Gledamo ga, vjerojatno, barem jednom tjedno na televiziji – naravno, ukoliko smo nervozni s daljinskim upravljačem u ruci, pa glisiramo popodne ili svečeri po nizbrdicama ili uzbrdicama ponuđenih nam programâ u paketu koji imamo – a oni ljeniji naletjet će na nj barem jednom mjesečno, tako da čovjek nikako ne može steći dojma kako ga nema, evo, već predugih punih 35 godišta... Nema ga, ali je trajno prisutan među nama, ili nam se to takvim čini zbog daljinske bliskosti koju imamo s njim; daljinske one prostorne, ali i one duhovne pri kojoj ni ne razmišljamo je li čovjek još uvijek živ: je li, možda, umro zimus ili proljetos, tijekom pandemije koronavirusa ili prije dekadu-dvije? Ne razmišljamo jer je trajno uza nas...
On. Veliki glumac. Pavle... Pavle Vuisić.
I, ta bliskost koju osjećamo naspram njemu i posredstvom koje ga i doživljavamo toliko intimno, ništi stvarni fakticitet koji birokratsko-mrtvozorničkom statističnošću nepogrešivo nam veli kako je veliki Paja Čutura blagopočivši još od 1. listopada 1988. Točno, evo, tri i pol decenije, odnosno gotovo čitav jedan čovjekov radni vijek. U njegovom slučaju to je i formalno tako, uzmemo li u računicu činjenicu kako je Pavle Vuisić rođen 10. srpnja 1926., te da je kao glumac debitirao u za to vrijeme neobičnom fantastičarskom filmu "Čudotvorni mač" (1950.) Vojislava Nanovića. A zadnju klapu čuo je pri snimanju filma "Od zlata jabuka" (1986.) Nikole Stojanovića, što će reći da prohodi mimo nas upravo 36. godište otkako nema Pavla na Zemlji: uvlas onoliko ljetâ koliko ih je on nakrcao u svojoj djelatnoj karijeri...
Dvije su važne grane u biografskom stablu ovoga velikog umjetnika, a koje u javnosti nikako da dospiju do pod prozor ispod grilja svekolike naše kolektivne pomnje. Kao prvo, nasuprot brojnim biografskim faktima što i u ovom času među važnijim internetskim izvorima navode Beograd kao njegovo mjesto rođenja, treba upozoriti kako je njegov istinski locus narrationis, ustvari, Cetinje u Crnoj Gori. Tamo mu je otac, kao suprug trudne žene bio na službi. Čak je i sâm Pavle na tu administrativno-evidencijsku crticu povremeno podsjećao u pojedinim makar i neželjenim intervjuima, ili, upozoravao je na tu osobitost u sličnim publicističkim iskoracima, naglašavajući pratećim i znatiželjnim žurnalistima kako je Beograd bio njegovo životno stanište i intimna posteljica u kojoj se vazda najugodnije osjećao.
Pavle Vuisić bio je akademija sâm za sebe, totem i kula personalne akademije glumstva kakva se rijetko rađa i još rjeđe postaje
A kao drugo, važno je raščistiti i detalj s osobne mu krštenice, odnosno konkretnog zapisa u matičnim knjigama. Svojeglavom kakav je već bio, našem Paji bilo je i mrsko i lijeno pri potpisivanju ugovora i inih dokumenata pisati ono nekakvo slovo J, pa je originalno obiteljsko prezime Vujisić – koje je kao takvo zapisano i registrirano u najstarijim ljetopisnim ili inim familijarnim librima – voljom tvrdoglavoga glumca poprimilo novi oblik, koji je svoju konačnu potvrdu dobio i u izvedbi njegovoga groba na Novom groblju u Beogradu.
Već na samom početku karijere, kad je o remen zakačio nekoliko manjih uloga, svima je bilo jasno kako je posrijedi nesvakidašnji dar i iznimno perspektivan glumac. Za anale je ostala legendarna izjava Orsona Wellesa koji je za Paju ustanovio da je on "vulkan glume kakav se rijetko susreće". Nanović, koji mu je pružio priliku za debi, pozvao ga je i u svoj film "Tri koraka u prazno" (1958.), a za tu je ulogu Vuisić dobio i Zlatnu arenu na Filmskom festivalu u Puli. Uslijedili su pozivi sa svih strana, i nema redatelja koji ga nije htio vidjeti u svojem filmu.
Posebno je bio omiljen redatelju Vatroslavu Mimici, koji ga je angažirao gotovo u svakom svojem filmu: "Prometej s otoka Viševice" (1965.), "Ponedjeljak ili utorak" (1966.), "Događaj" (1969.), "Seljačka buna" (1975.), "Posljednji podvig diverzanta Oblaka" (1978.). I, podjednako je bio dobar ma koliko da je u kojem od filmova bila eksponirana povjerena mu uloga. Istančanim osjećajem za jezik i akcent, Pavle Vuisić odlično je govorio kajkavskim idiomom u "Seljačkoj buni"...
