Bosansko-hercegovački pisac Almin Kaplan ove je godine u izdanju Buybooka objavio knjigu dnevničke proze "Kućni ljudi", u sklopu već poznate edicije "Dnevnici" što ju je započela Lana Bastašić knjigom "Crveni kofer". Sugestivnim poetskim stilom bilježeći svakodnevicu svoje obitelji, Kaplan je isporučio jednu od najboljih pandemijskih knjiga izdanih na prostoru regije. U pitanju je autor kojega čitatelji poznaju po književnosti duboko uronjenoj u prostor kraja u kojemu živi i u kojemu je odrastao – ruralne Hercegovine, a u tome nije iznimka ni knjiga o kojoj razgovaramo.

Nije se teško složiti da je dnevnik najintimnija književna forma, no uvijek je autor onaj koji u tekstu odvaja važno od nevažnog, čak i ono što svjesno skrivamo od dnevnika. Jeste li, pišući "Kućne ljude", razmišljali o tome što ostaviti po strani kako bi intima obiteljskog života ostala očuvana, koliko se otkriti u bilježenju svakodnevice?

Vjerovatno jesam, s tim da ne znam u kojoj mjeri. I sada, dok razmišljam o vašem pitanju, u meni ima nešto što me upozorava da pazim kako i šta vam odgovaram. Taj naš zaštitar, kako ga nazivaju psihijatri, vodi računa o nama i onda kada mi toga nismo svjesni. Nekad je to dobro, a nekada baš i ne. Sigurno je jedino to da sam se vodio onim prvim načelom hitnosti – a to je da moj tekst bude istinska književnost. I nadam se da sam u tome uspio. Druga važna stvar jeste da tekst uvijek, koliko god da je naš nerazdvojivi dio, u jednom trenutku počinje živjeti svoj život. I to se mora desiti još za vrijeme pisanja, inače nije dobro. Tekst treba raditi sam. Prije nego ga od sebe odgurnete.

U knjizi “Kućni ljudi” posvećeno bilježite svakodnevne radnje, do znakovitih sitnica i detalja. Međutim, u srži su dnevnika obiteljski život, rad na zemlji i uzbuđenje oko pripreme za sijanje, uzgoj povrća i voća. Knjiga koja na jednoj svojoj razini funkcionira i kao dnevnik poljodjelca amatera, ali i sama njezina struktura uokviruje početak i kraj procesa rada na zemlji. Kako vam se rad na zemlji nametnuo kao centralni motiv?

Ja sam se bavio svakodnevicom, a kako sam sa sela, onda je rad na zemlji bio neizbježan kao tema. Ali dobro ste primijetili, ja sam se u taj posao upustio kao amater jer već dugo nisam na zemlji radio pa sam zaboravio i ono malo što sam znao. Od poljoprivrednih radova imam traume. Kao srednjoškolac sam brao duhan u koji se odlazi rano ujutro, oko četiri ili pet, dakle prije svitanja. Ljeta svoga djetinjstva pamtim po umoru koji sam na sebi nosao kao kakvu sramotu. Nakon što duhan oberemo, sjednemo pa ga nižemo do iza podne. Poslije bih spavao, da bih u večernjim satima mogao ili čitati ili gledati televiziju. Bitno je spomenuti i to da sam se u uzgoj povrća prvi put upustio sam, dakle bez pomoći roditelja kao iskusnih poljoprivrednika. Zbog toga mi je najviše bilo zanimljivo posmatrati tu malu bašču koja je preslika moga i ničijeg više karaktera. Radeći stvari i naopako, uživao sam, jer to je bio proces oslobođenja. Rad na zemlji možda i nije centralni motiv, ali jeste nit koja tekst povezuje od prvih stranica kada sjeme položim u zemlju, do stranica kada paradajz berem i od njega pripremam ručak.

Krvave uspomene

Mene od najranijih dana prati rečenica: "Svi će ti se smijati." Njom su u meni ubijali svaki pokušaj da se istaknem. Zbog te rečenice imam strah od javnog prostora u kojem, evo, sve više i više boravim

U knjizi spominjete i nelagodu s kojom ste se borili kad ste svojevremeno dijelove ovog dnevnika objavljivali na društvenim mrežama. Današnji autori i autorice moraju se priviknuti na određenu prisutnost na društvenim mrežama koja nekima iznimno godi, a neke zamara. Koji je korijen vaše nelagode?

