U ovo vrijeme, zabrana je povazdan i povasnoć najčešće na usnama onih naših bližnjih što imaju treperave tikove i poskočne reflekse pri emanaciji autonomnoga papagajskog ponavljanja kako živimo u XXI. vijeku. Paradoksalno, vođene selektivnom pravednošću izdvojene persone u našoj okolini starat će se svima oko sebe dokazivati kako je zabranjivanje čega komu svakako relikt prošlih nekih neslavnih vremena, u kojima čovjek niti je bio slobodan, niti je ljudskost kao osobina bila na cijeni. I, ispisat će se cijele plahte tekstova o pogubnosti zabranâ uz, naravno, nehotičnu pohvalu grozdova ograničenjâ kao takvih.
Zabrana je danas, nadalje, barem u Hrvatskoj, baš poput pravde: spora, ali dostižna... E, budi mi dopušteno trpkom ironijom malko modificirati dobro nam znani gnomski kompliment šinjorini pravdi; jerbo, kakva je to (viteška) čovjekova slava dostići nešto što je – sporo? Ako nam je do razmetanja vlastitim sposobnostima i kvalitetama, nadmetat ćemo se onda sa zecom, a ne s kornjačom, zar ne?
Sjetimo se samo naše aktualne nemogućnosti službenog dokinuća razbojnički posvećene blasfemije što je bila zaživjela za vrijeme zločinačke i kvislinške NDH, kad je u javnu uporabu bio injektiran neizlječivi eksklamatorski gnoj uzvika "Za dom spremni!" Čin zabrane veličanja i glorificiranja fašističko-nacističko-ustaških valerâ u modernoj Hrvatskoj ide presporo i tromo, invalidsko-ranjenički puzavo; ali, ipak, nekakvi trzaji k uspostavi takvog civilizacijskog sustava vrijednosti primjećuju se na horizontu.
Ovaj nešto dulji od uobičajenog ekspozea nije slučajan. Jerbo, napisan je kao čisto ljudsko nadahnuće – pučki rečeno: mimo diplomatskih licemjernih obligacija! – likom i djelom neumrlo mrtvoga glumca nada svim glumcima, Miodraga Petrovića Čkalje, čija moralna kičma koči se i kočoperi i u ovom slovu moje oholosti, kao neslomljivi jarbol nepotopivog broda, danas, kad se zgrće velikih 20 godina otkako je ovaj veliki umjetnik napustio dom ovozemnog boravka. Dični Čkalja preminuo je u Beogradu 20. listopada 2003.
Jedna grana Čkaljinog života, naslućena iz uvodnih redaka ovoga štiva, hoće prezentirati njegovu miroljubivu i humanističku narav, koja ga je, ne bez osobnih posljedica, nukala da i javno iskaže otpor prema zločinačkom naumu politike Slobodana Miloševića – koji je rasuo sjeme zla među svojom braćom i sestrama po kulturi i po jeziku, i, sasvim ontološki, među prijateljskim narodima u susjedstvu – dok je druga dionica njegovog bića, ustvari, demarkacijska crta što posve taktilno ocrtava stvarne longitudinalne raspone koje u svojoj ekstremnoj zbilji može dostići institut zabrane kao instrument nužan za sveobuhvatni operativni zahvat društva.
Iz jednog je razloga Čkalja bio prezren kao pojedinac u društvu viđen s promatračnice države, a iz drugog je bio nepoželjan, štoviše zabranjen, na posljednjem ispraćaju i sprovodu Josipa Broza Tita. Zvuči potpuno nevjerojatno i sasvim fikcijski, ali Miodragu Petroviću Čkalji bilo je zabranjeno nazočiti u Beogradu na sahrani maršala Tita! Razlog je bio samo jedan: toliko je bio popularan u narodu od Vardara pa do Triglava kao komičar s televizijskih ekrana, da je već i sama njegova pojava, bez izricanja ama i jedne riječi, bivala dovoljno humorističnom eda bi kod posjetiteljâ izazivala spontani i nesputani smijeh. Na mjestu gdje se bilo okupilo najviše svjetskih lidera u prilici nečijeg funerala, za Čkalju nije bilo mjesta.
Rodio se ovaj divan i dobrodušan čovjek – ne, nije šala! – 1. travnja 1924., na svjetski Dan šale, popularni – "Aprilili"... Za pola godine, bit će ravno 100. rođendan Čkalje. Rodni grad mu je Kruševac, šumadijsko poznato odredište i inače poznato po brojnim glumcima: sjetimo se samo Radmile Savićević ili Taška Načića, kao i redatelja Novaka Novaka, čovjeka koji je vidno obilježio jugoslavensku televizijsku komediografiju s nezaboravnim serijalom "Pozorište u kući", ali i same Čkaljine početke u TV-serijama "Servisna stanica", "Nema malih bogova", "Sreća u torbi", "Muzej voštanih figura", da budu spomenute samo neke.
