Mnogi još pamte, barem po glasinama, izložbu "Zenit i avangarda 20-ih godina" u Narodnom muzeju u Beogradu (1983.), kojoj je u središtu bio osnivač zenitizma, pjesnik, pisac, kritičar, urednik i glumac, Ljubomir Micić (Sošice kraj Jastrebarskog, 1895. – Kačarevo kraj Pančeva, 1971.). Nimalo čudno jer je taj umjetnik, u sredinama u kojima je djelovao – Zagreb, Beograd, Pariz – izazivao snažne polemike, otpor pa i potpuno negiranje i isključivanje iz javnog života. Neki u Hrvatskoj pamte pak polemike u kulturnoj javnosti u devedesetima, kada su pojedinci Micićev umjetnički poziv i projekt "balkanizacije Evrope", koji se kao crvena nit provlačio kroz gotove sve brojeve časopisa "Zenit", protumačili kao inspiraciju agresije na Hrvatsku u devedesetima, dvadeset godina nakon smrti tog "avangardista u opancima i sa šajkačom na glavi". Hodati po terenu devedesetih još uvijek sliči gaziti minskim poljem, pa se čak i najvećim znalcima poput Irine Subotić, danas jedne od rijetkih osoba koje su poznavale Ljubomira Micića, ne postavljaju takva pitanja vezana uz "manipulacije devedesetih". Povod sadašnjem razgovoru s uglednom beogradskom povjesničarkom umjetnosti i kritičarkom, koja je zajedno s Vidom Golubović bila i kustosicom spomenute izložbe "Zenit i avangarda", stota je obljetnica od pojave prvog broja časopisa "Zenit" (Zagreb, februar 1921.) i "Manifesta zenitizma" (juni, 1921.) te upravo objavljen međunarodni naučni zbornik "Sto godina časopisa Zenit 1921-1926-2021", koji urednički supotpisuje s dr. Bojanom Jovićem, direktorom beogradskog Instituta za književnost i umetnost.
Micićev konstantan kritički stav vidi se i iz pisama koje mi je upućivao... Vodio je razgovore po svojim nazorima, koristeći britke igre reči i pojmova, što je karakterisalo i njegove napise iz vremena zenitizma. Bili su to zanimljivi susreti – rekla bih, ne uvek i prijatni
Kako tumačite činjenicu da obljetničku izložbu o "Zenitu", ni u Zagrebu ni u Beogradu, nije priredila nacionalna muzejska ustanova već mala privatna galerija, Galerija RIMA iz Kragujevca i Beograda?
Teško je to reći. Možda ne smatraju da je to značajan datum u našoj kulturi? Ili će se setiti kasnije? Možda su zaokupljeni važnijim projektima? Ili još uvek osećaju dubinsku nelagodu kada treba tumačiti antinomije pa i kontroverze osnivača "Zenita", Ljubomira Micića – Srbina iz Hrvatske, proganjanog boljševika, anarhiste, oštrog, neumoljivog polemičara, zastupnika najpre jugoslovenskih, a kasnije prosrpskih i nacionalističkih ideja, pro – ali i antievropski nastrojenog buntovnika, književnika izopštenog iz društva do kraja života, koji je živeo od milosrđa pravoslavne crkvene opštine u Trstu, a iza kojeg je ostala ogromna zaostavština – književna, rukopisna, dokumentarna i pre svega veoma značajna zbirka dela avangardnih svetskih i domaćih umetnika.
"Mala" Galerija RIMA ima dva veoma ugledna izložbena prostora, a pored toga izuzetnu izdavačku delatnost ne samo redovnih kataloških publikacija uz svaku izložbu, već i značajnih, obimnih monografija. To je jedina institucija koja je za 1. februar ove godine u Beogradu priredila dokumentarnu i vizuelno odista uspelu prezentaciju "Zenita", a za 1. jun, kada je pre sto godina objavljen "Manifest zenitizma", izložbu u Kragujevcu sa dokumentarnim i likovnim materijalom vezanim za ovaj časopis. Uz Zbornik, RIMA izdaje i reprint četiri zenitistička izdanja sa komentarima dr. Vide Golubović.
Reper evropske avangarde
Kakvi su noviji rezultati istraživanja o Zenitu koje donosi vaš Zbornik na više od 760 stranica?