Mene od najranijih dana prati rečenica: "Svi će ti se smijati." Njom su u meni ubijali svaki pokušaj da se istaknem. Zbog te rečenice imam strah od javnog prostora u kojem, evo, sve više i više boravim. S tim da društvene mreže imaju jednu posebnu atmosferu. Tamo je taster doslovno pred svakom šušom i na sve tvoje odreaguju svi. Društvene mreže su opasne, ali i neizbježne. Facebook profil sam napravio da bih na jedno mjesto, zbog čitatelja prije svega, a samim time i zbog sebe skupio sve ono što se odnosi na moje knjige. Moja stranica na FB je moj mali dočić na internetu. Nešto kao dočić devendjeda Prpe iz Raosovih "Prosjaka i sinova". I nastao je iz inata. Nažalost, sve kad se uzme u obzir, mreže mi donose puno nemira. Da nisam na mrežama bio bih naivniji i vjerovao da su mnogi ljudi dobronamjerniji nego što jesu.

Kao što bi agent neke tajne službe bilježio svaki vaš korak, tako ste vi samome sebi za petama na 340 stranica ove knjige, no kroz repetitivnost polagano izranja priča o životu u prirodi i specifičnoj dinamici jedne mlade obitelji (žena, muškarac i dva sina) i njihovom funkcioniranju unutar ruralne zajednice u kojoj žive, zaokupljene poljoprivredom, preživljavanjem u prirodi, borbom sa svakodnevnim tjeskobama.. U pitanju je naizgled tih život na čijim rubovima kuljaju mali požari.

Čitatelji koji nemaju iskustvo rada na zemlji mogli bi pomisliti da su moji zemljoradnički poslovi ozbiljni. Kao što već rekoh, nisu, mizerni su, ali opet meni dovoljni da o njima natenane pišem. Naš život je mal i običan. Šta god to značilo. Malo me brine to što se ljudi čude kako sam napisao skoro četiri stotine stranica o nekakvoj svakodnevici – jer to čuđenje nije dobronamjerno. A to me brine pogotovo sad kad sam se upustio u pisanje drugog dijela te knjige, koju sam tako obimnu osjetio još onda kad sam je odlučio napisati. Nažalost, iz potpuno neknjiževnih razloga mnogi danas pričaju o knjigama. I vrlo često su im prekratke, ili preduge.

U jednom trenutku spašavate šojku koja se zaglavila u zamki za puhove i zadovoljni ste jer ste joj poklonili život. Živite u prirodi, na selu, u kontekstu u kojemu postoje određena pravila života, sjetve, odnosa prema životinjama. Odlučujemo tko će živjeti, a tko će skončati u zamci. Antropocentričnost na selu je jaka, čovjek se trsi obuzdati prirodu i ostala bića koja ometaju njegove planove. Kako pomiriti nagon za preživljavanjem i zadržati poštovanje prema drugim živim bićima koja nastanjuju ruralni prostor?

Teško je odgovoriti na takvo pitanje. A danas, pomalo čak i nezahvalno. Ja se sjećam, jer to više i nije teško, kako bi žene po avliji gonjale kokoš od koje su taj dan planirale napraviti ručak. Nisam jednom gledao kako kolju kravu, tele, ovcu… Moje djetinjstvo je po tom pitanju puno krvavih uspomena. Uzmu sjekiru u jednu ruku, u drugu kokoš ili pijevca, polože glavu na cijepalo i odsjeku je. Kao da im je u ruci drvo, a ne živi stvor. Ali moram priznati da se nikada na takve stvari nisam navikao i uvijek su mi bile traumatične. Međutim, danas za nas kolju drugi, mesari i njihovi asistenti. I mi samo mislimo da smo manje grješni. Mi živimo u šumi i svaki put kad imamo problem s nekim insektima ili čak krupnijim životinjama, podsjetimo se na to da smo tu ipak došli mi, a ne oni. Neke stvari moraš prihvatiti, inače nije dobro. Kad ti mačka na terasu donese zmiju, moraš nešto poduzeti…

Povratak knjigama

Nisam od pisaca koji unaprijed znaju o čemu će biti njihova knjiga – kakve će dakle ideje sadržavati, kakvi će im biti likovi... Moja književnost nastaje iz rečenice u rečenicu, moji likovi kroz tekst vode mene, a ne ja njih

Kroz cijeli dnevnik spominjete pisce koje čitate: Prousta, Maraija, Daru Sekulić, Daniela Mendelsohna, Sergeja Dovlatova, "Prosjake i sinove" Ivana Raosa, poeziju svojih kolega i suvremenika s BiH književne scene i tako dalje. Ta književnost je vaš unutarnji metronom, umiruje vas. Možda na sličan način na koji je žitelje Lenjingrada umirivao metronom, nakon radijskog programa, za vrijeme blokade tog grada?

Lijepo ste to rekli. Sad samo ne znam koliko me književnost koju čitam dovodi u red, ali definitivno da mi pomaže, bez nje ne bih mogao. Ja već pomalo okupljam svoje pisce na jedno mjesto i pripremam se za vrijeme kada će se moje čitanje svoditi na vraćanje pročitanim knjigama. Naravno, neće to doći još, ali hoće, doći će jednom. I tada ću čitati one knjige koje su mi važne i u njih zalaziti kao u nekakvo izgubljeno djetinjstvo. I ponovo biti onaj čitatelj koji knjigama bježi kao nekada majci pod skute. Od zle djece, od ljudi zlih.

