U četvrtak, 4. aprila u zagrebačkoj Galeriji Miroslav Kraljević bit će predstavljen vaš izvedbeno-izložbeni diptih "How to be more human". Od čega se sastoji?
Radovi koji ga čine su instalacija "Waldeinsamkeit" i serija od pet mikroizvedbi "I bit ću ovdje da vam pomognem". Na samom otvorenju moći će se pogledati i čuti instalacija te naravno pogledati scenografija, odnosno izvedbeni prostor. Sljedeći dan započinju izvedbe. U humoresknoj maniri bavim se kompleksnom idejom fizičke prisutnosti čovjeka, odnosno njegovim mjestom u prirodi. Zapravo, i jedan i drugi rad pokušavaju potaknuti gledatelja da se odmakne od virtualnog i misaonog, to jest da se približi osjetilnom i tjelesnom.
Tematski oslonac radova je umjetna inteligencija, odnosno ChatGPT, kojim se poigravate i u najavi događanja. Zbog čega vam je on umjetnički poticajan?
Komunikacija i miskomunikacija, odnosno sam jezik mi je vrlo često umjetnički poticaj, pa bih mogla reći da je to ono što me prvo privuklo prema ChatGPT-u. Kako piše, kako su sastavljene i organizirane te rečenice, kako se oslovljava, kako se izražava i onda kako to utječe na nas. Percipiram li ja uopće da se taj stroj oslovljava sa "I", odnosno s "ja" i da je sklon reći "our world"? Doživljavam to kao dvosjekli mač. Unatoč silnom naglašavanju da je to "language model" koji nema životno iskustvo ni osjećaje, i dalje mi je zanimljiv fenomen našeg suživljavanja s pisanom riječi, našeg personificiranja, pridavanja značaja. To je ono ljudsko što me interesira i privlači da istražujem. Zanimalo me kako bi čovjek reagirao da se susretne s čovjekom koji se izražava na način kao što se izražava ChatGPT. Zanimljivo mi je također da će se neki ljudi više "igrati" s ChatGPT-jem, dok će ga neki koristiti samo kao alat. Ovaj trenutak "igre" me interesira; što nam to znači, prelazimo li granice (i što bi uopće značilo), provociramo li neki stroj koji govori na isti način kao i mi, može li se uopće taj stroj provocirati i što to onda čini čovjeku, kako se osjećamo spram toga itd.
Rad je proizišao iz vaše prošlogodišnje rezidencije u okviru GMK-ovog Otvorenog studija. Što u kontekstu radnih uvjeta za umjetnice i umjetnike u Hrvatskoj predstavljaju takvi programi i ima li ih dovoljno?
Mogu reći da su takvi program izuzetno potrebni i korisni, naročito za nas koji nemamo još uvijek atelje. Svakako nam osiguravaju mir i mogućnost fokusa na proces kreiranja. Ne znam što bi bilo dovoljno, ali znam da ih sada u Hrvatskoj ima sve više, što je jako dobro. Nadam se da će ih biti još više, što različitijih formata i trajanja. No bilo bi dobro imati na umu da rezidencija nije samo prazan prostor, već i prostor za kreiranje. Tako, na primjer, ako poželim potražiti prostor u kojemu se želim izraziti kroz svoj primarni medij, što je tradicionalna grafika, neću se baš usrećiti. Takvih je prostora puno manje jer su i zahtjevniji (potrebne su velike preše, digestori, kiseline itd.). Ali ću za sada uspjeti u Hrvatskoj pronaći prostor u kojemu mogu raditi nešto izvedbeno, digitalno ili konceptualno.