Cilj izdavanja ovog Zbornika upravo je bila želja da se zaokruže saznanja o međunarodnom časopisu i njegovim idejama, da se ustanovi koliko ima prostora za nove teme i nova tumačenja, da li će opstati stare interpretacije i koliko u svetu postoji interesovanje za našu avangardu. I avangardu uopšte. Velik broj priloga domaćih i inostranih saradnika potvrdio je da je zenitizam odista živa materija koja pobuđuje interesovanja novih generacija istraživača. "Zenit" je odigrao važnu ulogu početkom dvadesetih godina prošlog veka jer je bio na izvestan način reper prema kojem se odnosila i mađarska, i češka, i rumunska, i bugarska, i slovenačka rana avangarda. Bio je važno čvorište unutar međunarodnih avangardnih pojava, tako da je ta mreža događanja bila značajnija od proizvodnje samih dela.
Bio je pesnik avangardistički deklarativnih, a ne političkih moći. Bio je osetljiv na situaciju kojoj su bili izloženi Srbi u Hrvatskoj, a posebno na jačanje fašizma u Evropi. Njegove reči su bile zloupotrebljene i protumačene kao da se odista radi o opasnom oružju
Zenit je najčešće nazivan jugoslavenskim avangardnim pokretom. Sto godina kasnije, lokalni ga mediji svojataju i hvale se da ga je iznjedrila lokalna, zagrebačka sredina.
"Zenit" se rodiо u Zagrebu koji je negovao visoku kulturu, imao razvijene kulturne institucije, u koje spada i Proljetni salon, o čemu takođe postoji tekst u Zborniku, i uspostavljene veze s evropskim centrima. Imao je važne časopise i brojne ličnosti koje su tu scenu činile značajnom i koja je i sama tada prihvatila da je stvaranje zajedničke države Srba, Hrvata i Slovenaca, nakon strahota Prvog svetskog rata i raspada nekoliko carevina, vodilo ka evropskim vrednostima. Ushićen antiratnim raspoloženjem, mobilizatorski i inovativan, okrenut bratstvu mladih i novih snaga – zenitizam je bio brzo prihvaćen u svetu, i do danas se najčešće govori o jugoslovenskoj avangardi, jer su mnogima nerazumljivi ti komplikovani balkanski, a posebno srpsko-hrvatski odnosi. Drago mi je što je nedavna saradnja između Fakulteta likovnih umetnosti Beograda i Zagreba uspostavljena upravo preko zajedničkog obeležavanja stogodišnjice "Zenita".
Na ulogu časopisa "Zenit" i Ljubomira Micića u evropskom društvu povijesnih avangardi možemo gledati kao na put od potcijenjivanja u lokalnoj sredini u vremenu nastanka do potencijalnog preuveličavanja ili iskrivljavanja njegova značenja danas. Može li se tvrditi da je zenitizam bio "one-man movement", kako nazivaju pokrete koje je snažno obilježila jedna ličnost?
Zanimljivo je s koliko se emocija – preterano negativnih ili preterano pozitivnih, svejedno – još uvek, i posle sto godina, govori o "Zenitu" i Ljubomiru Miciću i njegovoj ulozi danas, kada on već pedeset godina nije među živima. Prevagu u dosadašnjim pristupima odnosilo je upravo ono što vi pominjete – ili preuveličavanje ili iskrivljavanje njegovog značenja. "Zenit" je svojim humanističkim i antimilitarističkim pozivima na bratsku saradnju mladih širom sveta isticao svoj kosmopolitski karakter, a metaforičnom krilaticom o "barbarogeniju koji će balkanizovati Evropu" i svojim za to vreme retko atraktivnim vizuelnim rešenjima, vrlo brzo privukao pažnju evropskih, pa i svetskih avangardnih krugova početkom dvadesetih godina. Svojim međunarodnim – danas je moderno reći transnacionalnim – umrežavanjem stekao je istaknuto mesto među srodnim glasilima širom sveta, imao veliki broj saradnika, predstavljao mnoge pojave koje su međusobno bile čak i suprotstavljene, tako da je teško tvrditi da je samo Micić obeležio zenitizam. Moglo bi se se govoriti o sinkretizmu avangardnih ideja dvadesetih godina koje su se predstavljale i sučeljavale u "Zenitu".
