U institucijama kulture, kao i u tzv. neinstitucionalnim umjetničkim praksama na djelu su sistemski proizvedeni procesi getoizacije i pauperizacije. Za vlast poželjan rezultat toga je apolitičnost kulturnih radnika. Pa čak i većine onih ‘društveno angažiranih’. Tako zamišljen sustav na pojedinim mjestima ipak puca po šavovima. Posljednji primjer toga, koji zbog enormne koncentracije vlasti, moći i novca pobuđuje interes medija, recentna su događanja u HAVC-u. Ali i svako kazalište ili izvaninstitucionalna kazališna praksa mogli bi ispričati svoju sličnu priču. Izabrali smo dva primjera takvog umjetničkog života pod pritiskom i načina kako ga se uključeni žele riješiti. Jedan je životarenje nekada slavnog kazališta &TD, koje djeluje u sklopu SC-a u Zagrebu. A drugi organizirana borba oko Zagrebačkog plesnog centra (ZPC), stavljenog pod upravu druge kazališne institucije, Zagrebačkog kazališta mladih (ZKM).
Politika stezanja, u nas nazvana štednjom, u stvarnosti ne štedi nikoga: ni ljude, ali ni novac. Ona samo proizvodi poremećene odnose u i oko kulturnih institucija. Da se institucije poput kazališta otvaraju spram projektne kulture, tj. vanjskih produkcija, bilo je samo za pozdraviti. No do čega je to dovelo u radnim i ljudskim odnosima? Zanimali su nas sada već sofisticirano razrađeni različiti radni statusi ljudi uključenih u rad u kazalištu. Iz toga proizlaze različita radna prava, ali i potpuno nesumjerljivo plaćanje, odnosno neplaćanje obavljenog rada. Rada koji bi, kada bi klasifikacije radnih mjesta funkcionirale, pokazao da se na istom poslu danas može obogatiti ili spasti na prosjački štap. Poznato je da je baš sektor kulture poslužio kao zla prethodnica i laboratorij propitivanja dokle ide izdržljivost ljudskog materijala, spremnog da proguta sve gadosti ne bi li ušao u kreativan ili čak plemenit svijet umjetnosti.
Čitamo li programske odrednice Teatra &TD, a njih možemo povezati s ravnateljicom Kulture promjene, ujedno pomoćnicom ravnatelja SC-a Natašom Rajković, sve izgleda sjajno. Baš prostor omogućava ‘oslanjanje na poetiku &TD-a iz njegovih najranijih dana 1960-ih godina, poetiku avangarde, eksperimentiranja, pomicanja granica i slobode stvaralaštva’. Bila vlast ‘socijalistički totalitarnom’ ili ‘neoliberalno-fašistoidno totalitarnom’, njihova poetika želi biti istom. Nemaju žanrovskih profilacija jer tako ostaju otvoreni ‘novim estetikama’. Ali u ‘suvremenim produkcijskim oblicima, od koprodukcija, postprodukcija do suradnji koje premašuju usko razgraničena polja djelovanja’. Ne sjećamo se baš takvog jezika iz slavnih 1960-ih. A povijesne avangarde jedva da bi i shvatile. Ne zato što same nisu željele postati institucijama, nego stoga što su živjele od napada baš na kulturne institucije. A sada im se nudi sistemska mogućnost ‘uspjeha’.
&TD je kazalište faktički bez stvarno zaposlenih ljudi. Iznimku u SC-u čine umjetnički voditelji pojedinih pogona Kulture promjene, jer Muzički salon, Galerija SC-a, MM Centar i, naravno, &TD ih plaćaju. Postoji plaćena voditeljica programa kazališta, tehničari, pa čak ni čistačice nisu autsorsane, već su radnice SC-a. No kada dođemo do ‘kreativnog odjela’, tu na plaći nema nikoga! Sve predstave financirane su kao projekti, od Gradskog ureda za kulturu, Ministarstva kulture, sponzora ili Evropskih fondova.
- U nas postoje tri glumca na paušalu, koji dobivaju za probe - govori nam Lada Čikara, glavna povjerenica Sindikata djelatnika u kulturi Hrvatske.
- Prijavljuje se predstava s troškovnikom. Tražite sredstva, obično dobijete manje. I onda ih morate pravdati. Ljudi rade na autorski ugovor. Honorari se pokrivaju troškovnikom predviđenim sredstvima predstave. Oni mogu biti zaposleni u drugom kazalištu - dodaje.
