Dugi perkusionistički intro izvedbu otvara ritmom koji neće stati ni na tren usporiti; naprijed nagnuti tročetvrtinski takt izaziva gravitaciju na rubu ravnoteže, dalje i dalje još, u spiralnom kretanju, u vrstu izvedbenog beskraja. Nastao u 18. stoljeću kao španjolska plesna glazbena forma, bolero duboko u korijenu sadrži pokret, a iako je u ovoj inačici nastao kao dvadesetim godinama prošlog stoljeća suvremeni balet, Ravelov "Boléro" najčešće se izvodi kao orkestralna skladba u prosječnom trajanju od petnaestak minuta. Četvrt sata trajao je i duet kojim je španjolski koreograf Jesús Rubio Gamo krenuo u plesno istraživanje glazbenog predloška još 2015. Nekoliko godina kasnije, njegov je "Gran Bolero" okupio po šestero plesač/ica iz Madrida i Barcelone u plesni tucet jednosatne izvedbe međunarodnog odjeka, koji je pak ove godine zaigrao u inačici spoja ljubljanske grupe EN-KNAP i Zagrebačkog plesnog ansambla. U duhu Ravelova, i ovaj je Bolero u znaku cikličkog dodavanja uzlazno, u znaku užitka, senzualnosti i liminalnih stanja kakvima je ples prirodni habitus.
Ravel je plesnu izvedbu svoje mahnite melodije zamišljao uz kulise industrijskog pejzaža kao odraza mehanicističke dimenzije izvedbe čiji je princip gradnje akumulacija, naslagivanje, crescendo, preko temeljaca repeticije, do ludila i preko. "Gran" verzija (glazbu supotpisuje José Pablo Polo) više naginje dionizijskom registru nego retrofuturističkoj asocijaciji na tvornički pogon, ali ponavljanje je postupak koji bitno sadrži oboje, reflektirajući sinergiju kontrole i kaosa, racionalnog i instinktivnog, kao osovinu iterativnog impulsa koji pokreće predstavu. Ta dvosmjerna sprega mogući je mehanizam ludila, jednom nogom izmješten iz naturaliziranog prostora i vremena u slobodni bezdan.
Pozornica je gola za "Gran Bolero", svjetlo se slijeva iz čiste vertikale ili pak blješti u horizontalnoj pozadini scene, osnažujući skulpturalnu estetiku u pristupu tijelima na sceni (Leon Curk po nacrtu Davida Picaza). U neutralnim kostimima koji će neprimjetno nestajati i koreografiji koja sve izvođač/ice tretira ravnopravno posve se briše rodna podjela, fem. i mask. tijela postaju neobilježena u apsolutnoj impersonalnoj ljepoti. Intrigirala me, doduše, bitna ravnodušnost sveprožimajuće ljepote i užitka, kakva možda pripada djeci u igri, možda životinjama. Čak i u prisnim i ljepljivim i strastvenim kontaktima među plesnim tijelima nema afekcije i nježnosti, mekoća je samo u uzajamnoj brizi koja osigurava da ples teče. Postoji senzualnost, postoji seksualni naboj, ali obilježeni su emotivnom neutralnošću i dezinteresom, određenim animalnim narcizmom koji u ovom slučaju oslobađa.
Posegnuti za Ravelom ovih dana sve uključene dovodi opasno blizu kiču, ali "Gran" svojoj građi pristupa s tako izrazitom žudnjom, halapljivo koliko pedantno, da ga je nemoguće gledati drugačije nego ravno u oči bez treptaja. Intelektualizirati ga bilo bi temeljito promašeno jer rad ne dopušta distancu; on je drugdje, traži i daje drugo – iskustvo u tijelu, u pokretnoj slici, u hipnotičkoj petlji koja mijenja protjecanje vremena; čak je i zrak međuprostora gust i naelektriziran. Dugo vremena plesna konjica trči u smjeru suprotnom od kazaljke na satu, gurajući vrijeme unatrag, zatim se odvajaju tijela jedno po jedno, pa u dvojne i trojne čvorove, pa se rasipaju i zgušnjavaju. Koreografija neprestano balansira između simetrije i disonantnog pomaka, isklesana od ujednačenih nesavršenosti s eksplozijama u ograđenim cjelinama.
Izvedba pritom zadržava elemente koji pripadaju izvedbenoj auto-meta-sferi: brojanje naglas, signale koji kruže među plesači/cama, predah i pre/svlačenje uz rub izvedbenog prostora… što sve samo osnažuje sirovu kvalitetu predstave i zaokružuje dojam u dupkom puni totalitet plesa (o) plesu. "Gran Bolero" sraslog dvojnog ansambla čista je strast pokreta, apsolutni užitak bez cilja i mete, u erotičko-tanatičkom kretanju prema i protiv smrti u nemoguću vječnost.