Ljubomir Micić u Parizu 1932. godine
Serija neuklopljenosti
Među rijetkim ste stručnjacima koji su se družili s Ljubomirom Micićem pred kraj njegova života, u Beogradu 1967., gdje je živio u nametnutoj izolaciji i bijedi, bez mirovine, bez zdravstvenog osiguranja, posve usamljen nakon što je preminula njegova supruga i velika ljubav Anuška. Po prvi put sada, 2021., objavljujete u Zborniku i neke vaše privatne dokumente i korespondenciju, kao i posebna sjećanja na Micića.
Nije bilo moguće "družiti se" s tako duboko povređenim, uniženim, iz društva isključenim i gotovo permanentno gladnim čovekom koji je uspostavio svoj sistem vrednosti i komunikacije pod sloganom da za njega javnost ne postoji pošto javnost njega ne priznaje. Ali i posle više od pola veka u živom su mi sećanju ti susreti u kojima je on strogo kontrolisao teme razgovora, pažljivo pratio reakcije i bio aposlutno nepoverljiv prema svima i prema svačemu. Najmanje je želeo da razgovoramo o zenitizmu, mada je hteo da se zna da je – i iz prikrajka – aktivan, da prati šta se oko njega događa i piše. U njegovom ponašanju ostao je nepromenjen oštar, beskompromisan kritički stav, odlika njegove kompletne, avangardističke ličnosti, što je proizvelo tu seriju neuklopljenosti u sredine kojima je pripadao – Zagrebu, Beogradu, Parizu – rođenjem, izborom ili prinudom. Taj Micićev konstantan kritički stav vidi se i iz pisama koje mi je upućivao... Visok, izuzetno mršav, iscrpljen, sede kose, uvek u crnom – svakako u znak žalosti zbog svoje preminule supruge Anuške, Micić je znatiželjno, ali s nepoverenjem, pratio reakcije, bio oprezan i vodio razgovore po svojim nazorima, koristeći britke igre reči i pojmova, što je karakterisalo i njegove napise iz vremena zenitizma. Bili su to zanimljivi susreti – rekla bih, ne uvek i prijatni...
Krleža je već 25. februara 1921. ljutito pitao urednika Kritike: "Molim vas, gosp. Benešić, a što Vi kažete na onaj skandal non plus ultra koji se zove 'Zenit'. Kod nas dugo nije bilo granica, ali sada kad smo ih konačno u Rapalu dobili, to zaista znači prelaz sviju granica"
Usuprot svima, pa i sebi? Nije li to karakteristično za avangardiste općenito? Stoga je i u zenitističkom utopijskom projektu "balkanizacije Evrope" eksces bio djelatno sredstvo, kao uostalom i u teoriji i praksi mnogih drugih avangardnih pokreta, primjerice, futurizma i dadaizma. Tako su i kod Mićića prisutne brojne proturječnosti: od "kulturnog individualizma do varvarskog kolektivizma", od čovjekoljublja i "svečovječja" k nacionalizmu, od "zajedničke otadžbine – Zemlje" do srbijanstva, od boljševizma do šovinizma…
Nadam se da je došlo vreme da se o svemu raspravlja mirno, na istorijskoj i stručnoj ravni, s dokumentima, bez negativnih političkih strasti i predubeđenja, sa svešću da je zenitizam – kao avangardni pokret – uistinu utopijski projekat, suprotstavljen svim institucijama i prihvaćenim vrednostima, antagonistički raspoložen prema autoritetima i društvenim veličinama, prepun dihotomija i međusobnih neusaglašenosti, s borbenim, metaforičnim pokličima o barbarogeniju, književnom liku, a ne stvarnom ratniku, i o balkanizaciji Evrope kao suprotnosti evropeizaciji Balkana. I jedno i drugo je bilo suštinski deo programa zenitizma, što je sve decenijama bilo banalizovano i instrumentalizovano za dnevnu upotrebu. Preterivalo se u davanju moći Micićevom oštrom kritičkom jeziku. Zaboravljalo se da je on, pre svega, bio pisac, pesnik avangardistički deklarativnih, a ne političkih moći. Bio je osetljiv na situaciju kojoj su bili izloženi Srbi u Hrvatskoj, a posebno na uticaj nacizma pred Drugi svetski rat i postepeno jačanje fašizma u Evropi. Njegove reči su bile zloupotrebljene i protumačene kao da se odista radi o opasnom oružju.