U "Kućnim ljudima" kontinuirano su prisutni tjeskoba, strah od potresa, bojazan od bolesti, političke i društvene napetosti u lokalnoj zajednici. Te emocije zgušnjavaju tekst, daju mu težinu. Jeste li ovom knjigom pomaknuli neku svoju autorsku barijeru?

Iskreno, ova me je knjiga kao pisca izmijenila više nego i jedna do sada. A što, kad sam se u pisanje upuštao, nisam očekivao. Mislio sam da će to biti knjiga u kojoj sam skrenuo s putanje pa se poslije putanji vratio. Ali nije. Urednik Drago Glamuzina, koji upravo čita rukopis mog novog romana, nedavno me je pitao je li dnevnik odredio glas u toj mojoj novoj prozi – jer on misli da jeste. Pitanje me je zateklo, ali sam odgovorio ono što ću i ovdje ponoviti. Da, dobro primijećeno. Samo, roman sam počeo pisati prije nego sam počeo pisati dnevnik pa bi se moglo reći da je novi roman pomogao dnevniku, a ne obrnuto. Ali opet, roman sam tek završio, pisao sam ga s prekidima koje sam koristio za pisanje dnevnika, tako da je moguće i da je dnevnik pomagao romanu. Ali eto, bitno je to da ja jesam ovom knjigom pomaknuo neku svoju barijeru. I to je moj konačan odgovor.

Na više mjesta u knjizi spominjete život u ratu i svoje izbjegličke dane. To su uspomene koje nisu nužno obojene traumom, već i pozitivnim sjećanjima. U vrijeme rata bili ste dječak, no rat ni u jednoj od vaših proznih knjiga nije centralna tema. Je li to bio svjestan ili instinktivan autorski odabir?

Prije će biti da je to pitanje instinkta. Nisam od pisaca koji unaprijed znaju o čemu će biti njihova knjiga – kakve će dakle ideje sadržavati, kakvi će im biti likovi... Moja književnost nastaje iz rečenice u rečenicu, moji likovi kroz tekst vode mene, a ne ja njih. Rat je krupna tema i ja ne znam hoću li se ikada ratom baviti na neki izravniji način. Možda hoću. Inače, kad mislim o književnosti nikada ne razmišljam o mogućim temama, puštam ih da me same nađu… Ja se ne bavim ratom ni blizu koliko se rat bavi sa mnom. Dok sam pisao "Kućne ljude" stalno su u sadašnjost prodirali fragmenti prošlosti. Traume pomažu organizmu da bolje zapamti određene događaje pa onda o takvim najčešće i pišemo. Ali taj proces mora biti prirodan. Nemoguće je reći "e sad ću pisati malo o ovome jer se to uklapa ovdje", a da se to ne vidi.

"Ali danas znam da smo po razrušenoj zemlji – nakon potpisivanja Mirovnog sporazuma u Daytonu – hodali kao oni ljudi po mjesecu. I sve je tada bilo moguće – jer smo svijet iznova otkrivali." Danas, 27 godina poslije Daytona, može li se, unatoč rastućim etničkim napetostima, govoriti o mogućnosti nekog novog i izvjesnijeg, za narode BiH zdravijeg suživota?

Da ste me to pitali prije deset godina rekao bih da može, ali danas, iz ove pozicije teško takvo što mogu zamisliti. Ne kažem da to nije moguće, već da ja takvo što više ne mogu da zamislim. Sve tri nacionalističke stranke su radile svih ovih 27 godina na uništavanju države. A bogme i one stranke koje se pozicioniraju lijevo – na način da je njihov prst bio usmjeren prema dva nacionalizma, a skoro nikada ka trećem… BiH je u teškoj poziciji. Prošlo je vremena dovoljno i ništa se ozbiljno nije dogodilo. I novi su izbori – kako stvari stoje – potvrdili podjele. Mržnja koju su u predizbornoj kampanji sijali urodila je plodom po ko zna koji put. Pozitivni primjeri kakav je Naša stranka još nemaju ozbiljnije šanse i to puno govori. Sad ostaje da se vidi ko će s kim formirati vlast, hoće li u njoj učestvovati i neki novi, ili će kolo opet povesti stari pajdaši. Ali treba se nadati da će bolja vremena doći i da će se stvari jednom u BiH promijeniti… Da će ona preživjeti uprkos svoj toj silnoj ljubavi koju prema njoj ispoljavaju patriote, kao i uprkos mržnji. Vjerovati u bolje sutra je stvar pristojnosti.