U Kijevu je 2017. godine vaša izložba pod naslovom 'Propuštene prilike' demolirana od strane neonacista. Nazvali ste je tako jer ste smatrali da je u vrijeme protesta na Majdanu 'propuštena prilika da se provede društvena revolucija', a jednim od znakova da se tamo događala kontrarevolucija smatrali ste pozive za 'dekomunizacijom' ukrajinskog društva. Što je bila ta propuštena šansa i kako bi danas izgledala Ukrajina da se ta revolucija dogodila?
Koliko mi god to bilo teško priznati, ja sam jedan od onih koji nisu vjerovali da će se dogoditi ruska invazija punih razmjera. Stoga ne mogu reći ni kako bi, da se ostvarila, socijalna revolucija koju sam priželjkivao utjecala na sposobnost otpora invaziji ruskog imperijalizma. Takva razmišljanja spadaju u žanr fantastike i alternativne povijesti. No Ukrajina je, unatoč svim svojim manama, socijalna i demokratska država. Za mene pak minimum socijalne revolucije predstavljaju poštivanje ustava, ukidanje oligarhije, te nacionalizacija i socijalizacija prethodno kriminalno privatizirane imovine i kapitala. Ukrajinu su osmišljavali i razvijali i lijevi mislioci, Julian Bačinski, marksist i autor ideje Ukrajine kao nezavisne države, anarhist i federalist Mihailo Dragomanov, Lesja Ukrainka, Ivan Franko, Taras Ševčenko. Njihova lica nalaze se na novčanicama a po njima se zovu ulice i državne institucije. Iako je naša politička kultura vrlo specifična i stihijska, ja u njoj osjećam potencijal koji se sada u ratu manifestira kao posvećenost i međusobno pomaganje, te spremnost da se zaštite vlastite sloboda i vrijednosti.
Na zapadu postoji narativ o tome kako ukrajinskom politikom dominira ekstremna desnica. Je li to točno?
I sam se, kao Ukrajinac, u svom radu bavim kritikom desnice. Ekstremnoj desnici u Ukrajini pogodovala je ruska propaganda, dok su s druge strane lakovjerni Evropljani degradirali do stadija da im je dovoljno pokazati crvenu zastavu pa da povjeruju kako je netko marksist, čak i ako linčuje gejeve, čak i ako je pravoslavni ekstremist, rasist i antisemit, šovinist ili ženomrzac koji se zalaže za ukidanje Prvog maja. U Ruskoj Federaciji i u Donbasu također postoji ekstremna desnica, no Evropljani zbog toga nisu bili zabrinuti. Ono što zapad sada brine u Ukrajini, u samoj Evropi, Ruskoj Federaciji i u SAD-u prisutno je u tolikim razmjerima da bi bilo pametno da se sami obračunaju sa svojim ultradesnim radikalima koje, između ostalog, često sponzorira upravo Kremlj. U Ukrajini elektoralna podrška krajnjoj desnici iznosi manje od 2.5 posto, i to tijekom cijelih osam godina rata u Donbasu. Političari se u svojom retorici često koriste lijevim populizmom a sam predsjednik je Židov koji govori ruski. Informativno nepoštenje glavni je razlog zašto ti kritičari Ukrajinu vide onako kako je predstavlja ruska propaganda.
Mnogi ljevičari na zapadu zauzeli su neutralan stav odnosno onaj protiv oba imperijalizma, i zapadnog i ruskog. Kako su se postavili ljevičari u samoj Ukrajini u vezi aktivnog sudjelovanja u borbama i što mislite o zabrani muškarcima da napuštaju zemlju?
Ukrajinski ljevičari dobrovoljno se prijavljuju u vojsku, a oni koji to ne žele volontiraju na druge načine. I sam sam se prijavio u teritorijalnu obranu no tada su mi rekli da su svi bataljuni popunjeni i da uzimaju samo one s vojnim iskustvom. Trenutno ima jako puno dobrovoljaca, uključujući i međunarodnu brigadu s 20 tisuća ljudi. Podržavam odluku da muškarci ne napuštaju zemlju. Njima nije naređeno da se uključe u borbe već mogu pružati pozadinsku pomoć Ljevičari u Evropi često su dogmatici koji ponavljaju infantilnu mantru odvojenu od stvarnosti prema kojoj su obje strane podjednako krive. Oni ne žele vidjeti da Ukrajina posljednjih 30 godina ni na koga nije vršila agresiju, dok je Ruska Federacija ratovala svih tih 30 godina, u Čečeniji, Pridnjestrovlju, Gruziji, Siriji i sada Ukrajini, pa unatoč svemu tome stavljaju znak jednakosti među stranama. I sam sam pristaša slogana ‘nikakav rat osim klasnog’ no taj slogan ne znači da teroristima treba dozvoliti da ubijaju djecu i gađaju nuklearne elektrane. Ljevičari u Evropi trebali bi biti svjesni i da se u zatvorima Rusije i Bjelorusije, a ne Ukrajine, nalaze aktivisti svih vrsta, uključujući i ljevičare.