Smetao i mrtav
Mnogima je i danas teško pojmiti kako je Mićić u post-zenitovskom razdoblju završio u nacionalizmu, pa čak i šovinizmu, prešao put od "zajedničke otadžbine – Zemlje" do Manifesta srbijanstva (1940)? Kada ste radili izložbu u Narodnom muzeju 1983., tadašnji gradonačelnik Beograda, arhitekt Bogdan Bogdanović, sin književnika Milana Bogdanovića, jednog od najsnažnijih oponenata Miciću u njegovom "zagrebačkom periodu" (uz Miroslava Krležu), kao i nekolicina drugih srpskih pisaca i kritičara, među kojima su bili i Marko Ristić i Radomir Konstatinović, osamdesetih su ga godina napadali više zbog "ideoloških", a manje zbog umjetničkih razloga. Bogdanović je polemizirao s vama kao kustosicom izložbe "Zenit i avangarda dvadesetih godina"...
Jedan od najuglednijih beogradskih intelektualaca, Bogdan Bogdanović nije posetio pomenutu izložbu u Narodnom muzeju 1983. godine, nije ni video katalog, ali se uključio u političku hajku koju je pokrenuo Radivoj Cvetićanin, tadašnji sekretar za kulturu Saveza komunista Srbije, zbog onoga čega nije bilo na izložbi... a ne zbog onoga što se moglo na njoj videti: nije bilo "srbijanstva" – jer je prokaženi Micićev "Manifest srbijanstva" bio zabranjen i nedostupan od 1940. godine, i pitanje je ko ga je uopšte čitao i znao na šta se odnosi? Ali, bila su po prvi put, posle 1924. godine, izložena dela Kandinskog, El Lissitzkog, Archipenka, Moholy-Nagya, Chagalla, Gecana, Bijelića, i posebno Josipa Seissela i Mihaila S. Petrova, kao i delovi bogate dokumentacije iz Micićeve zaostavštine. Bilo je jasno da je Micić smetao i mrtav, da se njegovo ime ni tada nije smelo pominjati i da je cela afera bila iskonstruisana iz drugih razloga, vezanih za aktuelnu situaciju u poljuljanoj Jugoslaviji posle Titove smrti, kao i za Krležine sledbenike koji su uvek bili moćni u Beogradu. I o tome postoji obiman studijski tekst u našem Zborniku.
Zenitizam je kao avangardni pokret bio prepun dihotomija i međusobnih neusaglašenosti, s borbenim, metaforičnim pokličima o barbarogeniju, književnom liku, a ne stvarnom ratniku, i o balkanizaciji Evrope kao suprotnosti evropeizaciji Balkana
Micić je, podsjetimo, hrvatsku kulturu dvadesetih godina opisao kao oponašateljsku: "Sve je to otpadak i prirepak raznih tuđih kultura, koje su pretrpele svoj poraz i slom u svetskom ratu, a skupnim imenom zove se takav vašar – eklekticizam!" (napisao je u Zenitu 24/1923: 1). Ustrajni antagonizmi i nesporazumi sa zagrebačkom sredinom bili su i razlogom njegova odlaska u Beograd. Ali ni Beograd nije imao odviše sluha za njegovu "retoriku", no zato je na internacionalnom planu okupio najznačajnija avangradna imena tog vremena. Kako je to bilo moguće?
Tačno je da je Micić morao da ode iz Zagreba, iz sredine u kojoj je bio formiran i dobio odlično obrazovanje na Mudroslovnom fakultetu. I to zbog stalnih nesporazuma, nerazumevanja, oštrih kritika, zabrana i napada... Sa obe strane. Bile su to dve oprečne koncepcije života, ponašanja i shvatanja sveta. Svako je izabrao svoju stranu i niko nikome nije ostajao dužan. U vreme pokretanja "Zenita" Krleža je, već 25. februara 1921., dakle, samo dvadeset pet dana po izlasku prvog broja Micićevog časopisa, ljutito pitao Julija Benešića, urednika "Kritike", u pismu navedenom kod Stanka Lasića u studiji posvećenoj mladome Krleži: "Molim vas, gosp. Benešić, a što Vi kažete na onaj skandal non plus ultra koji se zove 'Zenit'. Kod nas, doduše, dugo nije bilo granica, ali sada kad smo ih konačno u Rapalu dobili, to zaista znači prelaz sviju granica".