A da su veliki glumci doista veliki glumci, vidi se i po tome prihvaćaju li i kako ih donesu – epizodne uloge. Paja je, recimo, odigrao sasvim haiku-rolice u "Bitki na Neretvi" (1969.) Veljka Bulajića, ali i u klasiku "Valter brani Sarajevo" (1972.) Hajrudina Krvavca. Kao već afirmirani i traženi interpret "počastio" je svojim pristajanjem na neveliku dionicu u filmovima mlađih redatelja koji su bili na svojem početku. Tako, samo u 1980. godini sudjelovao je u snimanju triju filmova nadolazećih genijalaca: "Poseban tretman" Gorana Paskaljevića, "Petrijin venac" Srđana Karanovića i "Majstori, majstori" Gorana Markovića. Nastupit će i u komadima Emira Kusturice: "Sjećaš li se Dolly Bell?" (1981.) i "Otac na službenom putu" (1985.), gdje je već svojom pojavom dao poseban začin svemu. Antun Vrdoljak, Živojin Žika Pavlović, Branko Bauer, Aleksandar Petrović... svi će ga htjeti vidjeti kod sebe.
Kao jednu od markantnijih svojih uloga učinit će onu Paje Čuture iz serije "Kamiondžije" (1973.), čiji će mu lik nadjenuti i nadimak. Briljirao je zajedno s Miodragom Petrovićem Čkaljom, izgradivši možda i najveći glumački par na ovim prostorima, premda se privatno nisu podnosili, uz Pajinu krivicu: jerbo je on bio boem i drinker, a Jare sušta suprotnost od toga.
Pa opet, uza sve rečeno i nažalost ispušteno, dva kapolavora Slobodana Šijana i Dušana Kovačevića obilježit će Pajinu glumačku putanju: "Ko to tamo peva" (1980.) i "Maratonci trče počasni krug" (1982.). Bez Paje ta bi dva filma bila druga neka dva filma. Iako je tu bio okružen kolegama koji su bili i ostali stupovima cijeloga jugoslavenskoga glumišta, njegova je igra bila upravo to – igra! Brižnog oca smantanog sina iz autobusa s jedne, a strogog i nesmiljenog pomalo grubijana prema putnicima s druge strane, odigrao je u maniri nestora kakvim je i bio. I Milutina u "Maratoncima" donio je prikazavši više dimenzija izražajnosti pred kamerom, gdje se svaki pokret i izgovorena replika doživljavaju posve spontanim i prirodnim. Kao da nema scenarija, već gledamo uživo situaciju oko nas u stvarnosti.
Pavla Vuisića krasila je duboka profesionalnost i revnost, a – premda je često znao zaviriti u čašicu po kafanama ili, najčešće, na svojim imanjima uz Dunav gdje je često pecao i pozivao prijatelje na klopu i družbu – na filmski set dolazio je među prvima i s posve spremljenom ulogom. Pa se onda često prepričavaju i anegdote sa snimanja gdje je gubio živce prilikom ponavljanja scena zbog nespremnih kolega. Antologijska je ona iz "Maratonaca", kad je kolegu Danila Batu Stojkovića namjerno tresnuo po leđima s pravom daskom, a ne onom predviđenom koja je imala pripremljenu pukotinu na sebi da lakše i bezbolno pukne. Rekao je Paja kako je na taj trenutak osvete Bati čekao više od 20 godina: Bata je, naime, bio perfekcionist pri snimanju i htio je odmah u kameri pogledati kako je ispao prizor...
Akademiju Pavle Vuisić nije uspio upisati čak u nekoliko navrata, a i da jest, vjerojatno bi sve svršilo kao i u seriji "Kamiondžije", kad pod stare dane nije pristao na dovršetak školovanja i stjecanja prava za nastavak vožnje kamiona, čime se, inače, njegov lik u seriji bavio čitav život... Možda oholi refleks neprihvaćanja autoriteta nada sobom, možda prepotentni tik protestantskog odbijanja nametnute discipline rada koju je već u sebi imao ugrađenu bez da mu tko to sugerira; ili možda svjesnost kako je po talentu iznad onih što na njegovoj koži stječu autoritet kao krznari svoju dobit – tko bi ga znao...?
Akademija mu nije ni trebala, kao ni Josipu Gendi, baš kao i nizu glumaca po svem svijetu što su ostvarili iznimne umjetničke karijere bez formalnog studija i diplome na kakvom fakultetu. Još jedan dokaz da se vrhunskim umjetnikom ne postaje ni na konzervatoriju ni na univerzitetu, već u – rodilištu! Pavle Vuisić bio je akademija sâm za sebe, totem i kula personalne akademije glumstva kakva se rijetko rađa i još rjeđe postaje.
