Izložba "Barbarogenij nadrealizma" o avangardnim umjetničkim pokretima 20. stoljeća u povodu stogodišnjice Manifesta nadrealizma Andréa Bretona i u okviru programa Dana srpske kulture otvorena je prošli tjedan na dvjema adresama: u Galeriji SKD-a Prosvjeta u obnovljenoj zgradi Srpskog kulturnog centra u Zagrebu, i u Galeriji Forum Kulturno informativnog centra (KIC). Autorica koncepta izložbe i kustosica je Davorka Perić, stručna suradnica je Senka Ristivojević, a asistentica Lea Bulaja.
Ljubomir Micić u Zenitu kao jednom od vodećih avangardnih časopisa u Europi u barbarogeniju je vidio originalnog i specifičnog čovjeka Balkanca, kojeg je želio suprotstaviti kultiviranom europskom nasljeđu i njegovoj etabliranoj kulturi – napominje Davorka Perić
Izložba u Galeriji Srpskog kulturnog centra je raskošna i elegantno smještena u novouređenom prostoru. Ikonička građa umjetničkih radova i dokumenata pokreta historijskih avangardi s europskog prostora, s naglaskom na jugoslavensku varijantu dadaizma i zenitizam, izmjenjuje se s radovima suvremenih domaćih, hrvatskih i srpskih umjetnika, inspiriranima duhom nadrealizma. Historijski okvir avangardnih pravaca poput jugo-dade, jugo-nadrealizma i zenitizma u kontekstu i spoju drugih europskih avangardnih pokreta, na objema izložbama je postavljen multimedijalno.
Primjerice, u formi dokumentarnih emisija (koje je moguće u miru gledati i slušati) posjetiteljima se nude (barem) dvije intrigantne linije. Prva, u Galeriji SKD-a Prosvjeta, gdje u televizijskim emisijama beogradskog audiovizualnog arhiva s kraja 1970-ih i 1980-ih teoretičari-protagonisti jugoslavenske avangarde svih disciplina tumače pojam barbarogenija i kontekst jugoslavenskih avangardnih stremljenja u okvirima dekadentne Europe zapadnog kruga i sovjetskih progresivnih pravaca nakon Oktobarske revolucije.
I druga, u Galeriji Forum KIC-a, gdje suvremeni srpski teoretičari, aktivisti, sociolozi i umjetnici ključne historijske momente jugo-nadrealizma, poput knjige "Nacrt za jednu fenomenologiju iracionalnog", koautorskog traktata Koče Popovića (koji se u to vrijeme baš vratio sa studija filozofije na Sorboni) i Marka Ristića (koji je bio polemičko kritički motor beogradskog nadrealizma) iz 1931., pokušavaju aktualizirati na razne načine. Historijska distanca je uvijek zanimljiva, a u najšire shvaćenom polju nadrealizma posebno je zabavno pratiti stilski i teorijski odmjeren (televizijski posredovan) diskurs "mladića jugoslavenske avangarde", poput Aleksandera Flakera, Ješe Denegrija, Josipa Seissela, Avgusta Černigoja ili Mihaila S. Petrova, u usporedbi sa suvremenim, manje ili više kritički intoniranima, ali vrlo poticajnim (snimljenim) razgovorima o odjecima historijskih događaja avangarde u Galeriji Forum.
"Uzemljenje" duha nadrealizma iz jugo-perspektive uvijek je intrigantno – izdanja jugoslavenskih nadrealista (Foto: Sandro Lendler)
Znamo da je duh (historijskog) nadrealizma, u pokušaju bilo kakve aktualizacije, zavodljivo opsesivan, uvijek bez točke i bez upitnika: pa ako ga mlađe generacije danas vide (jedino) kao izuzetan dizajn, i to je dobar učinak ove izložbe. No, na terenu izložbenog postava, "uzemljenje" duha nadrealizma iz jugo-perspektive (i/ili nacrta za "jednu fenomenologiju racionalnog" u postjugoslavenskom kulturnom prostoru) uvijek je intrigantno. Koncept je važan, a posjetitelji u prvim prizorima izložbi u tom smislu primjećuju razliku u tretmanu građe.
Zenitistička orijentacija na primitivizam u hrvatskim i srpskim uvjetima nije mogla funkcionirati zato što je to kultura koja se već temeljila na "vukovskom" shvaćanju ruralnog govora, odnosno imala je oslonac u usmenoj tradiciji – istaknuo je 1980-ih Aleksandar Flaker
Dok u Galeriji Srpskog kulturnog centra vlada jedinstvo u različitosti izložbenih nadrealističkih dokumenata, umjetničkih radova, fotografija, plakata i multimedije svake vrste, u Galeriji Forum izložbu (koja posebno naglašava zagrebačko-beogradski karakter umjetničkih suradnji iz vremena avangardi), otvara uvećana replika, po mnogočemu grandioznog, precizno-kolažnog "Divotvelepisma" Miroslava Krleže upućeno njegovom prijatelju Marku Ristiću, iz 1936. godine. Bila je to najnježnija Krležina posveta prijatelju, u duhu i karakteru jugoslavenske avangarde.
Međutim, već i naslov izložbe "Barbarogenij nadrealizma" djeluje inspirativno, možda oksimoronski? Što se naslovom htjelo naglasiti, za Novosti je objasnila autorica i kustosica izložbe Davorka Perić.