Broj "Zenita" zabranjen 1926. zbog komunističke propagande
Micić je po svoj prilici znao za Krležino mišljenje. Nikada to nije mogao da zaboravi niti da se pomiri s takvim anti-kosmopolitskim stavom. A nije mu ostao ni dužan. Njegovi toksični polemički tekstovi i nepotkupljivo, agresivno reagovanje postali su zenitističko bojno polje. Kao gubitnik, Micić je bio sve usamljeniji, kako u Zagrebu tako i u Beogradu, ne samo zbog brojnih Krležinih saradnika, prijatelja, istomišljenika i sledbenika, već zbog svoje socijalne neprilagodljivosti. Bio je duboko razočaran i načinom na koji ga je beogradska sredina odbacila, što je otvoreno pisao u vapaju "Hvala ti Srbijo lepa!" Marginalizacija Micića i "Zenita" je uspešno sprovedena, ali ne i pokušaj da se njegovo ime i ceo časopis iskorene. Za to vreme, u inostranstvu je bilo obnovljeno zanimanje za avangardu i Zagreb se, s razlogom, danas smatra važnim prostorom iz kojeg je ponikao zenitizam, ravnopravan sa ostalim evropskim pojavama dvadesetih godina, bez obzira na recepciju na lokalnom nivou.
U potrazi za nasljednicima
Zenitizam nije bio slikarski pokret, ali je Micić u Josipu Seisselu – Jo Kleku, autoru prve apstraktne slike u Hrvatskoj, i u njegovom slikarstvu prepoznao zenitizam, "oslobađanje od literarnosti i istorije". Seissel je znatno obilježio "Zenit". Kada je došlo do njihova razlaza? Marijan Susovski je tvrdio da se Seissel nije slagao s Micićevim nacionalizmom.
Mnogo važnije od ličnih odnosa Micić-Seissel, koji sigurno nisu bili lagodni, bio je prostor koji je mladi Josip dobio za predstavljanje svojih inovatorskih vizuelnih radova, prvih kolaža, fotomontaža, apstrakcije i papirne arhitekture, i to ne samo na stranicama "Zenita", njegovih izdanja i u Galeriji Zenit, već i na međunarodnim izložbama avangardne umetnosti tokom dvadesetih godina na kojima je on izlagao u okviru Micićeve razgranate saradnje – u Beogradu, Bukureštu, Bielefeldu, Moskvi. U to vreme nijedna zvanična ustanova kulture nije imala razumevanja za takvu vrstu eksperimenata. Moguće je da je Micićev nacionalizam bio razlog za prekid saradnje među njima, ali u literaturi se navodi i da je August Cesarec upozorio svog rođaka Seissela da se kloni Micića zbog njegovih anarhističkih ideja.
Izložba "Sto godina časopisa ZENIT", Galerija RIMA u Kragujevcu, od 3. juna do 3. jula
Osamdesetih godina boravili ste na Baniji u potrazi za Micićevim precima i mogućim nasljednicima. Daleki rođaci jedva da su se sjećali tih obrazovanih ljudi "velikih glava". Sudbina Micićeva brata Branka Ve Poljanskog, pjesnika i slikara, također ostaje nedovoljno poznatom i zapravo traži poseban razgovor?
Branko Ve Poljanski, koji je svoj pseudonim uzeo po mestu rođenja njihove majke Marije, Majskim Poljanama, teško stradalima u nedavnom zemljotresu, bio je među najvernijim Micićevim saradnicima i pokretač nekoliko važnih, premda kratkotrajnih glasila. Poznato je šta je sve radio u Ljubljani, Pragu, Zagrebu, Beogradu, da je bio u Beču, da je bio aktivan u Parizu. Tu se, zastupajući "Zenit", suprotstavio Marinettiju i Alfredu Kerru, organizovao je veliku izložbu pariskih savremenih majstora za Beograd i Zagreb 1926/1927. Potom je i sam kao slikar izlagao u prestižnim galerijama s velikanima Pariske škole i ilustrovao bratovljeve knjige. Međutim, njegov privatni život je bio velika nepoznanica, sve dok ugledna mađarska istoričarka umetnosti Krisztina Passuth nije objavila kod čuvenog izdavača Flammmariona knjigu o avangardama u centralnoj Evropi sredinom osamdesetih godina. Tek su tada njegovi sinovi i kćerka, koji nose prezime Poljanski, shvatili ko im je bio otac. Sada se piše monografija o njemu tako da će biti obuhvaćeni svi dostupni podaci: njegov buran, zanimljiv, po mnogo čemu tragičan život, ali i neobično bogato stvaralaštvo.
