mogao dati veću podršku. Vukotiću je naime u jednom trenutku, početkom 1990-ih, čak bio zabranjen ulazak u prostorije Zagreb filma. On je bio umjetnik, entuzijast i na stanoviti način još uvijek i dijete u duši, što pravi umjetnik i mora biti, te je takav postupak prema njemu bio potpuno pogrešan i neshvatljiv.

Kakav je osjećaj raditi na tako zahtjevnom filmu čija realizacija traži gotovo desetljeće rada?

Scenarij sam pročitao tamo negdje 1996. ili 1997., prava sam naslijedio od gđe. Andres Vukotić 2008., a HAVC je 2012. odobrio sredstva za razvoj projekta, što je bio prvi pravi korak ka realizaciji. Pretpostavljam da će film biti završen tek 2025. ili 2026. Govorimo o decenijama. To je nešto što će obilježiti trećinu mog života, no to je najmanje što mogu dati svom bivšem profesoru Dušanu Vukotiću, da njegovo ime i dalje ostane živo među nama.