Ali i ne moraju. Repertoar se slaže za jednu godinu. Nešto od prijavljenog bude prihvaćeno, drugo ne. Obično se dobije manje novca no što se traži. Pa se onda vidi što se može realizirati. Studentske produkcije rade se takoreći bez novca.
- Dio smo SC-a, nismo ni gradsko ni državno kazalište. Primjerice HNK ili ZKM dobivaju novac za plaće, za hladni pogon i za predstave. Mi dobivamo samo za predstavu, ne za naše plaće ili nekoga tko je stalno zaposlen. Naše radno mjesto nije nikada ni postojalo - kaže povjerenica.
Pitamo je znači li to da kako će biti plaćen pojedini sudionik ovisi o budžetu projekta.
- Status umjetnika nema veze s iznosom njegova honorara u nas. Njegova karijera je njegov problem - odgovara sindikalistica, koja je išla i u štrajk zbog kolektivnog ugovora za sve zaposlene u SC-u.
Neplaćenog rada ovdje nema. Iako kolektivni ugovor ne štiti od otkaza, trebao bi štititi prilikom sistematizacije radnih mjesta. Naravno, uprava je odmah inscenirala spor u tumačenju, osnovano je Povjerenstvo za radne sporove, a ugovor se ne poštuje.
Naša druga sugovornica, Selma Banich, plesačica je i aktivistica u borbi za autonomiju ZPC-a od ZKM-a.
- Suvremena plesna umjetnost postoji i još uvijek nekako opstaje kao potpuno izvaninstitucionalna umjetnička praksa - sažima poznato.
Većina plesnih umjetnika nema stalni radni odnos i nisu zaštićeni kolektivnim ugovorom. Niti su, što se u sporu s gradonačelnikom Milanom Bandićem, ravnateljicom ZKM-a Snježanom Abramović Miljković i samom ravnateljicom ZPC-a Martinom Nevistić pokazalo glavnim problemom, zastupljeni u upravama, radničkim tijelima i sindikatima. Hoće li imati ikakvu mirovinu ovisi o tome jesu li uspjeli ostvariti status slobodnih umjetnika. Kako će živjeti od projekata, postaje osobni problem, a projekti su u nas u pravilu podfinancirani.
- Plesnoj zajednici nije dozvoljeno samoupravljanje kapitalnim resursima za vlastiti rad. Preuzimanjem potpune kontrole nad radnim uvjetima i prisvajanjem otuđenog umjetničkog rada (kapitala), političke elite kroz nadležne gradske i državne uprave nastavljaju održavati sustav – sistemsku talačku krizu upravljanjem odozgo, kako bi eksploatacijski odnosi između moći, umjetnosti i profita ostali funkcionalni – govori Banich, koja je svjesna klasne borbe unutar kulturnog sektora.
- Aktualna borba za autonomiju plesa, odnosno osnivanje samostalne ustanove za ples u javno-civilnom partnerstvu, govori i o problemu klasnog raslojavanja i prekarnosti rada u plesnoj umjetnosti. Nemogućnost ostvarivanja egzistencije kroz umjetnički rad, zapravo, ukazuje na sistemski destruktivno upravljanje zajedničkim dobrom - dodaje.
Tako rad u umjetnosti postaje kompetitivna praksa, često i bez nadnice, ali i dalje vjerno u službi promicanja i perpetuiranja sustava kapitalističkog društva. Većina umjetnika će za života raditi nekoliko poslova istovremeno, periodično izvan ili paralelno uz umjetnički rad, mnoge će poslove obavljati potplaćeni ili potpuno bez naknade.
- Rezultate takvog upravljanja – od Limenog kazališta preko kandidature hrvatskih gradova za Europsku prijestolnicu kulture (u Zagrebu još uvijek nije objavljen službeni troškovnik ovog projekta) do pojedinačnih potpora i zaštite partikularnih interesa podobne manjine – na svojoj koži i na svojim provizornim radnim mjestima danas osjeća većina plesnih umjetnika - zaključuje Banich.
Ima li izlaza iz začaranog kruga eksploatacije, samoeksploatacije, ali i korumpiranja kazališnih umjetnika? Međusobnoj solidarnosti, izvan osobnih lojalnosti i neprijateljstava, tek se uče.