Upravo u danas kultnoj "Servisnoj stanici", gdje mu je partner bio Mija Aleksić, Čkalja je doživio svoju strelovitu popularnost. U nenadmašnoj simbiozi s Aleksićem postavit će standarde žanra i uvući se pod kožu kompletnom jugoslavenskom auditoriju, radijacija kojeg radosnog sjećanja živo traje i u ovom času. Sve je svoje skečeve ovaj uigrani dvojac izvodio uživo, često improvizirajući i tkajući u dogovoreni scenarij aktualne dogodovštine primijećene na javnoj političkoj i kulturnoj sceni.
Miodrag Petrović Čkalja u svojim je duhovitim televizijskim batudama vazda govorio ono što narod misli. Možda bi se Čkalju čak moglo nazvati i svojevrsnom oporbom u jednopartijskom komunističkom sistemu za vrijeme SFRJ, jerbo se on svojim zajebancijama, ustvari, vrlo inteligentno sprdao s ondašnjom vlašću. Ta humorna britkost omogućila mu je široku popularnost na prostoru čitave bivše države, a postavši sinonimom za smijeh, već je i samom svojom pojavom izazivao ozarena lica onih koji bi ga ugledali na televizijskom ekranu ili filmskom platnu.
Snimio je Čkalja i niz filmova, ali je svakako ostao najupečatljiviji u seriji "Kamiondžije" (1973.), gdje je u paru s Pavlom Vuisićem – slavni Paja i Jare – isklesao još jedan antologijski jugoslavenski tandem. Njegova je igra na setu bila baš to: igra... Sjajno vladajući pokretima ruku i nogu, šašavo se krećući u eksterijerima, ter namještajući facu u krupnom kadru koja nijansirano mijenja raspoloženje iz sekunde u sekundu, Čkalja je bio umjetnik s jednim od najvećih asortimana manevarskih glumačkih komparativnih prednosti. Njegovo vrlo reljefno lice i izražajne oči kao u srne, davali su mu sasvim nesagledive mogućnosti izraza koje, zahvaljujući njegovom urođenom daru, nisu imale broja. U jednom njegovom pogledu može biti smješten cijeli prizor!
Pa opet, ostao je Čkalja potkraj života i napušten i zaboravljen, što jamačno ide u red najvećih sramotâ što su nastale u cijelom dramskom nazovi biznisu bivše države! Nije još uvijek bio za otpis, nije bio glumački rashodovan, ali mu je, očito, na naplatu bilo došlo njegovo kritičko i podjebantsko impicavanje državnih "velikih vođâ". Svjedočili su njegovi mlađi kolege kako ih je zadnjih godina, pri slučajnim susretima, neumorno preklinjao: "Molim, preporučite me!"
Nije više igrao, ali mu je struka 2002. godine dodijelila nagradu "Car Konstantin" za životno djelo. Bilo je to godinu dana prije njegova preminuća. A govor koji je tom prilikom održao Čkalja primajući nagradu, rasplakao je cijelu regiju: "Imam 76 godina i ništa mi ne treba. Živeo sam i živim skromno. Ali, znači mi da naša deca žive normalno. Da sam u Americi, i da sam primio ovako veliku nagradu zahvalio bih se, prvo, svojoj ženi, pa deci, pa tašti, zatim producentu i reditelju. Ali, pošto sam, srećom, u svojoj dragoj zemlji Srbiji, zahvaljujem se, prvo, svom šefu samoposluge što mi, ponekad, odvoji penzionersku kosku, pa komšinici u baraci koja mi ostavi mleko ispod tezge, pa mom poštaru koji mi uvek, na vreme sa zakašnjenjem, donese penziju. Da nije bilo njih, ne bih bio ovde. Hvala, Srbijo, pustili ste me da glođem do koske."
Strašno je, ako ne i jadno, da je gigant glumstva, najveći komičar s ovih prostora svih vremenâ, u grob otišao s čemerom i žučju. Priznanje koje dobio, i više je nego zasluženo, i, ufam se da mu je u emocionalnom smislu stiglo na vrijeme. Čkalja je u drugima samo pobuđivao radost i veselje, i nije pravedno što je otišao ojađen. Njegov tužni smiješak, ipak, ponosni je smiješak na licu pravednika pred pokislim facama moćnih pajacâ.
