Dok na većini plesnih podija domaćih noćnih klubova s nama još uvijek pleše solidna doza homofobije, seksizma i transfobije, držeći nas sve na oprezu, na zagrebačkoj LGBTIQ sceni razvija se supkultura koja pleše u ritmu solidarnosti i jednakosti. O vogue balovima, plesnim natjecanjima koja okupljaju LGBTIQ zajednicu i ujedno su najljepši i najzabavniji izlasci koje sam iskusila u Zagrebu zadnjih godinu dana, razgovaramo s njihovim organizatorom, vogue plesačem i sveučilišnim profesorom Borisom Vrdoljakom.
Da bismo razumjeli što je vogue, vraćamo se pedesetak godina natrag u povijest, u plesne dvorane njujorškog Harlema, gdje se 1970-ih i 1980-ih, unutar afro i latinoameričke LGBTIQ zajednice, rodila ballroom kultura.
- Šezdesetih su organizirana natjecanja ljepote za drag umjetnike na kojima se, iako su bila uključiva za crnce, osjećao rasizam. Bijelci su uvijek bili u ulogama sudaca i osvajali nagrade. Krajem šezdesetih su Crystal LaBeija i drugi crni drag umjetnici odlučili organizirati svoja natjecanja iz kojih se razvio ballroom. To je bio siguran prostor za afro i latinoameričku LGBTIQ zajednicu – objašnjava Vrdoljak.
Ubrzo su se počele razvijati plesne kategorije natjecanja, među kojima i vogue ples koji je kopirao poze modela iz istoimenog časopisa, ali i sa staroegipatskih slika i vojnih parada.
- Taj stil plesa zovemo old way. Nakon što su došli plesači sa završenom plesnom edukacijom, koji su bili fleksibilniji i radili zahtjevnije figure tijelom, razvio se new way. Početkom 1990-ih transrodne žene u vogue unose ženstvenije pokrete i tzv. vogue femme stil. Ta tri glavna stila se i dalje razvijaju – dodaje naš sugovornik.
Da su počeci ballrooma u potpunosti ukorijenjeni u potrebe crne i latino LGBTIQ zajednice za sigurnim prostorom, govori nam i činjenica da su važnu ulogu imale takozvane kuće. One su okupljale voguere u timove, a bile su puno važnije od klasičnih plesnih skupina. Boris objašnjava njihov tadašnji značaj:
- Kuće su imale dvojaku ulogu za zajednicu – plesnog tima koji se natjecao za trofeje, ali i obitelji. Mnogi pripadnici LGBTIQ latino i afroameričke zajednice izbacivani su iz roditeljskih kuća jer su bili gej ili trans. Ballroom kuće su postajale njihove obitelji.
Ništa bez energije publike – Boris Vrdoljak (Foto: Privatna arhiva)
Upravo radi sigurnosti, u ranim danima ballrooma se razvijao underground, daleko od očiju onih koji nisu dio zajednice. Boris govori kako su se balovi polako širili van skrivenih dvorana, a vogue dolazio u doticaj s drugim plesnim kulturama:
- Balovi su isprva organizirani u iznajmljenim dvoranama kasno navečer, a ljudi su za njih saznavali jedni od drugih. Kasnije se šire na Baltimore, Washington, Atlantu. U osamdesetima se ljeti plesalo na njujorškim dokovima. Vogue i break dance su, recimo, imali puno međusobnog utjecaja jer su koegzistirali na ulici. Vogue se tada počeo plesati i po nekim klubovima New Yorka, gdje ga je zapazila i Madonna.
Istoimeni planetarni hit Madonne iz 1990. je uveo vogue u pop kulturu i predstavio ga najširoj publici.
- Vogue je tada postao stvarno poznat. Neki od plesača dobili su priliku da ga podučavaju u plesnim školama. Međutim, pitanje je koliko je publika znala njegovo porijeklo. I danas je u plesnom mainstreamu dosta toga preuzeto iz voguea bez razumijevanja njegove povijesti – kaže Vrdoljak.
Iz harlemskih dvorana 1980-ih, preko mainstream popa putujemo nazad u Zagreb, u kojem su prije osam godina Boris i njegovi kolege zaplesali prve vogue korake i polako počeli graditi domaću ballroom kulturu.