- Naziv izložbe "Barbarogenij nadrealizma" jest i nije oksimoronski. Preciznije, oksimoronski bi mogao biti za one koji u nadrealizmu vide suprotnost idejama zenitizma, u okviru kojih je i nastala kovanica "barbarogenij". Naime, osnivač zenitizma Ljubomir Micić u časopisu Zenit kao jednom od vodećih avangardnih časopisa u Europi – uz, primjerice, njemački Der Sturm i lijevo orijentirani časopis Die Aktion – u barbarogeniju je vidio originalnog i specifičnog čovjeka Balkanca, kojeg je želio suprotstaviti kultiviranom europskom naslijeđu i njegovoj etabliranoj kulturi.
Istodobno, zenitizam unutar vlastitih proglasa i agitacija nosi i nešto oksimoronsko, s obzirom na to da je ono što su Anuška Micić uz braću Ljubomira Micića i Branka Ve Poljanskog kroz Zenit – časopis za kulturu i umjetnost stvorili, zapravo sve suprotno barbarogeniju.
Jedan od Zenitovih suradnika bio je i Vilko Gecan (Foto: Sandro Lendler)
Odnosno, predstavlja ono univerzalno, sve što tada podrazumijeva europska kulturna mreža antitradicionalistički nastrojenih, avangardnih umjetnika s područja Jugoslavije, poput Jovana Bijelića, Vere Biller, Avgusta Černigoja, Vilka Gecana, Mihaila S. Petrova, Josipa Seissela (Joa Kleka) i Eduarda Stepančića. Toj su kulturnoj mreži pripadali i umjetnici iz Mađarske, Rusije, Njemačke, Italije i drugih europskih zemalja, poput, primjerice, Waltera Gropiusa, Kazimira Maljeviča, Vasilija Kandinskog i El Lisickog ili mađarskog slikara i fotografa Lászla Moholy-Nagya.
Zenit se zalagao za ideju antinacionalnog i nadnacionalnog zastupajući ju, međutim, idejom primitivnog i iskonskog. U vrijeme kada nastaje "barbarogenij", Micić je zazirao od nacionalnog i tradicionalnog (kako srpskog, tako i hrvatskog), a svog je (barbaro)genija pronašao u "kafanskom" okruženju kao mjestu pravog okupljanja i razmjene informacija.
Svakodnevni predmeti jednog avangardista – vizitke i naočale Ljubomira Micića (Foto: Sandro Lendler)
Tako je u kafani rođena i ideja o društvenom preobražaju, revoltu i glasnom agitiranju protiv fašizma. A ta ideja društvenog preobražaja možda je najvidljivija u Micićevom sukobu s Filippom Tommasom Marinettijem sredinom 1920-ih, kada se autor Futurističkog manifesta Marinetti priklanja Mussoliniju.
Časopis Zenit je zabranjen 1926. zbog komunističkih ideja koje su ondje bile jasno izražene, a kasnija biografija Ljubomira Micića podrazumijeva i njegovu kontroverznu profesionalnu fazu, vezanu za drugi krug ljudi i časopis Srbijanstvo, što nije od značaja za ovu izložbu. Naslov izložbe sugerira koncept povezivanja umjetničkih stremljenja dvadesetih i tridesetih godina 20. stoljeća na području Jugoslavije, koja proizlaze jedno iz drugog prateći liniju od zenitizma preko dadaizma do nadrealizma i okupljajući umjetnike i književnike prvenstveno oko književnih časopisa što svojim dizajnom, tipografijom i sadržajem zastupaju antitradicionalističko i revolucionarno, istovremeno s časopisima u Europi u kojima se na naslijeđu Oktobarske revolucije sugerira i potiče kohezija, sinkroniciteti i umrežavanje svih avangardi – rekla je naša sugovornica.
Likovna komponenta zenitizma bila je podjednako važna kao i književna (Foto: Sandro Lendler)
Pa što je onda, u konceptualnom smislu, bilo najvažnije naglasiti?
- Najvažnije mi je, kratko rečeno, bilo spojiti i povezati razjedinjene: zenitizam i nadrealizam, Hrvate i Srbe, i postaviti umjetnost povijesnih avangardi s područja Jugoslavije u europski kulturni kontekst. Ukazati, također, na relevantnost avangardnih i nadrealističkih ideja danas kroz radove suvremenih umjetnika - kaže Perić.
Izložba u Galeriji Forum naglašava zagrebačko-beogradski karakter umjetničkih suradnji iz vremena avangardi (Foto: Sandro Lendler)
S izložbenog televizijskog ekrana vrlo slično, o zenitizmu govoreći, veli i "mladić avangarde" Aleksandar Flaker negdje 1980-ih: "Kao avangardni časopis, Zenit se kretao, razumije se, u osporavanju nacionalnih kultura područja na kojemu je nikao. Tražeći novu poetiku, polazio je od nulte točke. Tu je nultu točku izabrao Micić u barbarogenijstvu. I sad dolazi, naravno, do antinomije. Suprotnosti između načela konstruktivne poetike, koja su, osobito u posljednjim godinama izlaženja, dominirala kako u likovnim, tako i u književnim prilozima, s jedne strane.
I s druge strane već prilično okoštale pozicije barbarogenijstva – dakle, orijentacije na primitivizam koja u hrvatskim i srpskim uvjetima, razumije se, nije mogla funkcionirati naprosto zato što je to kultura koja se već temeljila na "vukovskom" shvaćanju ruralnog govora, odnosno imala je oslonac u usmenoj poeziji, usmenoj tradiciji. Zbog toga Micić u pojedinim stihovima odlazi, jer je naprosto morao otići, na kavansku subkulturu. I tu je zapravo i slom koncepcije koja se s jedne strane orijentira na konstruktivizam, a onda sve više na ideju socijalne revolucije."