- Voguer Aviance Tisci je 2014. na poziv plesne škole Funkadelik održao dvije radionice u Zagrebu. Nakon toga smo Zvonimir Arapović i ja otišli u Berlin na vogue festival, a kasnije je s nama išla i Mateja Miković. Danima smo bili na radionicama, panelima i gledali velike balove. Odlazili smo i u druge gradove, naučili korake, počeli se natjecati pa i voditi radionice – dodaje Vrdoljak.
Prvi zagrebački bal organizirali su 2018. godine u klubu Močvara zajedno s drag kolektivom House of Flamingo. Od tada ih rade svake godine, a u zadnjih godinu dana održalo se čak pet balova, na kojima smo bili i mi, prateći ubrzani rast publike i entuzijazma na sceni. Boris ukratko objašnjava kako je došlo do toga da se danas za svaki bal traži karta više:
(Foto: Timy Šarec)
- Na početku je na balovima bio mali broj ljudi, ali je on stalno rastao. Mateja i Zvonimir su vodili puno plesnih satova, povremeno i ja, ali i Valentina Pandžić. Ona je prva osoba odavde koja je ušla u međunarodnu major kuću Elle i pomogla nam organizirati neke balove. Sve više ljudi je učilo, išli smo u Budimpeštu, Bratislavu. Drago mi je da ima publike, ali i da ona razumije što se tu događa.
Vogue balovi, naime, imaju specifičnu strukturu, u kojoj sudjeluju i natjecatelji i publika. Početak bala se zove Legends, statements & stars i on je prilika da se predstave i plešu poznatiji predstavnici vogue scene. Nakon toga kreće natjecanje, koje je podijeljeno u različite kategorije, a o pobjednicima odlučuju suci, najčešće gostujući vogueri iz drugih zemalja. Osim već spomenutih plesnih kategorija, Boris nam nabraja i razne druge: hands performance i arms control u kojima je naglasak na pokretima rukama, modna kategorija runway koja se bazira na manekenskom hodu, bizzare u kojoj je potrebno zadiviti neobičnim autfitom, kategorije ljepote face i body, u kojima se ne ocjenjuju samo fit tijela, nego se promiče tzv. body positivity. Svaki bal ili kategorija obično imaju poseban dresscode, temu kojom se potrebno inspirirati u izboru odjeće. Kategorije mogu biti otvorene za sve rodne identitete, ali nekada su otvorene samo za određene, što je osobito važno u tzv. realness kategorijama.
- Gej muškarac treba izgledati što više straight, a u femme queen realness kategoriji bi trans žene trebale izgledati što više kao cis žene. Ove kategorije imaju korijen u osamdesetima kada je bilo opasno na ulici pokazati svoj identitet. Bilo je jako važno "proći" kao straight ili cis osoba radi vlastite sigurnosti. Realness kategorije su na balovima služile kao priprema za stvarni život, da možeš "proći" bez da budeš fizički napadnut – objašnjava Boris.
Osim natjecatelja i sudaca, važnu ulogu na balu imaju DJ i MC koji vode bal, ali i publika koja plesačima i plesačicama vraća nazad pozitivnu energiju.
- Balovi nisu teatar da samo gledamo i na kraju plješćemo, nego je živo i svi sudjeluju. Nakon natjecanja, počinje parti i svi zajedno plešemo – govori Boris.
Iako bal obično završi tulumom, važno je iznova podsjećati da vogue nije samo ples nego ima važnu ulogu za LGBTIQ zajednicu.
- Važno nam je da poštujemo povijest i principe ballrooma. I kod nas je danas to siguran prostor za kvir i gej ljude koji možda doma, u svojoj obitelji nisu aut. Na balu se osjećaju sigurno i mogu se izraziti kako žele – podcrtava Boris Vrdoljak.
Zbog toga se u najavama zagrebačkih balova ističe da na njima nema mjesta homofobiji, transfobiji ili rasizmu. Oni kvare svaki ritam, uništavaju svaku zabavu i truju svaki plesni podij. Vogue i ballroom pokazuju nam da se najbolje i najstrastvenije pleše kad iz zvučnika, osim glasne muzike, trešti i beskompromisna solidarnost.
Tekst je izvorno objavljen u prilogu Novosti Nada - društvenom magazinu Srpskog demokratskog foruma
